Magazin
PROF. DR. SC. VELJKO ĐORĐEVIĆ, SPECIJALIST PSIHIJATAR

Imamo snage za pozitivnu promjenu cijelog društva
Objavljeno 18. travnja, 2020.
Možda je ovo posljednji vlak da se svi zajedno i solidarno ukrcamo na put prema čovječnijem društvu, u kojem će čovjek čovjeku biti lijek

Prošlo je pedesetak dana pandemijske krize, ali kraj je još daleko. Drugim riječima, imamo zdravstvenu ugrozu, ali i ekonomsku, socijalnu, i općenito ugrozu društva, našeg dosadašnjeg načina života, navika, običaja, druženja... O svemu tome, razgovarali smo s prof. dr. sc. Veljkom Đorđevićem, s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Kako vidite ovo stanje, probleme s kojima smo suočeni, kad će i kako sve to završiti...?

- Ako me pitate o kraju pandemije izazvane koronavirusom, a što izaziva bolest COVID-19, mislim da ćemo ga još dugo čekati. Možda ćemo suzbiti epidemiju u nekim zemljama, ali se bojim da će se otvarati nova žarišta. S obzirom na veliku raznolikost i razliku u kvaliteti zdravstvene skrbi u pojedinim dijelovima svijeta, ne smijem ni pomisliti što će se dogoditi ako se virus npr. proširi u nekim siromašnim afričkim zemljama ili drugim nerazvijenim zemljama. Mi smo davno zaboravili na brojne zarazne bolesti koje su harale našim krajevima, iako su one itekako i danas prisutne u svijetu. No dok se s nečim osobno ne suočimo i dok se to događa drugima, a ne nama, nemamo osjećaj straha i ništa ne poduzimamo. Iako je kraj pandemije vjerojatno daleko, i riješit će se tek izumom cjepiva ili lijeka, nadam se da ćemo epidemiju u Hrvatskoj riješiti brže. No je li to kraj naše brige?

Sve ovo predugo traje, krizi se ne vidi kraj, dojam je da smo u nekom maratonu...?

- Osobno mislim da je ovo početak jednog dužeg kriznog razdoblja. Nakon koronavirusa mogu se pojaviti i druge nove zarazne bolesti, i to najviše zbog onoga što smo mi ljudi učinili našem planetu. Pitanje je kojom dinamikom to možemo očekivati i kako ćemo i tko će sve to preživjeti. Sada se u našim životima susrećemo s globalnom zdravstvenom krizom, iz koje proizlazi i ekonomska i socijalna kriza, odnosno stanje kakvo se ne pamti od Drugog svjetskog rata. Znate, u ovom, 21. stoljeću, koje s ponosom nazivamo stoljeće uma, trebamo se podsjetiti da ne treba priroda nas, nego mi trebamo prirodu. Mi smo na ovom staništu koje se zove Zemlja, a u isto vrijeme uništavamo sve ekosustave i na kopnu i na moru, stvorili smo ekološku neravnotežu i velike klimatske promjene, a sad smo odjednom iznenađeni što nam sve ovo priroda vraća. Sjetimo se poznatog slogana Svjetske zdravstvene organizacije "misli globalno, djeluj lokalno". Koliko smo do sada mislili o tome i djelovali u svojoj zajednici? Jesmo li živjeli mahnito ili smo živjeli miran i uravnotežen život? Zbog svega toga mislim da je ovo danas posljedica krize civilizacije i lažnih vrijednosti koje su se nametale kao vodeće, a ne kriza pojedinca. No sada osjećamo i krizu opstanka nas kao posebne vrste, kao Homo sapiensa.

Iako se kao psihijatar u svojoj praksi više bavim bolesnim pojedincima i disfunkcionalnim obiteljima, kao socijalni psihijatar osjećam da smo suočeni s disfunkcionalnošću cijele civilizacije. Pitanje je otkud krenuti u rješavanju svih ovih problema. Mislim da je jako važno sada pokazati ljudsku solidarnost, zaboraviti na podjele među ljudima, osjećati druge i djelovati, s tim da odluke treba prepuštati najboljim stručnjacima, a ne uhljebima. Mislim da ljudi danas više nego ikad prije osjećaju komu mogu vjerovati i da ova kriza raščišćava i dovodi na vidjelo istinu. Sada nam treba djelovanje u zajednici, a u medicini socijalna medicina, kao što je psihijatriji sada više nego ikad prije potrebna socijalna psihijatrija, a sve smo to godinama u Hrvatskoj marginalizirali. Na Zemlji ne živimo sami, živimo u zajednici, a zajednica je jaka koliko je jaka njezina najslabija karika. Da je netko tu zajednicu pitao prije dva-tri mjeseca koji su najveći problemi, nitko ne bi spominjao neki nevidljivi virus. Isto tako, kada govorim o našoj hrvatskoj zajednici, mislim da smo mi uvijek u situaciji kada se pojavi neki vanjski neprijatelj jako složni, solidarni i hrabri, a kada ga nema, počnemo se svađati i dijeliti oko raznih gluposti. I drago mi je da smo u toj našoj zajednici stavili sada na vrh odlučivanja najbolje stručnjake, jer je u svakoj grupi jako velika uloga vođa. Kada je u pitanju život i zdravlje, nema vremena za političke igre i politička prepucavanja. Izbjegli smo zasad apokaliptični scenarij koji prolaze neke druge zemlje, ali igra nije gotova. Ovo će biti maraton, a ja uvijek kažem da je u maratonu važan prvi korak, koji smo dobro napravili. No nemojmo se prerano radovati, treba trčati taj maraton još dugo. Čuvajmo prirodu i naučimo nešto od svega ovoga, a ne da čovjek budućnosti zbog silnih novih pandemija postane poput triglodita koji živi skrivajući se u svojim nastambama. Rekao sam da kriza izvlači na vidjelo istinu, pa tako i sve ono što u našoj zajednici ne valja i što treba mijenjati, a volim slikovito reći da promjena mora biti temeljita, a ne da samo zakrpamo pukotine koje će kad-tad opet popucati.

DOBRA REAKCIJA
U onom zdravstvenom, ali i komunikacijskom, pa i psihološkom smislu, od kriznog stožera do medija, je li sve odrađeno kako treba kad se radi o pravodobnom obavještavanju javnosti, prezentaciji problema i praćenju razvoja situacije?

- Kada bih trebao dati ocjenu rada nacionalnog i drugih stožera u komunikacijskom i psihološkom smislu, ali i o pravodobnom obavješćivanju javnosti, mislim da su to uz tako kratku pripremu odradili i odrađuju sjajno. Ne zaboravite, vlasti (lokalne, nacionalne, međunarodne) funkcioniraju po svojim sektorima, a ovdje je zbog pandemije trebalo vrlo brzo okupiti stručnjake iz raznih sektora (medicina, pravosuđe, ekonomija...) i oni su morali odmah prodjelovati kao tim, bez treninga i "kondicijskih priprema". I ne samo to nego je taj nacionalni tim morao odmah stvoriti lokalne timove i s njima početi zajedno raditi. Hrvatska očito ima izvrsne pojedince, koji u situacijama kad im date priliku mogu biti među najboljima u svijetu. Vidite da su puno bogatije zemlje za koje mislimo da imaju razvijenije zdravstvo pale na ovom ispitu, baš zato što nisu uspjele kvalitetno iskomunicirati problem i okupiti sve u jedinstven tim. Mi smo ovakvim radom zasad izbjegli crni scenarij, a smatram da je važno i dalje imati povjerenje i pridržavati se uputa. I u ovakvim trenucima procjenjuje se kvaliteta sustava. Ne želim sve idealizirati, svakodnevno vidimo i probleme, ali bit će vremena o tome detaljnije promišljati kad epidemija prođe, kao što i nogometnu utakmicu analiziramo kad završi, a ne dok traje. Sada je bitan rezultat, a to je što manji broj zaraženih, oboljelih i umrlih. Pomalo me sve ovo osobno podsjeća na 1986. godinu, kada je svijet bio preplašen pojavom AIDS-a. Mi smo u Hrvatskoj krenuli s mjerama i prije pojave prvog oboljelog, a vodili smo se sloganom: "Stvorimo paniku prevencije da ne doživimo paniku epidemije!" Stariji će se sjećati svih predavanja i raznih drugih edukacijskih programa, kao i brojnih spotova, ali ono što je bio naš najveći uspjeh u odnosu prema svijetu je, uz sprječavanje epidemije, i svijest o tome da ne postoje rizične grupe, nego rizična ponašanja, što su mnoge druge zemlje shvatile tek nakon epidemija u svojim sredinama. Mi o ovom virusu znamo premalo i sve što govorim danas, možda sutra neće vrijediti. Zato ne treba nikoga unaprijed kategorizirati, a osobito ne stigmatizirati.

PANIKA PREVENCIJE
Koliko je ova pandemijska zdravstvena kriza ujedno i važan psihološki problem, a kod nekih vjerojatno i psihijatrijski, napose za ljude izložene ugrozama vlastitog zdravlja, ali tu su i krizne mjere poput izolacije,ograničenog kretanja i dr.

- Danas je cijeli svijet u svojevrsnom stanju "stresa", koji će zasigurno svoje posljedice imati i na cjelokupno stanje mentalnog zdravlja. Zbog toga je ova pandemija sigurno i psihološki problem. Ovo s čim se suočavamo svojevrsni je rat, samo je neprijatelj nevidljiv i još uvijek nepoznat čak i znanstvenicima. Ne znamo koliko će rat trajati, ali je poznato kako se nakon rata udvostručava broj mentalnih poremećaja. Ovaj rat ne bira žrtve, ne postoji bojišnica i pozadina, stalno gledamo i slušamo o novim erupcijama i novim kriznim žarištima, kao i o strašnim porastima brojeva zaraženih i umrlih. Ovo je borba za život. Što kriza bude duže trajala, stres će biti intenzivniji, a psihološki problemi prisutniji, i to razni. Zato je i tu važno napraviti "paniku prevencije", da ne dođe do epidemije psihičkih poremećaja nakon krize. Pri tome mislim da je dobro što već sada imamo brojne institucije i udruge koje su krenule sa psihološkom pomoći, i odraslima i djeci, koja su posebno vulnerabilna. Iako nikada ne volim generalizirati i stavljati neke grupe ljudi u "isti kalup", mislim da su psihološki posebno osjetljivi na COVID-19 osobe koje su u samoizolaciji, osobe koje se liječe i članovi njihovih obitelji, ali i osobe koje već imaju psihičke posljedice prijašnjih trauma jer im je ovo svojevrsna retraumatizacija. Isto tako, mislim da treba puno uložiti u smanjivanje mogućih kasnijih psiholoških posljedica kod osoba koji su sada pravi heroji jer su na prvoj crti ovog bojišta - liječnici, medicinske sestre i drugi djelatnici u zdravstvu, policajci pa i trgovci, volonteri i dr. I oni su samo ljudi i sigurno će nekima od njih sve ovo biti psihološki teško, osobito kada sve prođe. Zato apeliram da oni koji trebaju pomoć potraže je sada, dok je problem još malen i dok se ne intenzivira. Mogu se javiti velika tjeskoba, pa i napadaji panike, depresivna stanja, poremećaji spavanja, simptomi PTSP-a, pa čak i paranoidne reakcije. I sve je to ljudski, i nitko nije kriv ako mu se pojavi psihološki poremećaj.

ŽIVOT U IZOLACIJI
Kad smo kod izolacije, i samoizolacije, kako pomoći sebi, ali i drugima?

- Jedno je samoizolacija, u kojoj se nalaze osobe kojima je to propisano jer su bile u kontaktu sa zaraženima, i kojima zasigurno nije lako dok iščekuju hoće li i one razviti simptome bolesti i koga su i oni možda zarazili prije spoznaje o tome da je netko zaražen. Vidim primjere dobre prakse gdje si ovi ljudi pomažu raznim aktivnostima, a mislim da je i tu jako važna komunikacija, odnosno da i uz tu socijalnu izolaciju ne smiju izgubiti emocionalne odnose i komunikaciju. Siguran sam da i te osobe sada znaju da boravkom u samoizolaciji štite zdravlje i život svojih najbližih. Naravno, važno je da im se jasno kaže komu se trebaju javiti u slučaju pojave simptoma, a to se na terenu i čini. Osobe kojima nije propisana ova mjera trebaju se samo pridržavati uputa i ponašati se razumno i sukladno trenutku u kojem se nalazimo. Nitko nije rekao da se ne smije uopće izići van, postoji definirano radno vrijeme dućana, a sada opet i tržnica, brojni se ljudi bave poljoprivredom i sl., a ima toliko stvari koje su sada dostupne zbog tehnologija o kojima nismo mogli ni sanjati prije nekoliko godina, pa možemo komunicirati i pri tome se gledati kao da smo zajedno u istoj prostoriji, gledati od kuće najpoznatije kazališne predstave, koncerte, filmove, virtualno obilaziti najpoznatije svjetske muzeje, čitati knjige, odraditi potrebne popravke u stanu, više boraviti s obitelji i završiti poslove za koje nikad nismo imali vremena. Ako to tako shvatimo, onda će nam sve ovo brzo proći. Ja osobno još uvijek imam osjećaj stalnog nedostatka vremena i toliko toga što još želim i mogu napraviti. Često ne razumijem kako nekome uopće može biti dosadno!

POZDRAV OSJEČANIMA
Ljude možda i više od koronavirusa i potresa muče strah, nelagoda, tjeskoba, panika, depresivna stanja… Kako se ta stanja odražavaju na psihičku i fizičku stabilnost ljudi?

- U ovakvim je situacijama strah normalna reakcija. Kakvi bi to bili ljudi koji se ne bi uplašili od ovakvih neprijatelja - jednog nevidljivog i nepoznatog (virus) i drugog nepredvidljivog i jako opasnog (potres). Normalno je i da nakon iskustva potresa ne spavamo ili lošije spavamo nekoliko dana, normalno je da budemo povremeno anksiozni, napeti, tužni ili razdražljivi, prihvatimo to kao dio normalne reakcije na nenormalnu situaciju i nemojmo od toga praviti dodatnu paniku. Normalno je i da doživljavamo fizičke simptome anksioznosti, kao što su iznenadno lupanje srca, gastične smetnje, preznojavanja, poremećen apetit. "Normalno" je i da se povremeno pitamo jesmo li i mi zaraženi jer smo počeli kašljati i sl. Sve što je u nekakvom malom ili umjerenom intenzitetu i prolazno je dio je naše osobnosti koja je sada u stanju stresa. Ali, ako ovi simptomi traju duže i jako ometaju naš život, treba potražiti pomoć i toga se ne sramiti. Zašto bi itko danas psihički patio ili imao psihijatrijske posljedice svega ovoga uz stručnjake za mentalno zdravlje koji su oko nas. Osim toga, danas je toliko psihološke pomoći dostupno "online" i možemo komunicirati sa stručnjacima bez potrebe da dolazimo k njima i da se izlažemo riziku. Bar ovaj psihološko/psihijatrijski pregled možemo odraditi i virtualno, jer nam ne trebaju velike dodatne pretrage, samo dobar medicinski intervju.

Kad sve ovo prođe, za idućih 50 dana ili više, hoćemo li i možemo li iz sve te krize izići jači, snažniji, mentalno jači kao ljudi, uključujući i veću moralnu i svaku drugu odgovornost?

- Hoćemo li, ne znam, mogu se samo nadati, ali znam da možemo ako hoćemo i ako sada u to uložimo. Koja nam je iduća opcija? Čekati krhki i preplašeni neki novi virus? Početi opet nakon ove pandemije mahnito i raščovječeno živjeti? Možda je ovo posljednji vlak da se svi zajedno i solidarno ukrcamo na put prema čovječnijem društvu, u kojem će čovjek čovjeku biti lijek. Svaki dan vidimo ove primjere solidarnosti, ali nažalost i one negativne primjere gdje osobe koriste nesreću svih nas za stvaranje svojih profita. U toj borbi dobra i zla ja optimistično vjerujem da imamo snage za pozitivnu promjenu cijelog društva, ali je potrebno da više nego ikad dosad budemo složni i da djelujemo zajedno, putujući u tom vlaku u istom smjeru. Ne možemo određivati brzinu promjene, ali je smjer jako važan. To ne zaboravimo.

Na kraju bih kao osoba koja je i sama provela svoje formativne godine u Osijeku uputio poseban pozdrav svim mojim Osječankama i Osječanima, a osobito generaciji koja bi trebala za manje od mjesec dana proslaviti 50 godina mature. Proslavit ćemo mi to, ako ne 9. svibnja, onda sigurno tijekom ove godine.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Možda je ovo posljednji vlak da se svi zajedno i solidarno ukrcamo na put prema čovječnijem društvu, u kojem će čovjek čovjeku biti lijek...
I puno bogatije zemlje za koje mislimo da imaju razvijenije zdravstvo pale su na ovom ispitu, jer nisu uspjele kvalitetno iskomunicirati problem i okupiti sve u jedinstven tim...
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA KAO POLITIČKO PITANJE (II)

Ljiljana Filipović: Jezik je virus!

KRATKO I JASNO: JANA BAČEVIĆ

Odluke su političke, znanost je opravdanje

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA KAO POLITIČKO PITANJE (I)

Upravljati krizom znači biti politički odgovoran

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana