European Business Association in Taiwan (EBAT) nevladina je organizacija osnovana 2015. godine u svrhu razvoja i poboljšanja postojećih bilateralnih odnosa između Europskih zemalja i Tajvana, s djelatnošću u domeni ekonomske diplomacije, a s naglaskom na ekonomiju, turizam, obrazovanje i kulturu - kaže Goran Gašparc, Zagrepčanin koji već gotovo jedno desetljeće živi u tajvanskoj prijestolnici Taipeiju i radi kao generalni direktor jedne od dviju europskih gospodarskih komora - EBAT te dodaje:

- EBAT je jedna od dvije Europske gospodarske komore koje djeluju na Tajvanu te zadnjih šest operativnih godina promiče ekonomske interese EU zemalja koje pretežito pripadaju tom srednjoeuropskom civilizacijskom i kulturnom krugu, počevši od Hrvatske, Austrije, Mađarske, Slovačke, Češke, dalje vertikalom preko Poljske i Baltičkih zemalja, pa sve do Finske na sjeveru, ali i Portugala i Malte. Kažem pretežito, jer priča nije geografska. Naime, od ukupno 28 EU zemalja, svega njih 16 na Tajvanu ima svoja predstavništva u nekom od oblika komercijalne diplomacije, da li kroz gospodarske komore, razne ekonomske institute, investicijske agencije i udruge, ili pak kroz de facto veleposlanstva sa svojim ekonomskim odjelima. Npr. Francuska i Njemačka, svaka pojedinačno, uz ta neslužbena veleposlanstva imaju po 4-5 dodatno otvorenih institucija-ureda usmjerenih na promociju vlastitih ekonomskih interesa. Ostalih 12 zemalja Unije nema nikakvu zastupljenost na Tajvanu te je naš fokus upravo na poticanju gospodarskih odnosa tih zemalja s Tajvanom. Dakle, to bi bila svojevrsna EBAT-ova niša.


S druge strane, mi kao gospodarska komora koja pruža komercijalne usluge privatnom i javnom sektoru natječemo se na otvorenom tržištu, tako da su korisnici naših usluga tvrtke iz realnog, ali i neke agencije iz javnog sektora, između ostaloga i tih de facto ambasada zemalja koje su prisutne ovdje na Tajvanu.


Što se Hrvatske tiče, ovu donekle specifičnu situaciju i rekao bih priliku, prepoznali su u HGK s kojim imamo partnerski odnos i kvalitetnu suradnju. Što se moje osobne involviranosti tiče, jedan sam od osnivača komore te sam na poziciji generalnog direktora od njezinog osnutka. Inače, na Tajvan sam došao sada već daleke 2011. godine, kada sam kao alumni Zagrebačke škole ekonomije i managementa (ZŠEM) želio nastaviti svoje daljnje obrazovanje. Naime, ZŠEM, kao poslovna škola s prestižnom AACSB akreditacijom koju posjeduje manje od 5 % top-poslovnih škola na svijetu, ima vrlo razgranatu suradnju s više od 150 poslovnih škola globalno. S obzirom na to da je moj interes bio Daleki istok, preko ZŠEM-a došao sam do njihovog tada partner fakulteta na Tajvanu, Southern Taiwan University of Science and Technology (STUST) koji mi je ponudio punu stipendiju. Inače ta priča, kako je došlo do suradnje ZŠEM-a i STUST-a, meni je osobno fascinantna, a uključuje i tu tzv. akademsku diplomaciju. Naime, gospodin Njavro, Dekan ZŠEM-a, prije više od 15 godina otputovao je na Tajvan i potpisao ugovor o suradnji dvije institucije, što je kasnije rezultiralo odlaskom brojnih studenata na profesionalno usavršavanje u oba smjera. Taj potez, kada se gleda iz današnje perspektive, tim je fascinantniji jer je zahtijevao određenu viziju razumijevanja širih implikacija moguće dobrobiti za Hrvatsku, koje bi eventualno počele davati rezultate tek na duži rok, u nekim slučajevima i duže od desetljeća. Za rane 2000-e, pa i danas, rekao bih, takav pristup s dugoročnom perspektivom kod nas je rijedak. Dakle, benefit nije samo u plaćanju članarina fakultetu, nego i za lokalne sredine, jer studenti iznajmljuju stanove u kojima borave i imaju troškove redovnog života.


Duža perspektiva potencijalne koristi leži u činjenici da studenti ostvaruju privreženost lokalnoj kulturi i proizvodima te imaju široku mrežu lokalnih kontakata koja im kasnije koristi u eventualnom razvoju businessa između dvije zemlje. Logika nalaže da ako ste Tajvanac koji je studirao u HR-u i naučio jezik, da ćete ispitati poslovne mogućnosti upravo između svoje zemlje i Hrvatske, a ne primjerice s Argentinom. Danas je to golema industrija u svijetu koju su mnoge zemlje prepoznale i na čijem razvoju strateški i predano rade vlade zemalja zajedno s fakultetima.


Čime se konkretno bavi EBAT i njegov hrvatski odjel unutar te komore?


- Dakle, iste te 2015. godine, kada je EBAT osnovan, inicirali smo otvaranje Hrvatskog ureda u sklopu komore, upravo radi razvoja svijesti o mogućnostima i prednostima tajvanskog tržišta za Hrvatske izvoznike. Također, od samih početaka ideja je da se prema tajvanskim investitorima komuniciraju prilike za FDI (Foreign Direct Investment) u Hrvatsku. Želimo poboljšati, tj. stimulirati trenutačnu trgovinsku razmjenu Hrvatske s Tajvanom. EBAT sa svojim RH uredom vidimo kao idealnu platformu kroz koju se razvijaju i potiču projekti te suradnja u gospodarstvu, turizmu, visokom školstvu, ali i kulturi, koji će pridonijeti brendiranju Hrvatske na Tajvanu, ali i široj regiji jugoistočne Azije. Pružamo konzultantske usluge realnom sektoru s fokusom na savjetovanje i pronalazak odgovarajućih partnera za ulazak na lokalno tržište te otvaranje distribucijskih kanala za svoje klijente. Organiziramo prisutnost tvrtki i njihovih proizvoda na lokalnim sajmovima u Taipeiu, koji se uz Hong Kong, Singapur i Šangaj prometnuo u najveći sajmovno-izložbeni centar u jugoistočnoj i istočnoj Aziji. U sklopu komore nudimo usluge registracije inozemnih, ali i domaćih tvrtki te uredske prostore u 2500 m2 našeg business centra, smještenog u središtu poslovne zone Taipeija.

Trenutačno je aktualan projekt usmjeren na otvaranje tajvanskog tržišta za hrvatske izvoznike. Što nam o tome možete reći?


- Mi konstantno radimo na promociji Hrvatske i naših proizvoda ovdje na Tajvanu. No, da, u pravu ste. S početkom 2020. krenuli smo u svojevrsnu ofenzivu, u sustavno razrađenu kampanju s fokusom na brendiranju i promociji Hrvatske te naših izvornih tvrtki i proizvoda. Osobno sam vrlo ponosan na činjenicu da ove godine sredinom listopada prvi put organiziramo EBAT-ov premium signature event zvan "Dan Kravate" (Day of Cravat), kojemu smo i samim nazivom dali vidljivo europski štih na hrvatski način. Ideja je da našim lokalnim, renomiranim tajvanskim partnerima u prestižnom ambijentu ponajboljeg hotela u Taipeiu predstavimo Hrvatsku te hrvatske brendove i proizvode. Smatramo da se hrvatske tvrtke s izvoznim kapacitetom mogu najbolje predstaviti zajedno pod hrvatskim brendom. Za razliku od alternative koja bi značila individualan pristup tvrtki tržištu, koji kada se uzme u obzir tko su i koliko su snažni konkurenti, nema previše smisla. EBAT može ponuditi vlastiti angažman, iskustvo te partnerstva s najprestižnijim tvtkama u raznim industrijama na lokalnom tržištu, a sve s ciljem ostvarenja plasmana naših brendova na tajvanskom tržištu. Ovakav početak projekta sa signature eventom te kontinuiranom, razrađenom, marketinškom kampanjom na srednji i dugi rok, u suradnji s potvrđenim lokalnim parterima, provjereno je kvalitetan tailor made pristup otvaranju tržišta koji prakticiraju mnogi zapadnoeuropski brendovi i zemlje, a koji jamči ostvarenje dobrih rezultata.



S tim u vezi, kakve su inače gospodarske veze RH i Tajvana, je li ih do sada uopće bilo u nekoj zamjetnijoj mjeri, s obje strane? Što Tajvanu možemo prodati, a što od njih uvesti?


- Do sada RH i Tajvan nisu imali kontinuitet u gospodarskim odnosima koji bi bio vrijedan posebnog isticanja. Radilo se o povremenim nabavama materijala ili poluproizvoda pojedinačnih kompanija s jedne ili druge strane, bez nekog vidljivog kontinuiteta i razvoja odnosa na duži rok. U brojkama to su dvocifreni iznosi u milijunima eura koji variraju na godišnjoj razini s blagom tendencijom rasta i višestrukim hrvatskim deficitom u toj razmjeni, što je simptomatično, česta situacija za Hrvatsku u trgovinskoj razmjeni s drugim zemljama. Ohrabruje taj blagi rast i mi smo uvjereni da nastojanja našeg hrvatskog ureda unutar EBAT-a, zajedno sa HGK-om, pridonose tom pozitivnom trendu. Možda je interesantno za spomenuti da kroz razgovore s tajvanskim kolegama u ministarstvu vanjskih poslova i njihovim gospodarskim komorama često možemo čuti kako je zapravo Hrvatska ta koja ostvaruje višak u trgovinskoj razmjeni, zbog golemog broja Tajvanaca koji godišnje posjećuju Hrvatsku i troše svoj novac upravo ovdje. Prema njima, kada se stvari postave tako, službena statistika ne prikazuje cjelovitu sliku gospodarskih odnosa dviju zemalja. Turizam je snažna prilika za Hrvatsku na Tajvanu. Naime, od 2012., kada je Hrvatsku posjetilo samo neznatno vise od 46 tisuća Tajvanskih turista, do 2019., ta brojka se učetverostručila te sada imamo eksponencijalni rast s više od 210 tisuća turista godišnje, uz očekivani daljnji rast. Takva statistika čini Tajvan za Hrvatsku drugim brzorastućim tržištem prema broju dolazaka turista, odmah iza Južne Koreje. S kvalitetnom marketinškom promocijom Hrvatske kao brenda te prisustvom na lokalnim turističkim, ali i drugim sajmovima, ovdje bi se mogli napraviti i mnogo značajniji rezultati. I to ne samo u turizmu, nego i s ostalim tradicionalnim hrvatskim industrijama, kao što su prehrambeni brendovi, sirevi, mesna industrija, čokolade, sladoled, vina i ostali alkohol, voda, maslinovo ulje, tartufi, itd. Povratne informacije Tajvanaca koji dolaze s odmora iz Hrvatske vrlo su pozitivne, što otvara čitav niz mogućnosti u komercijalnom smislu. To treba iskoristiti.


S druge strane, nameće se i potencijal suradnje u raznim nišama brodogradnje, s obzirom na to da Tajvanci imaju razvijen i taj dio kao važnu gospodarsku granu. Također, kao jedan od svjetskih lidera IT (ASUS, Acer,..), i semiconductor (TSMC) industrije, Tajvan se za Hrvatsku nameće kao potencijalan partner i u tom području. Za početak, moglo bi se krenuti sa spajanjem tajvanskog hardwarea s hrvatskim softwareom, u dužoj perspektivi, mogućnost pozicioniranja proizvodnje i skladištenja tajvanskih kompanija u Hrvatskoj za europsko tržište je win-win situacija. Posebice ako se uzme u obzir strateška pozicija hrvatskih luka koje omogućuju najjeftiniji te najbrži pristup duboko u teritorij europskog kontinenta. Naime, cilj svakog businessa prilikom prijevoza roba iz Dalekog istoka jest taj da teret što je moguće duže ostane na brodu i da bude iskrcan što bliže željenom tržištu. Kada govorimo o tržištima srednje i jugoistočne Europe, to omogućuje upravo Jadran, koji je duboko urezan u europski kontinent. Revitalizacijom ekonomija država na tom području u zadnja dva do tri desetljeća važnost tih sjevernojadranskih luka ponovno jača. Kada snažne kompanije dalekoistočnih zemalja razmatraju kako i gdje se pozicionirati u Europi, gledaju na EU kao na jedinstveno bogato tržište od 500+ milijuna ljudi. Toga su svjesni Talijani i Slovenci koji već duže vremensko razdoblje strateški razvijaju luke Trst i Koper. Dakle, tu ne treba biti previše kreativan, nego treba konkretno i odlučno postupati. I treba jasno reći - za to nije kasno!



Kako se koronakriza, koja potresa cijeli svijet, odrazila na tajvansku ekonomiju, tomošnje gospodarstvo? Kako reagiraju europske tvrtke koje su već na tajvanskom tržištu?


- Izvozno orijentirana ekonomija poput tajvanske, s gotovo 350 milijardi USD-a, u vrijednosti izvoza na godišnjoj razini je vrlo ranjiva na zbivanja u globalnim trgovinskim razmjenama. No podatci za Q1 2020. pokazuju rast u izvozu za 3.7 %, uspoređujući to s prošlom godinom. To se pojašnjava globalnim porastom potražnje za elektroničkim komponentama, ali i određenih proizvoda u industriji medicinske opreme za gotovo 20 %. Dosta tih isporučenih količina jesu narudžbe ugovorene u 2019., ali neovisno, uzimajući u obzir okolnosti u kojima se globalna ekonomija nalazi, to je i dalje vrlo solidan rezultat. Određene grane, poput maloprodaje, već ranije spomenute proizvodnje elektroničkih komponenti te proizvodnje autodijelova, a koje su vrlo jake industrijske grane na Tajvanu, pokazuju porazne rezultate u projekcijama Q2 i Q3, i vlada poduzima određene korake kako ne bi došlo do trajnih posljedica za te kompanije i gubitka radnih mjesta. Najgori efekti krize tek se očekuju u tom Q2 i Q3, i dalje, kako ćemo već ići prema kraju godine. Stoga ostaje vidjeti kakav će biti daljnji razvoj situacije. Što se europskih poslovnih interesa tiče, Tajvan je i prije ove situacije s koronom imao šaroliku scenu i prisutnost mnogobrojnih internacionalnih businessa i brendova na svome tlu, među kojima su i mnogobrojne europske tvrtke koje zbog neostvarenog sporazuma o slobodnoj trgovini (FTA) između EU-a i Kine, uvelike koriste otvorenost bogatog tajvanskog tržišta od gotovo 24 milijuna ljudi za testiranje svojih proizvoda u Aziji. Ali i zbog tradicionalnih odnosa tajvanskih i kineskih poslovnih ljudi koji koriste svoj utjecaj i distribucijske kanale za plasman istih tih proizvoda na kinesko tržište. Trenutačni trendovi ovdje su upravo suprotni od onih u Kini. Tajvan privlači kompanije koje odlaze iz Kine, od kojih su dio i tajvanski businessi koji su ranije radi ekonomičnosti proizvodnje i manjih troškova investirali i prebacili svoju proizvodnju u Kinu. Upravo je, između ostaloga, i na tom valu tajvanska predsjednica osvojila svoj drugi mandat u siječnju ove godine.


S druge strane, više od tri desetljeća zemlje poput Francuske, Njemačke, Nizozemske, Italije, Belgije, a zadnjih 20-ak godina i Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska, koristeći instrumente svoje komercijalne diplomacije ovdje otvaraju predstavništva te pronalaze načine da balansiraju odnose s Kinom, ali i da osiguraju veliku ekonomsku korist u odnosima s Tajvanom. Dakle, jedno nužno ne isključuje drugo. Tu bi se Hrvatska zasigurno trebala ugledati na iskustva zemalja EU-a. Hrvatska politika mora aktivirati svoju diplomaciju i aktivnije se pridružiti HGK-u u otvaranju tržišta i kanala hrvatskim izvoznicima. Potencijal je golem, recepti i alati svima su poznati, ali se u slučaju Hrvatske ne koriste. Vrijeme je za nove ideje, za drugačiji, bolji pristup od dosadašnjih praksi.


Govori se da mnoge multionacinalne kompanije povlače svoju proizvodnju iz Kine? Tko je dobitnik, a tko gubitnik takvog scenarija razvoja događaja?


- Mnoge jake svjetske multinacionalne tvrtke su već ili u fazi napuštanja Kine, ili o tome ozbiljno razmišljaju. Poznato je da je američki predsjednik Trump i prije situacije s bolesti COVID-19 tijekom cijele 2019. godine bio u trgovinskom ratu s Kinom te da je veliku pozornost u svojoj gospodarskoj politici pridavao vraćanju pogona velikih američkih kompanija na tlo SAD-a, što se u velikom postotku odnosilo upravo na kompanije koje su svoju proizvodnju ranije prebacile u Kinu. To se sada samo intenziviralo. Japan je prošli mjesec već donio zakonski okvir koji uključuje paket financijskih stimulansa za japanske tvrtke koje napuste Kinu i vrate svoja sjedišta u Japan, ili ih prebace u Treće zemlje. Izgledno, dobitnici ovakvog scenarija su Tajvan, Indija, Vijetnam, Filipini i ostale zemlje jugoistočne Azije. Netransparentnost te neodgovornost koju je Kina pokazala zadržavanjem informacija o novom virusu i epidemiji u Wuhanu, čak nekoliko tjedana od same pojave virusa, ali i ranijeg iskustva iz 2002. sa SARS-om, koji se također prvo pojavio u južnoj Kini, u provinciji Guangdong, zasigurno bi morala potaknuti svjetske čelnike da preispitaju dosadašnji pristup u odnosima s Kinom. Ranije spomenute najnovije ekonomske tendencije u tom smislu poprilično su indikativne.


U tom kontekstu, vezano uz odnose Hrvatske i Kine, trebalo bi vidjeti što je učinjeno i ostvareno od pompozno najavljivanih većih i manjih projekata i investicija kroz zadnje desetljeće. Koliko je poznato, osim Pelješkog mosta, za koji je angažirana kineska tvrtka, plaćena dominantno europskim novcem, nijedan. Dakle, logika nalaže da se treba ozbiljno razmisliti o pristupu, vidjeti gdje se griješi, i promijeniti tendenciju dosadašnjih poražavajućih rezultata. Kina u drugim zemljama gradi, investira, ulaže u drave-partnere. Pod koju cijenu, i je li to na dugi rok vrijedno, drugi je set pitanja. Ali to su činjenice. Ako se s druge strane zaključi da stvari ne funkcioniraju, to nije kraj svijeta. Treba se okrenuti drugim partnerima koji će prepoznati potencijal suradnje i investiranja u Hrvatsku. Što se tiče pozicije Kine, oni znaju koji su im nacionalni interesi te gdje su prilike. Kina će nastaviti s politikom usmjeravanja svojih proizvodnih kapaciteta prema potražnji i potrebama vlastitog brzorastućeg tržišta, a u segmentu vanjske politike, nastavlja s projektom "puta svile", koji uključuje mnoge zemlje na kontinentima Azije i Europe. Naravno, tu ne treba zaboraviti i njihove interese u resursima bogatoj Africi koja je golemo tržište u razvoju te omogućava Kinezima da osiguraju potrebitu golemu potražnju za sirovinama za proizvodnju u desetljećima koja dolaze. A automatski osigurava i tržište za proizvode tih kompanija. Tu ne treba smetnuti s uma ni političku motivaciju Kineza za ulaganje u Afriku, jer kontinent predstavlja prvorazrednu priliku za Kinu da značajno proširi svoju globalnu prisutnost i utjecaj.


Kako je Tajvan uspio spriječiti masovnije širenje koronavirusa? Iz medija saznajemo da je Tajvan jedna od rijetkih zemalja koja se može pohvaliti malih brojem zaraženih, iako im je Kina kao žarište korone u susjedstvu. Kako to objasniti, koja je tajna Tajvana, da se tako izrazim?


- Da, brojke su nevjerojatne ako se uzme u obzir kako se situacija odvija na globalnoj razini, a istovremeno Tajvan, koji je na svega 130 km zračne udaljenosti od Kine, postiže takve rezultate. Stvari postaju time fascinantnije ako tu nadodamo još i tradicionalnu ekonomsku povezanost dvaju tržišta te da više od milijun Tajvanaca živi i radi u Kini, tako da postoje tjedne, pa i dnevne migracije. Zanimljivo je da su inicijalne procijene išle u smjeru kako će upravo Tajvan, uz još neke zemlje u okruženju, biti prvi na udaru i osjetiti najveće posljedice pojave virusa. No statistika otkriva upravo suprotno. Od ukupno 438 potvrđenih slučajeva na Tajvanu, 383 je uvezeno, a samo 55 je tzv. domaćih slučajeva. Od potvrđenih slučajeva zaraze koronavirusom, šestero je ljudi preminulo, a 334 pacijenta puštena su iz izolacije bez znakova bolesti. Do danas je u Tajvanu na koronavirus testirano više od 66.000 ljudi. Posljednjih 46 dana nije bilo novih domicilnih slučajeva zaraze. Teško je reći koja je tajna takvih rezultata, ali zasigurno to nije jedna odluka, nego čitav niz poduzetih mjera u pravom trenutku, uz određene olakotne okolnosti. Ranije iskustvo sa SARS-om definitivno je pridonijelo boljem snalaženju u situaciji s bolesti COVID-19. Od tada je stanovništvo educirano i senzibilizirano na slične probleme kroz medije i školstvo. Još od 2003. godine na aerodromima i željezničkim postajama postoje uređaji s termalnim senzorima koji prate putnike i automatski izoliraju one koji odskaču od normale. Temperatura se mjeri i na ulazima u sve javne ustanove, shoping centre, restorane, itd. Nadalje, tu je zasigurno pomogla i činjenica da je Tajvan otok, tako da je uz hrabru, ali pravovremenu odluku o zabrani letova u određene zemlje, i taj faktor nesumnjivo imao utjecaja na današnju povoljniju situaciju od ostatka svijeta. Naime, u Tajvanu su čak tri dana prije negoli je Kina zatvorila Wuhan uveli više od 100 sigurnosnih protokola, a još 31. prosinca 2019. počeli detaljno u zrakoplovima provjeravati sve stanovnike tog grada koji bi se uputili prema Tajvanu. Konačno, 25. siječnja zabranili su sve posjete Kini, a 6. veljače sve dolaske iz te zemlje, kao i iz Macaoa i Hong Konga. Dakle, moglo bi se reći da je to kombinacija iskustva iz 2003., prevencije, brze reakcije, korištenja tehnologije, ali i discipline i samokrontrole nacije kao kolektiva. S druge strane, to je iskustvo sa SARS-om iz 2003. godine, kada je 77-ero tajvanskih državljana preminulo, i gdje je UN izostavio Tajvan s liste zemalja s kojima dijeli relevantne informacije i saznanja o širenju i tretmanu bolesti, bilo vrlo simptomatično za Tajvance. Time je ostavljen utisak da se na međunarodne institucije ne može računati te da se u slučaju budućih, sličnih scenarija, moraju osloniti na sebe i vlastite resurse.


Postoje tu još, naravno, i ispolitizirane situacije, primjerice kad visoki dužnosnici WHO-a na pitanja novinara vezana uz Tajvan ignoriraju, ili se pak pretvaraju da nisu čuli pitanje i na tome inzistiraju. Ili npr. zadnji slučaj, u kojem generalni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus javno prilikom konferencije nespretno proziva Tajvan za rasizam zbog ispada nekoliko frustriranih pojedinaca koji protestiraju zbog blokade participacije Tajvana u brojnim tijelima UN-a, na službenim stranicama WHO-a i raznim drugim chatovima na internetu. Sve to rezultiralo je jednim sentimentom prkosa i inata među Tajvancima prema cijeloj situaciji, i sada se stječe dojam da je kolektivno cijela nacija gotovo u stanju svojevrsne kompetitivnosti, nastojanja da se pokaže svijetu, ali i sebi samima, kako se Tajvan globalno ponajbolje nosi s pandemijom, iako im je učinjena očita nepravda. U prilog tome govori i svojevrsna utrka u tzv. "diplomaciji maskama", u kojoj se trenutačno Tajvan i Kina natječu koja će zemlja podijeliti više maski drugim zemljama u svijetu.


Kad smo kod međunarodnih odnosa, napose ekonomskih, ali i političkih, Tajvan je u neobičnom položaju - s jedne strane pod stalnim pritiskom "pripojenja" Kini, a s druge pod "zaštitom" SAD-a. Kako u takvim okolnostima funkcionira država, društvo, kako žive i što misle obični ljudi?


- Već gotovo deset godina vezan sam uz Tajvan i opći je dojam da Tajvanci na tu "vječnu prijetnju" reagiraju, naravno s oprezom, s obzirom na to da se ipak radi o Kini, zemlji s 1,4 milijarde stanovnika, ali i s određenim podsmijehom, jer je status quo situacija, s dva samoupravna entiteta zapravo na snazi već duže od 70 godina, preciznije od 1949., kada Kuomintang, na čelu s generalom i predsjednikom Chiang Kai-shekom i preuzima otok. U međuvremenu, u praksi, Tajvan funkcionira kao zaseban entitet - država, s neovisnom vladom, teritorijem, vojskom, jezikom, ekonomijom, kulturnim posebnostima, itd. Samo bez formalne deklaracije o neovisnosti. Dakle, to bi bio jedan od onih slučajeva gdje stvar funkcionira u praksi, ali ne i u teoriji.


Što se napetosti tiče, ne mogu reći da postoje veće tenzije nego što ih npr. ima Hrvatska s nekim svojim istočnim susjedima. Ima tu dosta dodirnih elemenata. Što se ovog političkog dijela vašeg pitanja tiče, moram reći da nisam najbolje kvalificiran da bih mogao odgovoriti na to pitanje. Moja su specijalnost ekonomska diplomacija i komercijalni aspekti međunarodnih odnosa, manje geopolitika, pa bilo bi neozbiljno od mene da se bavim i tim pitanjima. Inače izbjegavam komentirati tu temu, jer što ste više u tome, čini se da je teže predvidjeti geopolitičke tendencije i određena globalna kretanja i momente u tom kontekstu. No ono što nas uči povijest, ali i promatrajući zbivanja u sadašnjosti, dojam je da mnogi globalni igrači marljivo rade i strpljivo čekaju novu podjelu karata s nekim starim, ali i novim ambicijama. Za manje zemlje poput Tajvana, ali i Hrvatske, bitno je znati tko su vam saveznici, i možete li se na njih uistinu računati, i u kojoj mjeri. A paralelno s time postoji i ona stara hrvatska poslovica koja kaže: "Bog pomaže onima koji pomažu sebi samima!". Dakle, jednom mudrom, ali konzistentnom i jasnom politikom, manje zemlje mogu ne samo opstati, nego i profitirati na duži rok. Bilo je kroz povijest mnogo takvih primjera, gdje u okruženju većih, nedobronamjernih susjeda, maleni potvrđuju svoju žilavost i profitiraju. Hrvatska je jedan od tih primjera. Promatrajući tajvansko iskustvo u težnji za međunarodnim priznanjem i neovisnosti, nerijetko se podsjetim na naše hrvatsko iskustvo i cijene koja je plaćena. Nisam siguran da smo danas u 2020. toga svjesni. Dojam je da uz sve objektivne probleme, a koji u RH nedvojbeno postoje, ipak nedovoljno cijenimo teško stvorenu državu.


Za kraj - pratite li situaciju u Hrvatskoj? U posljednje vrijeme dosta se govori o oživljavanju Slavonije i Baranje glede vlastite proizvodnje hrane. Vidite li neki proizvod koji bi mogao biti od posebnog interesa i potencijala za dalekoistočna tržišta?


- Teško je govoriti o pojedinačnim proizvodima. Ako se vama postavi pitanje koji je to hrvatski proizvod za koji postoji strategija kontinuiranog plana razvoja, a koja se provodi duže od mandata jedne vlade, što biste odgovorili? Dakle, mi to još uvijek ne znamo. Pritom ne treba zaboraviti da je EU najveći proizvođač poljoprivrednih proizvoda na svijetu te da su tu golemi interesi pojedinih zemalja. Pitanje je i što je točno ispregovarano prilikom pristupanja RH Europskoj uniji. Nažalost, svjedoci smo da na mnogim nama bitnim područjima naši pregovarači baš i nisu previše inzistirali na interesima RH. Evo jedan primjer; ako prodate jednu paletu recimo jabuka na Tajvanu, to znači da ju nije prodao netko drugi tko neće blagonaklono gledati na vašu novu aktivnost na tom za njega od ranije interesantnom tržištu. Dakle, postoji određena konkurencija među zemljama EU-a, i toga trebamo biti svjesni. Što nas ponovno vraća na ulogu ekonomske diplomacije iza koje, naravno, mora stajati država. Stvari ne treba gledati crno, no treba biti realan. S druge strane, ono što nam govori ova ekonomska kriza, ali što nam je poručila i ona iz 2008./‘09., jesu golemi rizici i manjkavosti fokusiranja i ovisnosti hrvatskog izvoza na samo nekoliko tzv. tradicionalnih tržišta zemalja Europske unije, kao što su Njemačka, Italija, Austrija, itd. Logično, nameće se potreba diverzifikacije izvoznih tržišta za hrvatske tvrtke, ne samo unutar Europe, već upravo na prekooceanska tržišta i na Daleki istok. U tom kontekstu Tajvan je tržište golemog potencijala za hrvatske tvrtke - lokalno tržište od 24 milijuna ljudi s izraženim potrošačkim navikama te vrlo razvijenim gospodarstvom koje raste stabilno u prosjeku od 2 do 4 % godišnje gotovo zadnja dva-tri desetljeća.

Tajvanci su vrlo otvoreni za nove ideje i proizvode te europske tvrtke u takvom okruženju imaju poseban status medu potrošačima. Tajvan je tržište koje su mnoge vodeće globalne tvrtke prepoznale kao mjesto okupljanja u Aziji, i stoga može poslužiti i kao platforma za ulazak na ostala azijska tržišta. Pritom ne treba posebno naglašavati prednosti postojanja Hrvatskog ureda unutar EBAT-a kao lokalnog partera koji može pružiti svu potrebnu podršku.