Ona izbjegava previše govoriti o sportu jer je mnogi još uvijek percipiraju kao sportašicu koja piše, a ona to nije. Više će odgovarati istini ako kažemo da je uspješna spisateljica koja se nekad ozbiljno bavila sportom. Sada samo rekreativno, već četiri godine.

Jelena Kastaneti je Slatinčanka rođena u Virovitici 1990., koja je studentske dane proživjela u Zagrebu. Kad je u Slatini prije nepune dvije godine predstavljala svoj prvi roman (Moj) Dnevniče, nastao nakon zbirke poezije i "stotina kratkih priča", otkrila je da joj je radost omiljena riječ, da je zaljubljena u ljubav, da voli tratinčice i zelenu boju i da je sanjar. Otkrila je i da joj se srce smije kada mašta koju ispisuje dotakne stvarnost onoga koji čita.

S obzirom na to da si već objavila četiri knjige, pokrenula obrt za izdavanje knjiga i počela se ozbiljno baviti izdavaštvom, bit će zanimljivo čuti kako i kada se razvila ta velika ljubav prema knjizi.


- Oduvijek znam da ću biti pisac, ali službeno sam pisati počela sa jedanaest. Plan je bio pisati romane, ali su mi rekli da se ne može živjeti od književnosti. Tada sam odlučila da ću živjeti od pisanja za druge, a živjeti za pisanje za sebe. Da ću pisati sve što bude trebalo - govore, članke, reklame...

I kao što to često biva, život nam donosi neplanirane i neočekivane stvari. Tako se i tebi dogodilo da nisi morala raditi sve ono na što si bila spremna, a tvoji djevojački snovi počeli su se ostvarivati.


- Da, moje su knjige opovrgnule hipotezu svih ljudi s kojima sam se ikada dotaknula teme, jer meni je omogućeno da živim od pisanja za koje živim. Naravno, pomogla mi je predivna publika koju sam uspjela okupiti, a koja voli i podržava moj rad. Kako je broj ljudi koji prate moje pisanje rastao, shvatila sam da utječem na velik broj mladih, kojima pokazujem i dokazujem da svatko može ostvariti svoje snove. Na društvenim su mi se mrežama počeli javljati oni koji, kao što sam to nekada htjela i ja, žele postati pisci.

Za razliku od mnogih koji žele uspjeti poput tebe, ali možda nemaju hrabrosti poduzeti neke potrebne korake, ti si se odvažila krenuti u poduzetničke vode.


- Mjesec dana prije izlaska moje treće knjige otvorila sam obrt za izdavanje knjiga. To je bio trenutak kada sam odlučila svake godine pronaći jednu osobu kojoj ću pomoći na putu k ostvarenju njezinih snova. Možda se nekome ne čini kao previše velika i važna stvar, no zbilja nije lako objaviti vlastitu knjigu kad nisi afirmirani autor. Ako prepoznam talent u nekome, želim moći reći "Ovdje sam. Pomoći ću ti." Ne žalim se na svoj put jer me je doveo na mjesto na kojemu želim biti, ali sigurno bi bilo daleko lakše da je netko tada isto to učinio za mene. Predivno je znati da živim od onoga za što živim. Mislim da ljudi koji kažu da ne radiš ni dana ako radiš ono što voliš nikada nisu radili ono što vole. Naime, kad nešto voliš, onda svaki dan i svaki slobodan trenutak svu svoju energiju ulažeš u to. A energija je sposobnost tijela da obavlja rad. Radim ono što volim. Ponekad je naporno, ponekad je teško, ali uvijek uživam u tome.

Kako ova situacija s koronavirusom utječe na tvoj svakodnevni život i stvaralački rad, pripremaš li neki novi projekt?


- Što se tiče situacije koja nas je sada zadesila, sigurna sam da će utjecati i na mene. Naime, četvrta mi je knjiga izašla 21. ožujka, tako da još ne mogu govoriti o razlici u prodaji tijekom prvog mjeseca na tržištu između te i prethodne knjige. Ali drukčije i ja pristupam samoj prodaji jer ne očekujem da ljudima sada kupnja knjiga bude prioritet iako je upravo idealno vrijeme za čitanje. Živim na relaciji Stockholm – Zagreb pa se trenutačno nalazim u Stockholmu. Ovdje je situacija malo drukčija nego u Hrvatskoj. Tko može, radi od doma, a ostali manje-više rade normalno, no oprezno. Kretanje ovdje nije ograničeno, ali ja ipak ostajem u stanu. Kako i inače radim od doma, ne osjećam veliku razliku u odnosu prema uobičajenom načinu života. Osim toga, volim biti sama sa sobom i sa svojim mislima. Trenutačno radim na novom romanu, koji bih željela završiti ove godine, tako da mi ni u jednom trenutku ne može biti dosadno.

Imaš li poruku za svoje čitatelje?



Znam da nismo svi isti i jednako kako ja volim vlastiti svijet, netko se trenutačno u svom svijetu osjeća teško. Iako mnogi zahvaljuju na mome pisanju, za koje kažu da ih spašava, ne mislim da mogu reći neke čarobne riječi koje će sada pomoći. Možda samo ovo: Niste sami. I, budite mi dobro.