Doc. dr. art. Marko Šošić (1975., Vinkovci) silom prilika, zbog epidemije koronavirusa, vrijeme ne provodi sa svojim studentima u Osijeku i Slavonskom Brodu, nego već više od mjesec dana u obiteljskoj kući s vrtom, gdje mu je i atelijer. Marko radi kao docent iz područja likovne i vizualne kulture te metodike likovne kulture na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku i na Dislociranomu studiju u Slavonskom Brodu.

Kako umjetnik i pedagog provodi vrijeme u prilikama koje su daleko od normalnih?

- U prvim danima ove krize nitko nije znao što nas čeka, posebice jer je sve uzelo globalnoga maha. Pogledali smo dovoljno filmova katastrofe u kojima sve počinje baš kao što je i ovo počelo, konstantna i tiha psihoza koja se uvukla u svaki segment zajednice i pojedinca, a prevrati i zbivanja su rapidni i teško ih se može kontrolirati. Prijašnja iskustva, na osobnoj i zajedničkoj razini, u kojima nam je egzistencija ugrožena, a ne samo zona komfora i sve ono što uzimamo zdravo za gotovo, samo se pridružuju novom shvaćanju življenja i djelovanja, nadam se, u dobru korist. Ljudi su jako prilagodljiva bića, mnogo više nego što mislimo da možemo biti. Potrebno je manje ili više vremena i nešto vještine da se vratimo u svoj "centar", da profunkcioniramo u svojim optimalnim potencijalima; sve ostalo je izlika. Ovo je izvanredna prilika da preispitamo tko smo i što uistinu želimo od života, izolacija nas na to prisiljava, jer smo okrenuti mnogo više sebi i najbližima. Neke ćemo stvari ostaviti i napustiti, neke ponovo otkriti i razvijati. Suočavanje sa samim sobom jedan je od najtežih psiholoških zadataka koje čovjek treba obaviti u svom životu, i, koliko god to bilo teško i čak mučno, sada treba djelovati.

Nakon prvog vala tihe panike ljudi su se smirili, žive u uvjetima koje do prije dva mjeseca nismo mogli ni zamisliti. Zbog nedostatka svakodnevnog stresa, što god nam to značilo, pojavila se neka prirodna opuštenost kod mnogih: sami planiraju svoj dan, rade što i kada hoće i koliko hoće.

- Mislim da smo na tragu svoje duševne higijene i u nekom spontanom terapeutskom procesu. Vrijednost toga je za pojedinca, ali i za cijelu zajednicu, neprocjenjiva. Kao slikaru i kao čovjeku, izolacija mi nije stran pojam. Ona je nužna kako bih pristupio svojim unutrašnjim prostorima i iz njih iznio iskustva u vanjski svijet. U nekim "normalnim" životnim uvjetima ti su prostori često potisnuti i pristup njima mi je otežan, pa je stvaralaštvo, ono likovno, koje traži samoću i disciplinu, također zakinuto i na neki način oslabljeno - razvodnjeno, a ne govorim o akvarelu. Moj dosadašnji način života bio je pun dinamike, socijalnih zbivanja, putovanja, kontakata s velikim brojem ljudi, kolegama, poslovnim partnerima, studentima. Koliko god mi takva socijalna živost donosi radosti i zadovoljstva, toliko me i troši, jer svoju pozornost i energiju velikim dijelom dajem drugima oko sebe, a moje umjetničko biće dobije tek mali dio vremena za sebe. A to je kao i maleno dijete, treba stalno vašu pozornost, rad i razvoj, istraživanje, brižnost. Ako ga zanemarimo, ne možemo se ljutiti na "neodgojenost", termin toliko mrzak meni kao pedagogu. Nedostaje mi izravni rad sa studentima, iako velik dio nastave odradimo preko interneta. Premda sam zagovaratelj suvremenih medija i njihove primjene i u nastavi, ništa ne može zamijeniti situaciju uživo, jer bismo u suprotnom svi mogli imati svoje YouTube kanale i to bi bilo to. No, kako se radi o budućim učiteljima i odgojiteljima, nužna je praksa živoga kontakta i javnog nastupa, koju oni vježbaju za svoj budući poziv. Stalno sam s njima u kontaktu, i osjećam kako su uplašeni kao i svi, a ja sam im potpora koliko god to mogu biti. Svrha poučavanja sada ima još naglašeniju važnost onog "odgojnoga", ljudskoga i plemenitoga, a to nam svima sada najviše treba.

Jesu li zbog epidemije propali ili odgođeni neki planovi?

- Odgođena je i promocija moje prve knjige, sveučilišnoga udžbenika iz likovne kulture, prvo izdanje ovakve vrste nakon nekoliko desetljeća. Ne znam postoji li opcija nekakve online promocije, ali ja se nadam stvarnoj i fizičkoj, jer se radi o nečem što bi trebalo obilježiti s dragim kolegama i prijateljima. U travnju sam trebao imati samostalnu izložbu u Galeriji Oranžerija u Vukovaru. Iako je odgođena, izolacija mi je dala priliku da konačno slikam kako i koliko želim, priredim radove koje tada nisam ni planirao. Na početku izolacije zatekao sam se sa silnim slikarskim materijalom koji do sada nisam uspio trošiti. Intenzivno slikam gotovo svaki dan, po osam, 12 i više sati. Ovakva količina akumulirane slikarske energije podsjeća me na vrijeme studiranja. Kada ne slikam, sviram i pjevam, što također dugo nisam, a volim, ili radim u vrtu, sa svojim silnim biljkama. Kao da se duša liječi. Nisam se okrenuo izolaciji kao središnjem motivu, iako ona zrači iz svakoga rada. Slikam ljudske figure iz svoje mašte ili iz stvarnosti, visoko estetizirane fantazije, bez namjernoga društvenoga angažmana. Vraćam se slici kao samostalnom objektu čiji svijet živi za sebe, prema svojim pravilima i odnosima, "i ništa drugo osim toga tu ne treba ni tražiti", kako piše Jean Genet u Gospi od cvijeća.