Piše: Tamara DAMJANOVIĆ


Razmišljala sam, večer prije tog nedjeljnog jutra: ulice će uskoro stezati policijski sat. A osim nemogućnosti odlaska na Sljeme ili trčanje, nije mi to predstavljalo problem. Dobra dva mjeseca bila sam stalno doma. Glava mi je tražila odmor i mašine u mom tijelu su zijevnule; jednom, sjećam se, bila sam mala i bio je rat, tata mi je donio kazete s Disneyjevim crtićima. Pao je mrak i bilo je tako tiho da se mogao čuti strah od pucnja, od bježanja u podrum, od toga da ćemo krenuti prekasno, i dok smo te noći gledali Trnoružicu tata, strah i ja, njezine su vile čarolijom uspavale i kraljevstvo, i sve njegove podanike. Slično je vrijeme došlo, pomislila sam, vrijeme nemoći, i takvim ga trebam prihvatiti.


Tog nedjeljnog jutra probudio me nalet vjetra, koji mi se pred očima pretvarao u olujno nevrijeme. Činio je to tako nježno, razmišljala sam kasnije, kako mora da se sirene prikradaju mornarima u dubinama koje poznaju samo one i nautičke karte. Zatim je zadrhtao iz utrobe i protresao tlo četvrtom katu zgrade jednog zagrebačkog kvarta. Gurnuo je jednom, dvaput; onda je, u milisekundi, svom snagom zatresao nasipe, automobile, sobu, krevet, nas; zidovi su se ljuljali metar lijevo, pa desno, pa iznova, kunem se, jedna ruka s neba čupala je zgradu kao zub koji se odbija pomaknuti. Do tog jutra nije prošao ni tjedan otkako sam s Almom razgovarala: ako potres pogodi Zagreb, mogao bi nas sravniti sa zemljom, i dok smo se tresli, mislila sam samo na to: ta sila, priroda; ona je čista, ona nema miljenike, ona se ne pita o dobrom, lošem ili osobnom; i možda će se odlučiti razoriti nas upravo sad.


A nakon te nedjelje, zamisli samo, sunce je pržilo i kiše su padale. Lavovi su i dalje ganjali antilope, antilope su i dalje žvakale lišće, lišće je i dalje šuškalo.


Ne čini mi se da postoji išta što bi se moglo propustiti u smiraju. Ali nešto bi se moglo dobiti. Sve ono vrijeme za kojim žudimo dok brzamo. Za otvoriti sve one knjige, za skuhati sva ona jela, za složiti sve one puzzle, za nazvati sve one ljude, za ponuditi sve one isprike, za spojiti sve one slomljene mostove.


I štošta drugo.
Na kraju krajeva, jednom ispunjenom životu, čime točno može nauditi nekoliko tjedana tišine?