Svjedoci smo posljednjih desetak godina kako je svjetski mir sve ugroženiji. Brojni napori da se obuzda nuklearno i svako drugo naoružavanje s kraja Hladnog rata danas su odbačeni ili ozbiljno ugroženi. Tome je dodatno pridonijela i odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa o izlasku Sjedinjenih Država iz Sporazuma o otvorenom nebu koji omogućava da 35 zemalja članica na prostoru od Vancouvera do Vladivostoka međusobno nadlijeću svoje teritorije sa svrhom promicanja otvorenosti i preglednosti vojnih aktivnosti.

Umjesto jačanja sigurnosti kroz mjere izgradnje povjerenja i sigurnosti što je barem na papiru jamčio ovaj sporazum još jednom se suočavamo s vrlo riskantnim američkim unilateralizmom što je posljedica Trumpove nacionalističke doktrine "America First". Ovakvo ponašanje Sjedinjenih Država na polju vanjske politike već smo mogli vidjeti i u primjeru prošlogodišnjeg odustanka od Sporazuma o zabrani proizvodnje projektila kratkog i srednjeg dometa (INF), koji je smatran najvažnijim ugovorom o kontroli naoružanja između Washingtona i Moskve. Istu takvu volju predsjednik Trump je pokazao i izlaskom iz nuklearnog dogovora s Iranom te najavom prestanka financiranja Svjetske zdravstvene organizacije. Suočene s rastom Kine kao drugog po snazi svjetskog gospodarstva i izlaskom te zemlje na svjetsku pozornicu Sjedinjene Države se sada, poput uvrijeđenog derišta, iz svega povlače čineći nepopravljivu štetu svjetskoj sigurnosnoj arhitekturi koju su i same gradile.

Dovoljno je baciti pogled na povijest najnovijeg odbačenog sporazuma, onoga o tzv. otvorenom nebu kako bi se uočilo da je upravo američki predsjednik Dwight Eisenhower bio taj koji je još 1955. prvi predložio međusobni nadzor iz zraka kako bi se umanjila vojna napetost između dviju zemalja i dvaju suprotstavljenih obrambenih blokova. Taj prijedlog spremno je odbio tadašnji sovjetski vođa Njikita Hrušćov. U to vrijeme je "njet" bio čest sovjetski odgovor na razne diplomatske prijedloge sa Zapada po čemu je naročito postao poznat kasniji inoministar Andrej Gromiko koji se na toj dužnosti zadržao gotovo trideset godina. Zato su ga zapadnjački mediji rado zvali Mr. Njet ili Mr. No. Ne treba imati iluzija da je američki prijedlog u trenutku kada je Hladni rat dosegnuo vrhunac bio svojevrsni danajski dar s obzirom na činjenicu da su Amerikanci upravo te godine u uporabu stavili izvidnički zrakoplov Lockheed U-2 namijenjen masovnom špijuniranju Sovjetskog Saveza iz zraka.

Središnja obavještajna agencija koristila je ove zrakoplove koji su letjeli u stratosferi na nedostižnih 21.000 metara iznad tla, ne samo kako bi na oku imala Sovjete, Kubance i Vijetnamce, nego i Francuze prilikom njihovih nuklearnih pokusa na Pacifiku. Naime, poznato da je francuski predsjednik Charles de Gaulle vodio vrlo suzdržanu politiku u odnosu na američku vojnu nazočnost na svome tlu što je dovelo do izlaska te zemlje iz Sjeverno-atlantskog saveza 1966. U vremenu od 1960. do 1996. Francuska je izvršila 210 nuklearnih pokusa, mahom u Francuskoj Polineziji, ali i u saharskom dijelu Alžira. U puno članstvo NATO-a Pariz se vratio tek 2009. tijekom vladavine predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Znajući iz obavještajnih izvora sa čime Sjedinjene Države raspolažu kada je riječ o nadgledanju iz zraka, Sovjeti su odbacili mogućnost da neprijatelju dopuste zakonito špijuniranje svojih strateških objekata iz zraka. Sovjetsko obaranje 1960. špijunskog zrakoplova U-2 u blizini tadašnjeg grada Svjerdlovska (danas Jekatjerinburg) bio je veliki skandal. Amerikanci su željeli dva tjedna uoči pregovora sa Sovjetima u Parizu imati najnovije podatke o interkontinentalnim balističkim projektilima smještenim u Bajkonuru i Pljesjecku te ključnom sovjetskom nuklearnom pogonu u Ćeljabinsku-65. Pilot Francis Powers koji se spasio katapultiranjem iz zrakoplova dvije godine kasnije je razmijenjen. Sudjelujući na sastanku na vrhu četvorice u Parizu američki predsjednik Dwight Eisenhower se vadio objašnjavajući kako su Sjedinjene Države željele špijuniranjem Rusa spriječiti novi Pearl Harbour. Sovjete je na ovom summitu predstavljao Njikita (Nikita) Hrušćov, Francuze Charles de Gaulle, a Britance Harold Macmillan. Posljednji je u hrvatskoj povijesti upamćen kao onaj britanski dužnosnik koji je hrvatske vojnike i civile na Bleiburgu hladnokrvno predao Brozovim partizanima. Skup je počeo nakon što je Hrušćov zatražio i dobio američku ispriku uz obećanje da Amerikanci više neće Sovjetski Savez uhoditi iz zraka. Umjesto zrakoplova Lockheed U-2 Amerikanci su se u iste svrhe od 1961. počeli služiti čini se puno prihvatljivijim špijunskim satelitima.

Upravo se u tom tehničkom rješenju, koje su u međuvremenu velike sile pa tako i Amerikanci maksimalno usavršili, skriva tajna Trumpove odluke da napusti Sporazum o otvorenom nebu potpisan nakon svršetka Hladnog rata 1992., a stupio je na snagu 2002. Važno je znati da je jedna od potpisnica ovog sporazuma i Hrvatska (2005.). Poanta je da sve zemlje potpisnice Sporazuma o otvorenom nebu obavljaju međusobno zračno izviđanje korištenjem prilagođenih i nenaoružanih transportnih zrakoplova koji smiju biti opremljeni odgovarajućim senzorima (optičke i videokamere, infracrveni linijski skeneri, bočni radari).

Zanimljivo da se Ruska Federacija u nadgledanju hrvatskog teritorija koristi zrakoplovima ukrajinske proizvodnje Antonov An-30. Kao razlog povlačenja iz ovog sporazuma Trump je naveo objektivni problem kao što je rusko izuzimanje iz ovakvih preleta područja u blizini eksklave Kaljinjingrada i područja Gruzije pod ruskom okupacijom. Da u ovoj odluci ima i elemenata ljudskog kaprica, tako karakteristična za državnički profil američkog predsjednika, govori i njegova osobna ljutnja zbog toga što ruski zrakoplovi prelijeću i njegovo omiljeno golfsko igralište u New Jerseyju, u trenutku kada se on tamo nalazi. Amerikanci sada tvrde da će do kvalitetnih obavještajnih podataka ionako doći korištenjem špijunskih satelita što baca u očaj njihove europske saveznike. Oni ne žele napuštanje ovog učinkovitog alata koji pridonosi svjetskom miru jer svakome daje na uvid svoje stvarne namjere kada je riječ o uporabi vojske. Svaka čast svim špijunskim satelitima ovoga svijeta, ali ovaj makar i zastario način međusobne kontrole znači puno više od slikanja tuđih vojnih baza jer pruža prevažni osjećaj sigurnosti i povjerenja među državama. Tužno je da to Donald Trump ne razumije.