Otkako se pandemija koronavirusa iz Kine proširila cijelim svjetom, osim zdravstvenog problema postalo je razvidno kako je neizbježan i ulazak u novu ekonomsku krizu i recesiju, po mnogima veću od one iz 2008. godine. Državne intervencije kako bi se sanirale štete i osigurala sredstva za oporavak pokazale su se kao spasonosna riješenja. O poduzetim mjerama od strane Europske unije, odnosno Europske komisije, koja je u javnost izašla s planom pomoći (750 milijardi eura potpore članicama, uz alociranje još 1100 milijardi proračunskih eura), razgovarali smo s prof. dr. sc. Vladimirom Čavrakom, sa Katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

EK u svom planu previđa golema novčana sredstva pomoći EU članicama, no s obzirom da se radi o rekordnim iznosima, logičnim se nameće pitanje izvora financiranja i raspodjele pomoći?

- Tu ima nekoliko pitanja. Prvo, ti iznosi znače pokušaj Europske unije da u skladu sa svojim mogućnostima pridonese koheziji i da olakša članicama izlazak iz aktualne krize te da potakne nužne gospodarske i društvene transformacije u kontekstu izazova 21. stoljeća. Drugo pitanje, odakle novac, još je važnije od prvog jer precizni izvori još nisu definirani, pa će se o njima tek morati postići suglasnost, kao uostalom i o planiranim iznosima koje tek moraju odobriti sve zemlje članice. A ovih je dana postalo jasno da između članica o tim pitanjima za sada nema suglasnosti. To znači da o iznosima možemo govoriti samo kao o potencijalnima iako je za očekivati da će se na kraju postići suglasnost, jer najveću korist od tog novca ipak imaju upravo zemlje koje izražavaju neslaganje.

Pitanje izvora, koji nisu definirani, otvara jednu novu dimenziju članstva u Europskoj uniji i, koliko se može prema prvim znacima zaključiti, pokušaj da se kriza iskoristi za početak stvaranja fiskalne unije, što dakako traži dublja sagledavanja i nove analize koristi i troškova. Konkretno, radi se o mogućnosti povećanja članskog doprinosa s 1 % na 2 % bruto domaćeg proizvoda i/ili o mogućnosti uvođenja nekoliko novih poreza za sve građane. Dio potencijalnih sredstava pribavio bi se zaduživanjem, ali nije sasvim jasno tko bi, kako i u kojim rokovima vraćao ta sredstva.

O pitanju transparentnosti i "ravnopravne raspodjele", odnosno pitanju komu će pripasti više, bogatim ili siromašnim zemljama, trebalo bi raspraviti dublje nego što je to tehničko pitanje uplata i isplata iz proračuna EU-a jer je to samo prvi, i to manje važan, dio. Kad pogledamo podatke o proračunu EU-a za 2018. godinu, onda su zemlje najveći netouplatitelji Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska i Velika Britanija, koja je istupila. Najveći netoprimatelji su bili Poljska, Mađarska, Grčka i Češka. Zanimljivo je da je, na primjer, najbogatija zemlja Europske unije, Luksemburg, s bruto domaćim proizvodom po stanovniku od 83.000 eura, što je trostruko više od prosjeka Europske unije, bio netoprimatelj.

Da bi se dobio uvid u stvarne troškove i koristi od sredstava Europske unije, treba pitanje uplata i isplata staviti u kompleksniji kontekst međusobnih gospodarskih odnosa. Naime, sve zemlje netoprimateljice, uključujući i Hrvatsku, imaju vrlo razvijene vanjskotrgovinske odnose, prije svega s Njemačkom. Ako to želimo jednostavno objasniti, možemo poći od toga da je 2018. godine Njemačka s proračunom Europske unije imala negativan saldo (više uplate od isplate) u iznosu od 13,4 milijarde eura. Taj je novac iz proračuna Europske unije završio u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i sličnim zemljama, koje zovemo "netoprimateljice". Međutim, problem je što taj novac nije ostao u tim zemljama, nego je potrošen na uvoz različitih roba, tehničke i druge opreme, pa čak i za usluge opet i dominantno iz zemalja poput Njemačke. Dakle, kad se "krug zatvori", pitanje je tko je u konačnici dobitnik, a tko gubitnik. Zemlje s razvijenim gospodarstvom, zemlje koje su u stanju razvijati nove tehnologije i na njima razvijene proizvode i usluge uvijek su na dobitku. Dok zemlje koje to nisu, u toj utakmici gube.

S obzirom na razmjere krize, u kojoj stradavaju i ekonomije najbogatijih zemalja svijeta (SAD, Kina, EU...) ubrzano se radi na donošenju novih dugoročnih i održivih strategija opravka i razvoja u kontekstu tzv. "nove normalnosti". Dojam je da bez državnih intervencija, izlazak iz krize nije moguć...?

- Dubinu i sve posljedice aktualne krize još nismo u stanju sagledati. Većina ekonomista slaže se da je ovo najdublja kriza u posljednjih stotinu godina i da je izazvana neekonomskim čimbenicima. Ni jednu od dosadašnjih "velikih" kriza nije rješavalo tržište, nego su uvijek bile potrebne brze i prilično velike državne intervencije. Zbog očekivane dubine i širine zahvata ove krize, koja će dotaknuti sve segmente, od kućanstava, poduzeća do države i financijskog sustava, uz državnu intervenciju, odnosno fiskalnu politiku, bit će potrebne i druge politike, a posebno monetarna politika, socijalna, vanjskotrgovinska i ponajprije industrijska. To znači da će vlade morati donijeti nove dugoročnije strategije koje nas neće vratiti u bilo kakvu "raniju normalu", nego strategije i politike koje će što prije preoblikovati budućnost. Svaka kriza, pa tako i ova, ubrzava nestanak nekih sektora, odnosno proizvoda i usluga, i istovremeno oblikuje potražnju za sasvim novim proizvodima i uslugama. To znači da je najvažnije oblikovati gospodarske i društvene strukture i procese koji će omogućiti brzu transformaciju i tranziciju u skladu s novim tehnološkim trendovima. Toga, nažalost, ima najmanje, a većina vlada zadržava se samo na olakšavanju i odgodi obveza. To je dakako dobro, ali za budući održivi rast nedovoljno.

Neizbježne se promjene i prilagodbe na svim razinama, uključujući primjerice i novi način funkcioniranja menadžmenta, organizacije poslovanja, itd... No, jesu li moguće, s obzirom na okolnosti, odlučnije i sveobuhvatnije strukturne promjene u društvu i gospodarstvu?

- Sve je podložno promjeni, pa tako i segmenti o kojima govorite u svom pitanju. Upravo zato mislim da sintagma "povratak u normalu" nije dobra ako se misli na cilj. Ono što je bilo prije COVID-19 već je bilo u krizi, od poremećenih globalnih trgovinskih i financijskih odnosa do jačanja izolacionističkih težnji, i to ne samo u SAD-u. Europska unija zatečena je u permanentnoj strukturnoj krizi s elementima dezintegracije, što je rezultiralo izlaskom Velike Britanije. U Hrvatskoj još nismo ozbiljno iskoračili iz prethodne financijske krize s gospodarstvom, koje je ostvarivalo vrlo skromne prosječne godišnje stope rasta, koje su se tendencijski smanjivale. Potrebne su očito dubinske strukturne promjene u društvu i gospodarstvu da bi se generiralo bolje uvjete života i zaustavilo biološko nestajanje Hrvatske. Nažalost, trenutno oko sebe ne vidim analize i rasprave koje bi nas dovele do takvih promjena. Većina aktera koji kod nas imaju moć donošenja odluka uglavnom samozadovoljno i samodopadno maksimizira ostanak ili dolazak na vlast. Oni se prilično spretno prilagođavaju stvarnosti, a nama je potrebna promjena te stvarnosti.

Premda su planirana novčana sredstva EU pomoći doista redordno velika, od čega će Hrvatskoj pripasti čak deset milijardi eura, nesporno je kao će mnogim zemljama članicama trebati još novca. Koje su mogućnosti da RH dodatna sredstva osigura zaduživanjem na povoljan način, od banaka, MMF-a...?

- U odgovoru na prvo pitanje objasnio sam da se za ukupnu ocjenu koristi ili troška mora uzeti u obzir "cijeli krug". Razumije se da je svaki euro koji od nekoga možemo dobiti koristan i da to treba pohvaliti i podržati. O tome jesmo li mogli proći bolje, ne mogu govoriti jer nemam uvida u procese dogovaranja na tim razinama. A što se tiče osiguravanja dodatnih sredstava, Hrvatska ima na raspolaganju različite mogućnosti, koje uključuju i zaduživanje kod MMF-a.

Duže vrijeme u bankovnom sustavu stoji više od 30 milijardi kuna viška likvidnosti. Uvjeti zaduživanja države relativno su povoljni. Postoje i devizne rezerve koje se djelomično mogu aktivirati. Mislim da se iz različitih izvora može pribaviti nužna sredstva, međutim pitanje na koje treba odgovoriti prije trošenja jest na što treba potrošiti javni novac. Čini mi se da na to pitanje oni koji donose političke odluke nisu dovoljno precizno odgovorili. (D.J.)