Priče o budućnosti uvijek imaju premisu "što ako", a "Sluškinjina priča" ima ih nekoliko. Primjerice, ako bi tko htio preuzeti moć u SAD-u, ukinuti liberalnu demokraciju i uvesti diktaturu, kako bi to izveo? Što bi ponudio kao svoju priču? Ne bi smjela sličiti ni u kojem smislu na oblike komunizma ili socijalizma: to bi bilo suviše nepopularno. Naziv demokracija mogao bi se koristiti kao izlika da se ukine liberalna demokracija, bez sumnje, iako 1985. to nisam smatrala mogućim - kazala je Margaret Atwood i dodala kako su nacije oduvijek radikalne verzije vlada temeljile na sistemu koji je već postojao.

Takvo pojašnjenje slavne kanadske spisateljice medijima je upućeno prije nešto više od dvije godine, u povodu početka prikazivanja druge sezone superuspješnog Huluova TV serijala The Handmaid‘s Tale ("Sluškinjina priča"), prema njezinu istoimenom romanu napisanom 1985. godine. U međuvremenu poraslo je zanimanje koje se u književnoj javnosti provlači još od trenutka objavljivanja i prvih čitanja "Sluškinjine priče" prije 35 godina, a to se pitanje uvijek odnosilo na kraj romana, odnosno što je bilo (moglo biti) nakon što Offred ulazi u kombi i odlazi u nepoznato. Ta dvojba nije u cijelosti riješena ni do kraja pojašnjena ni u drugoj sezoni televizijskog serijala "Sluškinjina priča", koja je zapravo dodatno sve zakomplicirala, zbrkala i zaglavila u teško prohodnoj naraciji i filozofikaciji samih temelja priče i njezine moguće nadgradnje/nadogradnje. Drugim riječima, od poduzetne Atwood (sve konce TV serijala navodno je držala čvrsto u svojim rukama, premda je i to upitno), očekivalo se da konačno sama sve razriješi pisanjem i objavljivanjem nastavka "Sluškinjine priče", što je ona stalno odgađala, no budući da slava u globalno umreženom digitalnom 21. stoljeću zna biti virus snažniji i od korone, Atwood je na kraju pokleknula i milijunima čitatelja diljem svijeta pred kraj prošle godine podarila knjigu The Testaments ("Svjedočanstva"), koju odnedavno, zahvaljujući zagrebačkom Lumenu i poduzetnoj urednici Miroslavi Vučić, možemo čitati i u vrsnom hrvatskom prijevodu Ane Josić.
Naravno da su "Svjedočanstva", odmah u startu, požela euforične hvalospjeve književne kritike te jednako takve reakcije brojne publike, a stigle su, očekivano, i brojne nagrade poput u SAD-u cijenjene Goodreads Choice Awards za najbolji roman u 2019., kao i nagrada za najbolji roman u 2019. prema izboru Amazona, dok je britanski Guardian, kratko i jasno, "Svjedočanstva" proglasio za "književno ostvarenje godine". Ushićena je dakako bila i baka Atwood te poručila: "Dragi čitatelji, ovaj je roman odgovor na sva pitanja koja ste mi postavljali o Gileadu. Moje je nadahnuće svijet u kojemu živimo." Pametnome dosta.

S obzirom na to da nemam nakanu na ovom mjestu ulaziti dublje i šire u fenomen Margaret Atwood, odnosno fenomen njezine distopijske "feminističke" drame "Sluškinjina priča" kao i akutalnog nastavka "Svjedočanstva", zadržat ću se tek na nekoliko primjedbi i navoda vezanih uz roman i njegov kontekst i podtekst, koje je nemoguće izbjeći i zaobići u bilo kojem i bilo kakvom tumačenje samog romana. Zapravo je najbolje da svaki čitatelj pojedinačno hrabro i bez predrasuda uđe u kompleksan svijet (ne)daleke budućnosti te neke elemente "Svjedočanstva" dekontekstualizira, odnosno poveže i s vremenom sadašnjim, stvarnom Amerikom, Trumpom, masovnim prosvjedima diljem SAD-a, ali i s gomilom svakojakih totalitarističkih referenci koje se zrcale iz našeg okruženja, da o silovanim ženama i pobačaju i ne govorimo.

No, vratimo se knjizi. A ona, knjiga, započinje trima pomno izabranim citatima od kojih onaj kultne Ursule K. Le Guin (iz romana "Grobnice Atuana") posebno upada u memoriju, a glasi: "Sloboda je velik teret, pozamašno i čudno breme što ga na plećima nosi duh... Ona nije udijeljen dar, već svjestan izbor, a taj je izbor katkad težak". Kojih li pametnih riječi jedne jednako inteligentne spisateljice kakva je i Atwood! Upravo te dvije rečenice Le Guin, više nego išta što je dosad o djelima Atwood napisano, ponajbolje označavaju elementarnu nit vodilju koja su provlači kroz "Sluškinjinu priču" i sad kroz nastavak u formi "Svjedočanstva", a to je dakle pitanje "slobode u neslobodnom svijetu"!

Svojom formom roman "Svjedočanstva" također je posebno intrigantan, premda, pošteno govoreći, ne i originalan. (Mogu se povući izvjesne usporedbe s "dokumentarističkim kontekstom" trilogije Justina Cronina - "Prijelaz", "Dvanaestorica" i "Grad zrcala"!). Atwood naime prožima cijelu priču "Svjedočanstva" s dva iskaza koja se izmjenjuju tijekom cijelog romana. Prvi je "Holograf iz Ardua Halla", a drugi "Zapisi iskaza svjedokinje 369 A/B", uz napomenu da je holograf dokument pisan i potpisan vlastitim rukom, što znači od strane svjedokinja A i B. U takvoj narativnoj strukturi, Atwood majstorski vodi radnju i na svoj prepoznatljiv način sadržaju udahnjuje koliko konkretno dokumentarističko značenje (iskazi) toliko i emocionalnu dubinu te ukupno uzevši distopijsku slojevitost podalje od bilo kakve mainstream i nedajbože pulp-trivijalnosti.

Nija lako tako pisati, a nije lako ni čitati takve romane. Nužna je potpuna koncentracija, potpuna posvećenost formi i sadržaju, jer drukčije i nije moguće do krajnosti proniknuti u nevjerojatno sugestivne i kompleksne visine, širine i dubine kakve donose "Svjedočanstva" Margaret Atwood. Ustalom, što reći za knjigu koja u prvom poglavlju "Spomenik" počinje ovim riječima: "Samo mrtvi smiju dobiti spomenik, no meni su ga podignuli za života. Već sam okamenjena"! Čista genijalnost, naravno, poučna za svako, pa i naše vrijeme, kad uz sve nevolje koje snalaze ovaj svijet, ni Gilead nije daleko od stvarnosti. Naprotiv, odavno je već u mnogim glavama uokolo nas i u nekima od nas! Ili, kako je to zapisao Peter Florence, član žirija nagrade Booker: "Nesmiljen i očaravajući roman koji se uvjerljivo i moćno obraća svima nama - cijelom svijetu… Iako je za Margaret Atwood ljestvica bila postavljena vrlo visoko, ona se vinula preko nje".