Premda su mnogi roman “Boja purpura” američke spisateljice Alice Walker pročitali u jesen 2018. godine, kada je i bio preveden na hrvatski jezik, ta me tema, insajderski opis života crnačke zajednice u prvoj polovini 20. stoljeća na američkom Jugu, nije nešto previše zainteresirala. Vjerojatno se sjećanje na istoimeni film (The Color Purple) u režiji slavnoga Steven Spielberga, snimljen 1985. godine, u kojem se prvi put pojavljuju Whoopi Goldberg i Oprah Winfrey), isprepletalo s filmom “Moja Afrika”, jednako slavnoga Sydneyja Pollacka.

Naime, tematski su se oba ova filma djelomice preklapala jer je “afrički kontekst” prisutan i filmu/romanu “Boja purpura” Alice Walker, kao i u filmu/knjizi “Moja Afrika”, danske književnice Karen Blixen (koju je u filmu utjelovila sjajna Meryl Streep), objelodanjenoj davne 1937. godine. Kako god bilo, negdje sam pročitao da se Steven Spielberg i Oprah Winfrey, koja je, u međuvremenu, postala planetarno slavna, ozbiljno pripremaju da na temelju romana “Boja purpura” naprave mjuzikl! Upravo me je taj podatak, doduše u suradnji s COVID-19, “natjerao” da spomenutu knjigu još jednom pročitam. Konačno, nije slučajno da je upravo za ovaj roman Alice Walker 1983. godine dobila Pulitzerovu nagradu. I to kao prva Afroamerikanka!

Moram biti iskren i priznati - djelo ”Boja purpura” (Leo-commerce, 2018.) uistinu je odličan roman, u kojem pratimo nesretni život mlade Afroamerikanke, Celie, čije napastovanje počinje u ranoj mladosti. S četrnaest godina ona već ima dvoje djece sa svojim ocem (za kojeg se poslije u romanu ispostavlja da joj je očuh), koju joj otac/očuh odmah nakon rođenja oduzima, pa je poslije toga prisiljava da se uda za lokalnog udovca kojeg zove “Gospodin”. Na nekoliko mjesta u romanu se ipak spominje i njegovo pravo ime Albert. Doduše, Celie nije bila prvi odabir Gospodina, nego je to bila njezina mlađa, puno atraktivnija sestra Nettie, ali otac/očuh nije želio čuti za tu kombinaciju i prisilio je Gospodina da na kraju uzme Celie. Kao nagradu/miraz dobio je još i jednu kravu!

Ono što je u ovome romanu fascinantno jest to što je pisan isključivo iz perspektive dviju sestara, Celie i Nettie. One između sebe razmjenjuju pisma (doduše, toj će otežanoj korespondenciji tek autorica, Alice Walker, dati neki smisao, točnije, ona će je potpuno rekonstruirati jer pisma koja Nettie piše sestri, zbog nekih svojih razloga, svjesno zadržava Gospodin/Albert, tako da Celie sve vrijeme piše “naslijepo”) u kojima su opisi svih vrsta odnosa, od odnosa prema vlastitoj djeci preko odnosa između samih supružnika pa sve do onih suptilnih obiteljskih, unutar same crnačke zajednice/obitelji: “Nema šanse da čitaš Bibliju i ne misliš da je Bog bijelac, kaže ona. Ondak uzdahne. Kad sam svatila da mislim kako je Bog bijelac i još muški, izgubila sam interes. Ti se ljutiš što on ne sluša tvoje molitve. Svašta! Šta gradonačelnik sluša ono šta govori bilo koji obojeni?” piše Walker na 212. strinici knjige.

I ti opisi ne mogu vas ostaviti ravnodušnim. Ti odnosi su blago rečeno patološki. Do incestuoznosti! Znači, u svim aspektima: “Vukao ju je za ruku. Ona je rekla: Prerano je. Fonso, nisam dobro. Na kraju ju je pustio na miru. Prošao je jedan tjedan, a on nju opet vuče za ruku. Nema šanse. Neću. (…) On mi nikad nije reko nijednu lijepu riječ. Samo je rekao - Ti ćeš sada radit ono što tvoja mamica neće!” (str. 11).

Zanimljivo je da je Tini Turner bilo ponuđeno da u filmu glumi Shug Avery, jazz-pjevačicu, koja je, između ostaloga, jedna od ljubavnica Gospodina, no Tina se zahvalila na toj ponudi jer je rekla da nema potrebe da još jednom glumi, sudjeluje u takvom paklu od života, koji joj je u stvarnom životu priuštio njezin suprug, Ike Turner! Ako se može vjerovati Tini Turner, onda je vidljivo da se odnosi unutar crnačkih, ali ne samo crnačkih, obitelji, u međuvremenu, i nisu nešto bitno promijenili. Seksualna i ine diskriminacije i dalje su konstanta većine obiteljskih odnosa. I kada se tome još pridoda i ona rasna, onda se moramo suočiti i s onim manje lijepim detaljima naše trenutne stvarnosti. Možda upravo u toj činjenici treba vidjeti onaj odlučujući motiv zbog kojeg su se S. Spielberg i O. Winfrey odlučili 2020. godine ovaj roman “pretvoriti” u mjuzikl.

Pred nekim stvarima, kao što je nasilje unutar obitelji, ne smijemo zatvarati oči i misliti da se ono loše događa nekome drugome. Svi smo mi žrtve i sve nesretne tuđe priče uvijek bi morale biti i naše priče: “Sve dokle se prema meni ne budeš ponašao kako spada, kažem, propašće sve o čemu si sanjala. Rekla sam mu to jasno i glasno, kako mi je nadošlo. (…)

Ko je igda čujo za tako nešta, kaže Gospodin (...). Valjda ti nisam dao dosta po guzici.

Za svaki udarac koji si mi nanijo, ti ćeš dvaput više ispaštat, kažem”. (str. 225)

U ovome romanu upravo će interakcija između većine ženskih likova dovesti do dramatičnih i vidljivih promjena u njihovu ponašanju, u njihovim stavovima. I u tom redefiniranju vlastitog statusa podjednako sudjeluju i sestrinska ljubav i njihova duhovna povezanost, i pojava solidarnosti unutar ženskog roda, koja se u romanu, prije svega, opisuje kroz transfer različitih životnih, pa i lezbijskih, iskustava, a koja su opet moguća zbog promjene mjesta življenja. Zato će za Celie od životne važnosti biti odlazak u grad, u Memphis, gdje će između ostaloga upoznati i neke druge običaje, kulture… Svi ti detalji itekako sudjeluju u podizanju samopoštovanja kod glavnih junakinja ovoga romana.

A da je Alice Walker pazila na svaki detalj, to na najbolji mogući način pokazuje uporaba jezika u ovome romanu. Budući da Celie posjeduje isključivo elementarnu pismenost, čita i piše, i jezik njezinih pisama je na toj razini! Jezik je narodski, ali njezina razmišljanja o Bogu, o ropstvu, o odnosu spram života uopće nisu tako banalna.

Oni, pak, koji nisu gledali istoimeni film, nisu ništa izgubili. Čak su možda i na dobitku, jer je kombinacija roman pa onda film ona prava, dobitna kombinacija! Film je, u ovome slučaju, dobra nadogradnja. Bit će nadasve zanimljivo kako će istoj temi pristupiti S. Spielberg nakon 35 godina. Do tada, čitajte roman u kojem se već u samome naslovu kriju mnogi odgovori na vaša čitateljska pitanja, jer purpurna boja predstavlja i Shugine ljubičaste haljine koje stvaraju dojam prestiža, nadmoći (u prilog tomu govori i činjenica kako je u najstarija vremena nošenje purpura bila povlastica vladara), sav ženski potencijal i uspjeh koji može biti ostvaren. S druge strane, purpur simbolizira i Celiene modrice koje su joj zadali očuh i muž, njezina poniženja, tišine, zabrane i svaku vrstu nemoći kojom joj se onemogućuje život vrijedan življenja, ljudska prava i pravo na sreću: “Mislim da Boga nervira kada negdje prođeš pored boje purpura i ne primijetiš je!”