Magazin
PISMO IZ IZOLACIJE

Konstantno gomilanje gluposti
Objavljeno 29. svibnja, 2020.
OD SEMANTIKE PREKO PRAGMATIKE DO LIJEVOG FAŠIZMA

Javlja mi moja osječka dekanica da bih s ovim mojim pismima/zapisima trebao završiti do 22. svibnja. Nakon toga počinje "nova normalnost", pa više nikome neće biti potrebna tamo neka moja, doduše, neobvezujuća, razmišljanja o nekim usputnim pojavama, političkim strategijama, literaturi, glazbi, filmu…

Negdje sam pročitao da je Rade Šerbedžija, to je onaj slavni glumac iz Vinkovaca koji se nije baš snašao 90-ih godina prošloga stoljeća, pa je malo lutao od Beograda, preko Ljubljane, pa sve do Londona i Hollywooda, gdje je uspio snimiti nekoliko zanimljivih filmova, spasiti karijeru, ponovno se oženiti, dobiti i nešto djece u tom braku, a početkom ovoga milenija na velika se vrata vratio u Hrvatsku, jer mu je njegov bivši partijski kamarad, Ivica Račan, ničim izazvan, darovao, ni manje ni više, jedan hrvatski otok, Brijune, na kojem je Rade, u maniri pravog OPG-ovca, napravio i nekoliko zanimljivih predstava (Kralja Leara, Pijanu novembarsku noć, Hamleta, Medeju, Don Huana, Nikolu Teslu…, a bilo je tu i nekih redateljsko-glumačkih promašaja, ali tko će se za koju godinu uopće sjećati scene u kojoj Hamlet svira saksofon, između ostalog), napravio tridesetak videozapisa u kojima taj glumac, u već pristojnim godinama, nešto recitira, pjeva, glumi… Neke sam od tih tridesetak videozapisa i pogledao. I nije to tako ni loše. Istina, nema više one energije, glumačkog erosa, ali i dalje je to i više nego prihvatljivo, a za ova vremena/"izvanredna stanja" i posvema korektno odrađeno - malo uvoda kroz zanimljivu priču, malo glazbe, malo recitacije, jer publici u ovim vremenima i ne treba puno više od toga. Broj onih koji su pogledali i komentirali te uratke uistinu je vrijedan pozornosti. Meni se posebno dopala ne samo interpretacija pjesme "Čekaj me" ruskog pjesnika Smirnova nego i ona priča o nastanku pjesme prije same recitacije.

LEB BEZ SOLI
Moj dobri makedonski prijatelj Vlatko Stefanovski poslao mi je svoju koronaverziju pjesme "Čukni vo drvo". Riječ je o njegovoj pjesmi nastaloj u 80-im godinama prošloga stoljeća. Neki o tom vremenu govore kao o "zlatnim godinama" jugoslavenskog rocka. Što je vjerojatno i točno. Dekadencija je uvijek najsigurniji znak da u društvu neke stvari ne štimaju, da politika više nije u stanju kontrolirati društvene procese. Kraj takvih političkih strategija nastupa u onome trenutku kada političari više nisu u stanju kontrolirati ni vlastite postupke, kada više ne mogu donositi nikakve suvisle odluke.

Iako već odavno nema njegova slavnog benda "Leb i sol", moram reći da ta pjesma Vlatka S. i u novom aranžmanu zvuči i više nego simpatično. Estetičari bi rekli: ljupko! Stara pjesma u novom aranžmanu, uz sudjelovanje i drugih, mlađih makedonskih, pjevača, i dalje funkcionira. Neke od onih mlađih i nisam uspio prepoznati, pa sam, za svaki slučaj, zvao neke od mojih starih makedonskih prijatelja/ica da mi pomognu u otkrivanju meni manje poznatih lica: tko je ona ili onaj koji se u spotu pojavljuje u 45. sekundi?!

A onda su mi ti moji prijatelji poslali još neke uratke nekih drugih makedonskih umjetnika. Vjerojatno kao honorar za moj stalni interes za sve makedonske "teme i dileme". Od svih tih uradaka koje sam dobio meni se ponajviše dopala obrada pjesme "Bella Ciao". U makedonskoj verziji ona glasi - "Korona ciao"! Njezini su autori pjevači Aleksandar Mitevski (u jednom trenutku, zbog iznimne fizičke sličnosti, pomislio sam da tu pjesmu pjeva jedan drugi Aleksandar, redatelj Popovski, s kojim sam se intenzivno družio u vrijeme mojeg mandata u Skopju) i Dragan Spasov - Dac. Naravno, kao i obično, bilo je i onih koji su imali ozbiljne primjedbe na tu njihovu "light-verziju" slavne pjesme, koju "ljevičari" doživljavaju kao par excellence revolucionarnu pjesmu. Uvijek su me oduševljavale te "ideološke intervencije", to naknadno "upisivanje" značenja, koje s prvotnom intencijom nema nikakve veze. Tako su neki već krajem 80-ih nepogrešivo anticipirali zbivanja u 90-ima i napisali da "ravnicu treba čuvati", dok se oni budu malo sklonili od te iste ravnice. Naime, primjedbe su se uglavnom odnosile na činjenicu da je u toj njihovoj obradi pjesma posve izgubila onaj revolucionarni naboj, pa su se osjetili p(r)ozvanim predložiti svoju antikapitalističku, antiglobalističku, radničku verziju te slavne pjesme, koju su navodno pjevali talijanski seljaci i ne sanjajući da će se oko sadržaja te pjesme sto i više godina poslije voditi ozbiljne ideološke rasprave.

Eto, i u Makedoniji se na društvenim mrežama, baš kao i kod nas, vode pravi ideološki ratovi. Doduše, svi ti ideološki prijepori ostaju unutar virtualnog svijeta, pa tek sada možemo vidjeti koliko je bilo providnosti u stavovima Jeana Baudrillarda, filozofa, koji je jasno rekao da živimo u svijetu simulakruma i simulacija. Sve je kopija, nema stvarnosti, nema budućnosti, jer je iz tog svijeta nada prognana, pa tu prazninu nekako moramo popuniti. I to i činimo tako što je popunjavamo velikim količinama gluposti. A na ovim prostorima to još i bolje ide jer je dobar dio nas živio u vrijeme "samoupravnog socijalizma", pa je onaj nerv da o svemu treba imati svoje neponovljivo mišljenje, pa i o onim stvarima o kojima pojma nemamo, na društvenim mrežama našao svoje pravo utočište, jer osim anonimnosti omogućava mu i da se nesmetano razvija… Sve je dopušteno, a "biti glup" vrhunac je te "nove slobode"!

DUHOVI PROŠLOSTI
Kako stvari stoje, na ovim prostorima fašizam i (anti)fašizam još uvijek nisu rekli svoju posljednju riječ. Eto, i na ulicama Sarajeva pojavili su se neki ljudi i prosvjeduju protiv crkve, kardinala, crkvenih obreda… Jedan od tih vikend-prosvjednika proziva i federalnu policiju što tako žustro štiti crkvu i onu "svinju" u njoj, baš tako, "svinju", kojoj oni danas neće učiniti ništa nažao jer nisu ludi, znaju oni da tu "svinju" policija čuva, ali već za nekoliko dana on i njegovi će se vratiti i pokazati toj "svinji" gdje mu je mjesto.

Jedan od naših poznatijih "antifašista", član Documente, taj dokumentirani borac za istinu, reinkarnacija Save Kovačevića i Ive Lole Ribara, na svojem FB zidu hvali Sarajlije kako su dostojanstveno, bez i jednog incidenta (sic!), uz pjevanje poznatih šlagera kao što su "Druže Tito…", prosvjedovali protiv fašista, ustaša. Taj lik, koji formacijski pripada prijelaznom periodu između 20. i 19. stoljeća, i dalje vjeruje u onaj narativ o Sarajevu i Walteru. Tko se ne sjeća one slavne scene iz filma kada njemački časnik (ptičja perspektiva) pokazuje na grad i rezignirano konstatira: Dasist Walter! Nažalost, u filmu je izostala žablja perspektiva. (Iz nje ćemo gledati u nekim stvarnim scenama u 90-im godinama prošloga stoljeća. I to će biti surova stvarnost, a ne tamo neka "skrivena kamera" koja se igra našim osjećajima i prikazuje rat kojeg, zapravo, nema. Na veliku nesreću Sarajlija, R. Karadžić nije čitao J. B.) Nakon te scene publika je padala u delirij. Budući da u takvim "kolektivnim seansama" iz mentalne higijene nisam sudjelovao, ostaje mi nepoznato koje su se sve pjesme nakon toga pjevale. Možda "Jugoslavenska" ili ona još poznatija "Od Triglava…"! Doduše, iz te perspektive nikako nam nisu jasni svi oni događaji u 90-im godinama kada su upravo to antifašističko Sarajevo, taj europski Jeruzalem, napadali, među ostalima, i neki ljudi koji su na svojim kapama, šljemovima imali "crvene zvijezde"! Gdje se svih tih godina skrivao onaj nepobjedivi "sarajevski Walter", koji je jednom drugom Sarajliji, I. Š., rođenom krajem 70-ih, poslužio kao idealan predložak za zanimljivu ali prilično tupastu priču o vječnom revolucionarnom zanosu nekih "W-ljudi" na ovim našim nesretnim prostorima.

NAOPAKA LOGIKA
Ovaj put u svojim ocjenama nisam bio usamljen, jer i nekima se drugima učinilo da su te vrste priče ipak stvar prošlosti i da nisu baš nešto uvjerljive. Ako je R. Močnik mogao napisati zanimljivu knjigu o prisutnosti fašizma u našim društvima, onda se čini da je upravo sada pravo vrijeme da se napiše jedna knjiga i o nazočnosti staljinizma. Jer, kako stvari stoje, imam osjećaj da su i te političko-ideološke strategije prisutne u našim društvima. Jer, da kojim sretnim slučajem postoji takva knjiga, onda vjerojatno onom političaru s otoka, koji nema problema s brojevima, što se već za jezik ne bi moglo reći, ne bi palo na pamet zaključiti da su i ostali pobjednici, nakon rata, nekažnjeno ubijali poražene. Da je čak i u pravu, to još uvijek ne znači da takvi postupci nisu zločinački, odnosno da su upravo takvi stavovi, poput njegovih demonstracija revizionističkog pristupa prošlosti. Naime, kada bismo slijedili tu njegovu logiku, onda bi se apsolutno sve moglo opravdati, i svi oni ustaški zločini tijekom rata, i oni zločini tijekom i nakon "Oluje", i ponašanje njemačkih vojnika, i postojanje svih logora, i onih koje su osnivali jedni, i onih koje su osnivali neki drugi… Vražja je ta semantika kada ne uspijeva, ni u jednom detalju, pratiti intencije jezične pragmatike. Nakon toga nužno slijedi "lijevi fašizam"!

Iz Tirane: Zlatko KRAMARIĆ, veleposlanik
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana