Objavljeno 3. travnja, 2020.
Vezani članci
TRI PRIČE IZ SLAVONIJE
Novi način života zahtijeva razne žrtve, ali i donosi male svijetle trenutke i stvara nova sjećanja
IVANA SEKOL, LOGOPED
Sve je lakše uz knjige i četverogodišnjaka
Na zidu uz ulaz u dnevnu sobu tročlane obitelji Sekol stoji zanimljivi citat Borlanda: "Nema zime koja traje zauvijek, ni proljeća koje preskoči svoj red". Rečenica je to koja najbolje opisuje stav jedine žene u kućanstvu Ivane Sekol naspram aktualne situacije. Naime, Ivana za sebe kaže da je nepopravljivi optimist te da u skladu s tom svojom karakternom crtom pristupa i poslušnom životu u izolaciji za koji zna da neće trajati zauvijek, niti će njezinoj obitelji donijeti nepopravljivu štetu.
Ivana ima 35 godina i po struci je logoped te za sada izolaciju provodi kod kuće. Kaže, posao joj nedostaje najviše.
"Radim s djecom, to je bio moj životni izbor, zato je normalno da mi nedostaju. Jedva čekam da sve ovo prođe, da ih ponovno vidim, i da se sve vrati u normalu. Vjerujem da i njima ja nedostajem, kao i sve ono što smo radili zajedno. No, treba imati strpljenja. Sve će doći na svoje", priča Ivana koja dane uglavnom provodi u društvu svoga četverogodišnjaka Jure, uz kojega joj u izolaciji ne stigne biti dosadno.
"Jura ima četiri i pol godine. Inače ide u vrtić što, naravno, sada nije slučaj. I njemu nedostaju "njegova" djeca, ali s druge strane koristimo ovu priliku da provodimo zajedno mnogo više vremena negoli za to inače imamo priliku. On jako voli čitati, čitamo mu od najranije dobi, tako da dobar dio dana odlazi na knjige. Srećom, pa nam je kućna biblioteka povelika. Naravno, i on voli modernu tehnologiju, ali i sportske aktivnosti, jer inače ide na gimnastiku. Te smo njegove interese združili u jedno, pa na YouTubeu gledamo različite "workout for kids" videe i zajedno vježbamo uz njih. Način je to da svi ostanemo u formi! Također kroz dan mnogo kuhamo. Uz standardne obroke mnogo se i "peckari". Neki dan smo pekli buhtle, pa smo pravili domaće rezance. U svemu Jura sudjeluje, kako u pravljenju, tako i u degustiranju. Na taj je način uključen u svaki aspekt kućnog života i iskreno mislim da mu nije dosadno. Naravno, rado bi on na dječje igralište, ali to nekako premostimo", priča mama Ivana.
Dan prođe brzo, posebno kada njezin suprug Ivan dođe s posla. Kada Jura zaspi, onda je na redu njihovo vrijeme.
- Kad Jura spava, nas dvoje “staraca” bacimo se na Netflix, a ja konačno imam vremena i čitati sve one knjige “za sebe” kojima sam si natrpala “Kindle”. Ne žalim se ni na što, jer znam da nemam razloga. Sve će ovo proći. Treba se prilagoditi ovoj situaciji kao svakoj drugoj u životu i nadati se najboljem - zaključuje svoju priču Ivana.
Ivana Solar
ILIJA COTA, VINKOVCI
Ovaj virus će nam promijeniti živote
Ilija Cota, ravnatelj Razvojne agencije Vukovarsko-srijemske županije, kaže kako još uvijek ne može vjerovati da mu se život okrenuo preko noći zbog malog nevidljivog neprijatelja - koronavirusa, a do tada je živio ujednačenim ritmom kuća - posao - kuća i onda virus mijenja sve.
- Radimo od kuće jer nam je priroda posla takva, ali ipak smanjenim intenzitetom, što mi pada teško jer sam cijeli svoj radni vijek radio s ljudima i uvijek u neposrednom kontaktu i komunikaciji s njima. Zato mi izolacija pada izuzetno teško upravo zbog gubitka neposrednog socijalnog kontakta s drugim ljudima. No u stalnoj smo vezi i dostupan sam svima preko mobitela, maila i društvenih mreža. U slobodno vrijeme gledam televiziju, na Netflixu seriju Marco Polo, ponekad vijesti i koristim ovu izolaciju kad su mi djeca stalno kod kuće da s njima razmijenim pokoju riječ više nego što to činim kada je bila normalna situacija. Bibliju sam pročitao više puta, a sada ću pročitati i Kuran - priča Cota dodajući kako sluša i primjenjuje upute Nacionalnog stožera jer vodi računa o svome zdravlju, zdravlju svoje obitelji i ostalih ljudi i nije mu problem slušati zapovijedi jer je većinu radnog vijeka proveo kao profesionalni vojnik.
- S prijateljima u pravilu kontaktiram mobitelom, a koristim i društvene mreže, najviše Facebook. To mi, zapravo, najviše i nedostaje, taj neposredni kontakt s njima, i to me ponekad deprimira. Uvelike se promijenio moj način života. Većinu radnog vijeka proveo sam u radu s ljudima, u neposrednoj verbalnoj komunikaciji, a to je sada svedeno na najmanju moguću mjeru. Ljudi se otuđuju jedni od drugih, boje se za svoje živote, što je u jednu ruku i razumljivo, a opet, u drugu ruku, paranoično jer ne može se život zaustaviti, bez obzira na to o kakvom se virusu radilo. Kada je čovjek u smrtnom strahu, tada iz njega izlazi ono najbolje ili ono najgore. To imamo priliku vidjeti i sada kada jedni kupuju hranu, brašno, toaletni papir, kvasac i što ti ja znam sve, kao da će sutra biti treći svjetski rat i kada, s druge strane, ljudi pomažu jedni drugima izlažući sebe, svoje zdravlje i živote zbog drugih kao što su naši zdravstveni djelatnici, vojnici, policajci, trgovci, članovi Stožera... Ovaj virus tek će promijeniti naše živote! - nabraja Cota i priznaje kako mu iz normalnog života najviše nedostaje odlazak na posao i rad s dragim ljudima u Agenciji, odlazak u crkvu, na kavu u grad, učenici s kojima dijele zgradu.
- Nedostaje mi moj grad, moji Vinkovci, nedostaju mi moji i naši prijatelji, nedostaju mi ljudi! – zaključuje Ilija Cota.
Miroslav Flego
FRAN BUKULIN, STUDENT MEDICINE
Studira od kuće i uživa u maminoj kuhinji
Fran Bukulin (20) iz Vinkovaca prošle je godine kao najbolji maturant za nagradu Zaklade "Hrvatska za djecu", boravio dva tjedna u Los Angelesu, danas je student prve godine medicine u Osijeku i studira od kuće. Izolaciju ne podnosi teško, studira na daljinu, i ne mora misliti na hranu, jer je to briga mame. Pridržava se uputa Nacionalnog stožera i to predlaže svima, kuću ne napušta osim što prošeta u dvorištu kako bi uhvatio koju zraku sunca i svježeg zraka. "S prijateljima komuniciram kao i prije, uglavnom mobitelom, poruke i pozivi su obvezni. Jedina je razlika što ih sada ne mogu uživo vidjeti, stoga mnogo više vremena provodimo družeći se i pričajući na kameri kako bismo uputili jedni druge kako nam ide s gradivom, s našim životima, i što ima novoga. U mojoj svakodnevici promijenile su se dvije značajnije stvari. Prvo, jako mi je neobično što studiram od kuće i ne idem više svaki dan na fakultet i u menzu, kao što je to bilo prethodnih šest mjeseci. Sada si vrijeme organiziram znatno drugačije, računajući na to da sam kod kuće i da se za većinu dnevnih obroka ne moram brinuti ja, nego mi je jedina obveza zapravo samo učiti i ispuniti fakultetske obveze. Drugo je nemogućnost druženja s prijateljima, što mi je bila gotovo pa svakodnevna rutina", kaže Fran, dodajući kako planira proslaviti kraj izolacije s prijateljima u prirodi.
Zadovoljan je kako se njegov fakultet prilagodio i nastava se održava svaki dan kao i prije, samo sada preko interneta.
- Predavanja i vježbe organizirani su preko webinara, odnosno virtualnih soba. Svi se spojimo u jednu "sobu" gdje profesor održava prezentacije, tumači gradivo preko mikrofona, pri čemu ga nas 70 studenata slušamo i postavljamo pitanja, pisano ili usmeno, ako nam nešto nije posvema jasno. Prednost ovakve nastave je što se ne razlikuje mnogo od one tradicionalne kakvu smo imali, a svemu tome nazočite iz udobnosti svoga doma. Na vježbama profesor ili docent prikazuje modele različitih kostiju, ligamenata i mišića na računalu, a mi odgovaramo na pitanja i opisujemo što se gdje nalazi, ili što se to već pokazuje preko kamere. Ovaj oblik vježbi dobar je za provjeru znanja, ali ipak nije onako kako je bilo prije. Inače bismo prije svakih sekcijskih vježbi imali jedan dan za otići u kosturnicu i vježbati gradivo na kostima, ligamentima i truplima kako bismo što bolje to znanje onda pokazali na vježbi kad nas budu ispitivali. Sada, nažalost, nemamo tu mogućnost, jer moramo učiti samo sa slika, tražimo različite videozapise po internetu kako bismo si olakšali razumijevanje naučenog – pojašnjava Fran Bukulin.
Miroslav Flego