Dubravko Mataković (61), istaknuti hrvatski strip-autor, diplomirao 1983. na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, od kada se profesionalno bavi stripom, 19 godina djelovao je kao samostalni umjetnik, od 2013. bio je umjetnički suradnik na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od 2017. docent je umjetnosti na Diplomskom studiju Ilustracije Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, živi u Vinkovcima i jedva je dočekao relaksiranje mjera borbe protiv koronavirusa.

Kako provodiš vrijeme u "olabavljenoj" izolaciji?


- I inače rano ustajem, ali sada se događa da se probudim u 4 ili 4.30 ujutro iako još uvijek nemam krave i živad koju treba namiriti, pa samo okopam vrt i fazoniram živu ogradu. Nakon toga vježbam četiri minute te se spustim u svoj "rudnik" i uz kavu ubijem pola sata pregledavajući i odgovarajući na pristigle poruke i prelistavajući vijesti na portalima. Čitam samo naslove i sponzorirane članke o pretilosti i bulimiji, o deset znakova po kojima ćete prepoznati gušavost, prijeti li nam nova opasnost iz obližnje crne rupe u svemiru, o odgovorima na pitanja koja muče žene ili kako poznate blogerice rade čučnjeve u skučenu prostoru samoizolacije, dok im smeta mačka. To mi da novu energiju da izdržim dan. Inače, samoizolacija mi nije pala teško. Moj poziv je takav da zahtijeva puno rada i puno vremena provedenog u tom radu, u zatvorenu prostoru, na istom mjestu, već desetljećima. Imam redovite, naručene poslove, a kada ih završim, radim na svojim projektima. Jutro i prijepodne su mi udarni termini, kada sam svjež i napravim najviše posla, a poslijepodne, nakon obilata ručka, samo dovršavam započeto, oštrim sjekiru ili štirkam zavjese. Dan završim uz gledanje neke serije ili filma. Ni to nije iznimka jer u zimsko vrijeme to inače činim, a s proljećem sam pomalo prestajao i više vremena provodio vani. Sada se, eto, to razdoblje gledanja serija i filmova silom produžilo.

Pridržavaš li se uputa Stožera, što misliš o onima koji se oglušuju, zaraženi su, a hodaju okolo?


- Kao što imam životnu naviku biti samoizoliran, imam i naviku održavanja higijene, pranja ruku, a znam oprati i noge, nokte redovito režem. Ne nedostaje mi rukovanje, nisam pristaša toga, i prije sam pružao ruku samo ako baš moram. Grljenje, ljubljenje i trljanje nosovima također mi nisu omiljene radnje. Ono kada dočekuješ i ispraćaš goste. Mislim da bismo trebali preuzeti japanski naklon kao znak pozdrava ili poštovanja prema drugoj osobi ili vulkanski pozdrav iz Star Treka. Teško je prepoznati osobu koja zaražena izlazi među ljude. Uvijek kada vidim nekoga s maskom, pomislim da bi taj mogao biti zaražen, jer ako nisi, nemaš razloga nositi masku i zašto izlaziš ako si zaražen iako imaš masku?

Jesi li zadovoljan kako država upravlja ovom krizom?


- U načelu jesam. Mislim da su poduzeli na vrijeme sve što je potrebno. U početku valjda nisu ni sami znali kako će se stvari razvijati pa su samo skratili radno vrijeme ugostiteljskih objekata, ali logika govori da se možeš zaraziti i do 18 sati, ne moraš čekati fajront da ti se netko nakašlje u lice. S druge strane, imamo trgovine koje prodaju osnovne životne namirnice, prodaju hranu i rade i nije utvrđeno širenje zaraze na takvim mjestima, pa čovjek ne može biti pametan. Bilo bi nam puno lakše da je taj virus krupniji i da se glasa, na primjer, da skviči, ovako nikada ne znaš odakle vreba.

Radiš na daljinu sa svojim studentima, kako to funkcionira?


- Dobro ide, koristim se svim mogućim vrstama komunikacije, a dobili smo i naputak za služenje nekom od službenih platformi za održavanje nastave. Srećom, napokon se vraća nastava uživo, jer ovo na daljinu ipak nije ono pravo. Ne može zamijeniti izravnu komunikaciju. S obzirom na to da nam se broj studenata uklapa u preporučenu kvotu, možemo sigurno provoditi nastavu.

Što se zbog korone promijenilo u tvom životu?


- Prije nisam upotrebljavao dezinfekcijska sredstva, čak ni nakon brijanja. Promijenilo se dosta i na poslovnom planu. Propali su mi razni poslovi, radionice, državna povjerenstva, predavanja i manifestacije na kojima sam trebao sudjelovati. S time i izdašni honorari, koji mi najviše nedostaju. Vjerojatno bi se u međuvremenu pojavilo još raznih ponuda. Ipak, javljeno mi je da će se već dogovorena izložba u Slavonskom Brodu ipak održati.

Kako i koliko često kontaktiraš s prijateljima?


- Uobičajeno, kao i prije. Telefonom, preko Vibera ili Whatsappa, elektronskom poštom, golubovima. Bar to nam je ostalo. I inače ne razgovaram telefonom s nekime bez veze, da mi prođe vrijeme, zovem samo kada moram. Otkako je ovo malo popustilo, sastajemo se i uživo. Naravno, na sigurnoj udaljenosti, od pet-šest metara, pa moramo vikati da čujemo jedan drugoga. Ako čujete neku galamu u parku, to smo mi.

Što ti najviše nedostaje iz "normalnog života"?


- Najviše mi nedostaje Europsko nogometno prvenstvo i sve oko toga. Tko će igrati, tko ne će, koga je trebao Dalić staviti, hoćemo li proći skupinu? Za to se nabrijavam otkada su izvučeni parovi. Nedostaju mi i svirke s bendom. Taman smo se počeli dogovarati s nekim klubovima diljem države kada je sve stalo i neizvjesno je kada će opet biti moguće. Naravno, i honorari, koje sam već spomenuo.

Mjere se relaksiraju...


- Sve se, kao, odjednom promijenilo, popustile mjere, kao da ničega nije bilo. Malo je psihički opuštenije, što se primijeti na ljudima. Opet se guraju po trgovačkim centrima, gledam, na ulazu mrtvi-hladni prolaze pokraj sredstava za dezinfekciju, neki se posluže, neki ne, opet dišu jedni drugima za vrat. Nestalo je straha, svi su odjednom puni priča kako sve te mjere nisu bile potrebne, kako umiru samo bolesni starci i svatko ima svoju teoriju urote o tom zašto je došlo do pandemije, je li pandemije uopće bilo i tko stoji iza toga. To je samo dokaz da povijest ipak nije učiteljica života, da ništa ne naučimo iz svojih pogrešaka, opet idemo po starom. Nismo naučili da nas priroda može slistiti s planeta kada god to poželi. Dinosauri su vladali stotinama milijuna godina i već ih odavno nema, a mi zaboravljamo da smo usputni stanovnici, treptaj u životu svemira, za njega beznačajni, ponašamo se kao da smo gospodari svega. Zapravo smo iznimka u svemirskom kaosu i tu blagodat pogrješno koristimo, zlorabimo.

Što radiš sada kada su otvoreni kafići, frizeraji, pedikerije?


- Ne odlazim frizeru jer se bavim samošišanjem. Svakih desetak dana sam zgulim to što mi uspije izrasti na glavi, a tako je i s pedikerom. Još kao malenog mama me naučila kako da si odrežem nokte: Ovaj ide u lov, ovaj nosi pušku, ovaj jede krušku… S obzirom na to da su mi razni angažmani propali, vrijeme sam iskoristio za rad na svom opširnom projektu, strip-albumu. Sada sam blizu 150. stranice. Toliko sam ukupno u startu predvidio, toliko je otprilike stranica bilo prema prvotnom scenariju, ali stalno proširujem, dodajem, pa mislim da će na kraju biti najmanje 300 stranica. Radim to opušteno, bez pritiska, ulažem puno u crteže, u detalje, zato ide sporo. Ponekad na jednom kadru radim i tri-četiri dana.

Što radi Govnar Smrti i ostali iz Septice?


- Imamo novog materijala koji kanimo snimiti. U današnje vrijeme nužno je da pjesme prate videospotovi, što je uvijek gnjavaža i financijski zahtjevno, pa ćemo to pomalo. Nitko više ne kupuje CD-ove, zato idemo pjesmu po pjesmu. Svirke uživo trenutačno nisu izgledne, treba još pričekati da sve još malo popusti, ako popusti.

Kada očekuješ da će sve ovo završiti?


- Tko to zna? Možda u četvrtak. Kažu da ćemo s ovim virusom morati naučiti živjeti. Dok netko opet ne pojede sirovu krticu i planetom ne raznese neku novu, sitnu, poluživu beštiju, na radost proizvođača respiratora, dezinficijensa i zaštitne opreme...