Još je dva pogotka Vedranu Nikšiću preostalo zabiti kako bi zaključio misiju u Tomislavu iz Livane! Usmeni je dogovor toga nekadašnjeg profesionalnog nogometaša i internacionalca sa županijskim osječko-baranjskim prvoligašem, kojem je taj uskoro 33-godišnjak (rođen 5. svibnja 1987.) pristupio prije pet godina.

Tada se proročanski obvezavši da će otići kada postigne 200 pogodaka, čemu je, dakle, nadomak. Neovisno što se radi o petoligaškoj državnoj konkurenciji, nije mogao pretpostaviti takvu efikasnost, 40 pogodaka po sezoni, a posebice je plodonosan u tekućoj. Uoči njezina prekida zbog koronavirusa nakon drugog proljetnog kola zabio je, naime, 32 pogotka u 15 odigranih utakmica, tako da mu, praktički, treba još jedna kako bi treneru Davoru Rudecu rekao da je "odradio" ugovor i zaključio karijeru, jer ne namjerava više mijenjati sredinu.

Tomu darovitom izdanku Osijekove nogometne škole u ovome stoljeću ozbiljnija je karijera zaključena prije osam i pol godina, kada ga je teža ozljeda u dresu Zagreba praktički izbacila iz profesionalnog statusa. U najzrelijim igračkim godinama, koje je već kao sedmogodišnjak najavio, kada je počeo trenirati u Gradskom vrtu, gdje je prošao sve kategorije, permanentno pogađajući protivničke mreže, kulminaciju doživjevši u juniorskoj, s kojom je osvojio Prvenstvo i Kup Hrvatske. Potom s gotovo kompletnom genaracijom bijelo-plavih potpisavši, u siječnju 2006., prvi profesionalni ugovor s matičnim klubom. U tome statusu je bio sljedećih pet godina, nakon čega je krenuo drugim putem...

- Nije, doista, bila sretna ta 2011. godina, kada sam, na njezinu početku, odlučio prijeći u mađarskog prvoligaša iz Gyὂra, gdje sam se zadržao samo osam mjeseci. Slijedio je povratak u Hrvatsku, ali u redove Zagreba, za koji sam ozbiljno igrao samo dva mjeseca, zaključivši praktički karijeru u susretu s gradskim rivalom Dinamom, jer sam tri dana poslije, 8. studenoga 2011., ozlijedio hrskavicu u prijateljskom srazu s Lučkim te zbog toga izbivao godinu dana. Kada sam se vratio u natjecateljski ritam, slomio sam lakat i ponovo apstinirao šest mjeseci, nakon čega sam se teško vratio, a i klub je već dospio u probleme, te sam svoje, sljedeće dvije i pol godine, morao rješavati sudskim putem - "recitirao" je Nikša tamne stihove iz Kranjčevićeve ulice, iz koje je službeno otišao tek 2015., kada je mogao pristupiti sadašnjem klubu. Znajući da će u Livani zaključiti karijeru, ali ne s tadašnjih 28 godina...

- Dok sam bio nigdje, trenirao sam u obližnjem Tomislavu iz Livane, gdje vlada obiteljska atmosfera, koja je, osim mene, prigrlila još nekoliko Osijekovih nogometaša kada im je karijera krenula u neželjenom, posve krivom, smjeru. Svoju sam pokušao usmjeriti na više, primarno inozemnih, adresa, pri čemu je posljednja i najatraktivnija bila u Sydneyu, ali mi sudbina, očito, nije odredila da u Australiji zaigram u napadu s legendarnim Del Pierom. Prelomio sam i pristupio Tomislavu, nadajući se novom iskoraku, koji se, unatoč više kontakata, nije dogodio, tako da sam se pomirio sa situacijom, ugodno se osjećajući u Livani - stigao je Nikšić u današnjicu trasiravši usporedo budućnost, koja će, dakako, biti nogometna. U trenerskoj ulozi, koju živi protekle tri i pol godine.

- Nogomet je moj život i opredjeljenje, tako da ću u njemu ostati te imati što ponuditi budućim generacijama. Kada sam spoznao da od profesionalne karijere neće više biti ništa, počeo sam se obrazovati za trenera pri našoj akademiji, gdje sam ishodio UEFA "A" licencu. Ambicija mi je steći i najviši stručni status, tako da ću na tome raditi, usporedo trenirajući kadete Osijeka, koji su mi sada povjereni. I igrajući za Tomislav dok budem mogao, što mi čini zadovoljstvo, a čini se da kopačke o klin neće tako brzo, tako da ću produžiti "ugovor" s Tomislavom, bez obzira na davno dan obećanje - zaključio je Nikša riječima koje će razveseliti sve u Livani, a zabrinuti ligašku konkurenciju, koja, u pravilu, kreće s dva pogotka zaostatka, koliko taj rođeni strijelac prosječno zabija po utakmici.