Objavljeno 18. svibnja, 2020.
Glava je igrao 27 godina, od prvog do posljednjeg dana u ljubičastom dresu
Povijest osječkog Nogometnog kluba Olimpija dugu 97 godina Zvonko Nikšić ispisuje već 53 godine. Kao svježi umirovljenik nastavit će ju pisati dok god mu "ljubičasto" srce bude kucalo, a ono je doista golemo i sraslo je s klubom iz osječkog Donjeg grada.
Olimpija je i jedini klub u karijeri toga stopera čiju je poziciju zauzeo daleke 1967. godine kada je kročio na igralište na Zelenom polju. Do 1994. godine bio je aktivni nogometaš, da bi potom preuzimao stručne uloge u klupskoj logistici u kojoj je i danas, ali ne više u prvim redovima. Za što će kolokvijalno reći da je Olimpija više u njemu nego on u njoj...
Blizu Dinama
Dođe to, pomalo, s godinama, a borac bez straha i mane je za Olimpiju uvijek davao sve od sebe, a zauzvrat nije ništa tražio. Niti očekivao, tako bacajući svjetlo na neka bivša romantičarska nogometna vremena kada je privrženost određenoj sredini bila nepisani zakon. Popularni je Glava bio zakon u svlačionici, posebice u završnici karijere o čemu, među ostalima, mogu svjedočiti Robert Špehar i/ili Petar Krpan koji su također igrali na Zelenom polju. Nikšić je ispratio mnoge "ljubičaste" generacije u kojima je, mahom, bio stožerni igrač iako ne i najplemenitiji jer je imao primarno obrambenu ulogu. Lider, međutim, neprijeporni u pozitivnom smislu, tako da je konsenzusom bio prvi promoviran u Olimpijinu Kuću slavnih utemeljenu prije tri godine. Ujedno jedan od rijetkih živih u tome doista odabranom društvu koje je ostavilo duboke tragove u nepuno stoljeće postojanja ponosa Donjega grada. Suvremenici bi rekli - živa legenda, koju su formalna priznanja zaobilazila, ali nikako ona od suigrača i protivnika koji su ga poštovali. Najviše na prostoru Slavonije i Baranje u kojemu je Olimpija bila brend koji je u nekoliko navrata natjecateljski iskočio iz tih regionalnih okvira. Iz klupskih, pak, Nikšić nikada nije iskočio premda je jednom bio nadomak toga...
- U pionirskoj i juniorskoj konkurenciji bio sam dominantan na stoperskoj poziciji koju sam oplemenjivao odlascima u napad na prekide poslije kojih sam često znao biti strijelac. Pokojni Zelmo Petrina tada je, praktički, već zgotovio moj prelazak u zagrebački Dinamo koji se, međutim, nije ostvario. Bio sam mladi školarac i pomalo se pribojavao puta u nepoznato u tu jaku konkurenciju. Uz to su me i roditelji savjetovali da idem na sigurno tako da nikad nisam uspio doznati jesam li bio nogometaš za najveće pozornice ili lokaln(ij)e na kojima sam proveo 27 godina u istom, najdražem dresu, onom Olimpije - počeo je 63-godišnji Nikšić vrativši se u rane sedamdesete godine prošloga stoljeća. Sljedeće su bile sve ljepše, o kojima će u nastavku:
- Sada, kada imam znatno više vremena analizirati ta protekla vremena, postajem tek svjestan kako sam lijepo živio. Okružen istinskim prijateljima u sportu bez kojeg ne možeš i u kojemu su se zbivanja nizala filmskom brzinom. Bilo ih je raznih, ali su mi najdojmljivija bila i ostala ona sretna zbivanja kakva su, uostalom, bila u većini. Ni za čime, međutim, ne žalim i da mogu, ponovio bih sve isto, naročito jer sam se kroz nogomet realizirao kao osoba. Potekao sam iz radničke obitelji i uspio steći obrazovanje te se zatim, zahvaljujući nogometu, zaposliti na dobrom radnom mjestu gdje sam, također, stekao poštovanje kolega jer sam uvijek davao maksimum i bio iskren prema svima. Usporedno sam zasnovao obitelj u kojoj je već treća generacija s četvero unučadi o čijoj radosti najbolje mogu pričati bake i djedovi - živahno kaže Glava. I onda je na red došla manje ugodna tema, teške prethodne godine Olimpije.
Sanja pune tribine
- Mnogi analiziraju zašto je Olimpija prije desetak godina iz trećeligaškog potonula, gotovo, do zadnjeg natjecateljskog društva narušivši tako višedesetljetni mukotrpno stvarani ugled. Tada nas je u klubu malo ostalo, ali ipak nismo potpuno potonuli i sada klub kreće obrnutom putanjom. Znatno težom, u gospodarstvu nije lako, a i djece je sve manje. Unatoč tome Olimpija se vraća, nadam se do mjesta gdje i pripada - optimist je Glava iako će i tekuća Olimpijina sezona, izvjesno, biti u rubrici tranzicijskih.
Bilo je "ljubičastih" generacija koje su taj trend premošćivale iz regionalnog u jača natjecateljska okruženja sve tri države u kojima su postojale.
- Teško mi je na prvu reći koje su to generacije i igrači bili najbolji. Mnogi su Olimpijino ime pronijeli znatno izvan naših granica, a ja sam ga ispisivao unutar. Možda je i najjača generacija bila ona s pokojnim trenerom Ivicom Jucom Rukavinom, u kojoj su mi suigrači bili Sekereš, Rall, Nikolić, Lozušić, Husić... U tu bih ravan stavio i onu uoči stvaranja Hrvatske, koja je izborila razred na razini bivše države, a u kojoj su se isticali Sambol i Iličić te je na vratima stajao Vučković. Došla su potom druga i nova vremena sa svojim specifičnostima, tako da na to treba gledati iz te perspektive. Iako ona s ispunjenim igralištem u Donjem gradu nikako ne blijede i volio bih da ga mogu ponovno takvog gledati. Okružen tisućom i više gledatelja koji će mahom navijati za nogometaše u ljubičastim dresovima - emotivno je zaključio Glava Nikšić, koji je dres Olimpije nosio čak 27 godina.
Dražen Lekšan
Trener Pešo nadjenuo mu nadimak Glava
Mnogi nogometaši s ovih prostora istočne Hrvatske prije znaju tko je Glava nego Zvonko Nikšić. Nadimak nije dobio zbog fizičkih predispozicija, nego zbog igračkih. Kada je, naime, bio prekid pred protivničkim vratima, išao je na centaršut i često potom znao glavom postići pogodak. Tadašnji pomoćni trener juniora Duje Pešo uvijek je vikao neka se traži njegova glava, tako da je to postao sinonim kamo treba ići lopta. Vikalo se Glava, Glava i tako je to ostalo do danas kada više ne šutira loptu glavom, već s najbližim prijateljima provodi umirovljeničke dane.
27
godina trajala je Nikšićeva igračka karijera