Petak, 13. ožujka, za brojne je sportaše diljem Europe bio crni dan. Toga su dana, naime, mnogi od njih odradili posljednju zajedničku aktivnost. Bio je to i dan kada su nogometaši Cibalije odradili posljednji trening prije prisilne stanke.

Za početak njihov trener Petar Tomić dao im je desetodnevni program nadajući se kako će se u međuvremenu vratiti koliko-toliko normalnim treninzima. Međutim, nakon tri tjedna nema povratka uobičajenoj svakodnevici. Štoviše, nije ni na vidiku kada će se to dogoditi.

- Upravo sam igračima dao novi plan i progam individualnih treninga za sljedeća četiri tjedna. Takva je, koliko mi se čini, trenutna procjena. S novim programom počinjemo od ponedjeljka.

S igračima komunicira u zajedničkoj WhatsApp grupi. A kako vi kao trener provodite vrijeme?

- Ah kako... Čuvam sebe, svoje i druge. Uglavnom kod kuće, kao i svi. Gledam i analiziram utakmice. Možda bih trebao, ali nisam baš neka osoba koja samostalno trenira ili ide trčati. Trenutno baš nisam u formi. Kako bih ipak malo izišao, razbio monotoniju, odem nekada do našeg stadiona. Obiđem našeg ekonoma i domara Mileta, koji živi na stadionu, naravno, na socijalnoj distanci. Znam mu i pomoći. Prenesem mu prskalice, čak i pokosim travu.

I kakav je osjećaj obići stadion kada nema utakmica?

- Čudan. Nikako lijep. Možda je sada, posljednjih dana, malo ljepše, kada je trava na igralištu zazelenila. Eto čemu se čovjek veseli. Travnjaku koji zazeleni. Naravno, uvijek se pitaš kada ćemo se vratiti treninzima. Jedva čekamo svi da se i lopta na igralištu zakotrlja.

Postoji li nekakva komunikacija s čelništvom Cibalije? Ako takav pojam u ovom trenutku postoji.

- Komuniciram redovito sa sportskim direktorom. Međutim, sve je stalo i neizvjesno je kada će se nastaviti. Pratimo svi i odluke i upute HNS-a.

Na žalost, najgore je što mi ni na što ne možemo utjecati. Jedino što nam preostaje jest prilagoditi se trenutnoj situaciji i čekati da konačno opasnost prestane.

Ova situacija podsjetila ga je i na ratne godine. Tomić je tada kao devetogodišnjak i nastradao.

- Kao dijete u vrijeme rata bio sam ranjen. Pogodio me zalutali geler. Moja je obitelj inače iz Nuštra, ali smo se tada sklonili u Ivankovo. Međutim, i tamo je, kao što se mnogi sjećaju, bilo općih opasnosti pa sam za jednog takvog napada i nastradao. Međutim, kada danas uspoređujem to ratno stanje i ovo danas, možda je tada čak bilo i lakše. Tada si znao odakle vreba opasnost, odakle se puca. Danas uopće ne znaš odakle dolazi opasnost. Svi smo jedni drugima kao na nišanu - zaključio je trener Cibalije, kao i svi vjerujući u brzi povratak normalnom radu.

Jer borba za opstanak i problemi u kojima se našao njegov nogometni klub, sada se vidi, doista su beznačajni problemi u usporedbi sa sadašnjima. A, na žalost, u nekim je zemljama situacija još gora.