Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. U povodu sve izraženije međuetničke i međuvjerske netolerancije na Balkanu, koja se odražava i na pad broja mješovitih brakova, publicisti Suada Arnautović i Dejan Azeski obavili su istraživanje u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji. Objavljujemo sažetak njihovog opsežnog istraživanja s naslovom "Mješoviti brakovi na Balkanu još uvijek tabu-tema".

Događanja tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća nisu promijenila stav Makedonaca prema brakovima između pripadnika različitih etničkih i/ili vjerskih zajednica. Ta je institucija uvijek bila manje razvijena i popularna u Makedoniji nego u Bosni i Hercegovini, i ostala je takva sve do danas. S druge strane, na prostoru Bosne i Hercegovine, u zemlji gdje "prije i poslije rata" predstavlja mjernu jedinicu za vrijeme, prisutan je veliki broj brakova između pripadnika različite etničke, odnosno vjerske pripadnosti. Unatoč njihovoj brojnosti i učestalosti, brakovi između pripadnika različite etničke ili vjerske pripadnosti još uvijek su stigmatizirani i jedna od gorećih tabu-tema. Razlog tome predstavlja rat koji je na prostoru Bosne i Hercegovine bio i etnički motiviran, i kao takav uspostavio je "trend" podjela u odnosu na prethodno razdoblje.

Ali za razliku od BiH, gdje postoje velike oscilacije u broju brakova pogođenih političkim kretanjima, u Sjevernoj Makedoniji postoji jedna jedina konstanta: broj mješovitih brakova uvijek je bio mali i nije se naglo povećavao tijekom godina, ali je sigurno još dodatno smanjen.

Republika Sjeverna Makedonija imala je dovoljno sreće da preživi raspad SFR Jugoslavije bez krvavih sukoba i s minimalnim ljudskim gubicima. Isključujući višemjesečni vojni sukob iz 2001. godine koji nije prerastao u duži građanski rat, međuetnički sukobi u Makedoniji u posljednjih 30 godina svode se na nekoliko desetaka izoliranih incidenata.

Nažalost, čini se da ova pozitivna povijest međuetničkih odnosa ne utječe na poboljšanje statusa sklopljenih mješovitih brakova. Tako se u Makedoniji broj etnički mješovitih brakova stalno smanjuje. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Sjeverne Makedonije ta se brojka prepolovila u posljednjih 40 godina, a mješoviti brakovi danas čine manje od 10 posto ukupnog broja sklopljenih brakova. Isti postotak prisutan je godinama. Ono što je još simptomatičnije jest i to da kada etnički Makedonci i sklope brak s "drugima", to obično čine s članovima srpske zajednice u Makedoniji koji pripadaju istoj pravoslavnoj vjeroispovijesti.

Prema najnovijim statističkim podacima iz 2017. godine - 69 makedonskih žena udaje se za pripadnike srpske nacionalnosti, a 83 Srpkinje udaju se za Makedonce. Sada je točno da su makedonsko-albanski brakovi drugi po broju, ali treba napomenuti da su to uglavnom Makedonci i Albanci iz ruralnih područja susjedne Albanije, koji su često pripadnici pravoslavne ili rimokatoličke vjeroispovijesti. Tako se prošle (2019.) godine 56 Albanki udalo za Makedonca, a 23 Makedonke su se udale za Albance. Broj brakova između Makedonaca i Turaka, i obrnuto, još je manji, 9 i 25. Međutim, broj brakova između Makedonaca i Roma bio je najmanji. Samo osam Romkinja udalo se za Makedonce, koliko se i Makedonaca oženilo Romkinjama.

Ponovno se vraćamo na slučaj Bosne i Hercegovine. U urbanim sredinama brakovi između pripadnika različite etničke ili vjerske pripadnosti ne predstavljaju neuobičajenost, dok je u susretima tijekom istraživanja s ljudima koji potiču iz manjih sredina ili žive u takvima postojala bojazan za javno iskazivanje mišljenja, stavova i iskustava o toj temi.

Manji gradovi, provincije i ruralna područja predstavljaju trusna podneblja po pitanju brakova između različitih etniciteta. Čak i pri samom pokušaju dolaska do sugovornika po tom pitanju, primjetan je izostanak sugovornika zbog nepostojanja takvih brakova u manjim sredinama, ili na apsolutno odbijanje bilo kakvog govora o tom pitanju.

Tijekom istraživanja dolazilo je do velike nelagode, čak i pri samom spominjanju mješovitih brakova. Veliki broj sugovornika koji se nalazi u takvim brakovima čak i nakon pristanka na razgovor, odustao je od dijeljenja svojih priča s javnošću. Nekolicina parova pristala je podijeliti svoje priče pod uvjetom anonimnosti, jer nije željela svoj identitet iznositi u javnost iz straha od osude sredine, da se otvoreno progovori o problematici koju je imala zbog života u braku s partnerom različite etničke pripadnosti.

U 21. stoljeću, gotovo trideset godina nakon rata na području BiH, neprihvatljiva je činjenica da je pojam brakova između pripadnika različite etničke ili vjerske pripadnosti tabuizirana tema. Pojedinci, koji su u ime ljubavi preskočili granice u umovima i dušama, zanemarili ono čemu ih je društvo i okruženje usmjeravalo te stupili u brakove s pripadnicima različite etničke i/ili vjerske pripadnosti, predstavljaju heroje naših pet priča. U ovim pričama prikazali smo parove u brakovima različitih nacionalnosti, koji su se nosili s problemima u okruženju zbog svog izbora te genijalne načine kojima su uspjeli organizirati zajedničke živote i pomiriti razlike. Oni su stvarali vlastite identitete na temelju individualnih aspiracija, težnji, obrazovanja, osobnih vrijednosnih faktora te nisu potpadali pod utjecaj okruženja kada je njihov izbor o načinu života u pitanju. Osobito onaj najvažniji odabir - s kim dijeliti životne radosti i probleme, postelju i kuhinju, konstantno je pod izazovima pod kojima mnogi pokleknu. Ustrajnost i stremljenje k održavanju takvog odnosa koji je pod društvenom "mjerom opreza", pokazatelj je iznimnog zbližavanja partnera u uvjetima društvenog pritiska i neodobravanja.

Kako bismo bolje analizirali situaciju na ovu temu tijekom istraživanja razgovarali smo sa sveučilišnim profesorom sociologije Ilijom Acevskim, koji je potvrdio naše pretpostavke da je to tema kojoj još uvijek ne prakticira najveći postotak stanovništva u Sjevernoj Makedoniji.

- To je incidentnih trideset brakova godišnje diljem zemlje. To je stvarno neprimjereno u odnosu na ukupan broj brakova. Broj mješovitih brakova u vjerskom smislu posebice je mali. Znači da je kod nas vjerski osjećaj pripadnosti mnogo jači od nacionalnog - kaže Acevski.

Prema Acevskom, osim nelogične, ova situacija ima i praktične i povijesne korijene.

- Kad kažete da pripadate jednoj religiji, ona propisuje neke rituale za čin braka. Dakle, skup običaja bez kojih svadbeni čin ne može proći. A često je čak i taj prvi korak nepremostiv. Mnogi su mladi primorani promijeniti svoju vjeru prije vjenčanja samo da bi zadovoljili svoje obitelji. Mi smo modernizirano, ali još uvijek tradicionalno društvo. I to toliko tradicionalno da nam ne daje priliku da se ponašamo na moderan način - kaže profesor sociologije.

Prema profesoru Acevskom, najveći problem je što se čin ženidbe s osobom druge vjere još uvijek doživljava kao "izdaja".

- Mora se priznati i nema iluzije. Ima duboke korijene u historiji. Iz vremena borbe za očuvanje vjere protiv islama, koji je bio snažan na ovom području. Ali to nije izgovor za loš stav koji okolina i obitelji često imaju prema mladim ljudima. To je teret - kaže naš sugovornik.

Acevski nije optimističan da će uskoro biti pozitivnih promjena na ovu temu.

- Mi čak manje osuđujemo Kineskinju koja je ušla u brak s Makedoncem, nego Albanku ili Turkinju. To je mentalna matrica koje se teško možemo riješiti. Još uvijek imamo političare koji skaču po križ zbog Bogojavljenja ili obavljaju vjerske obrede s druge islamske strane. Tako šalju cijelu poruku i ne bismo se trebali čuditi posljedicama iste. A prema mom mišljenju jaz između različitih religijskih i etničkih grupa dodatno se širi. Devedesetih je bilo mnogo manje stereotipa po tom pitanju nego danas. U to je vrijeme 10 % mladih bilo religiozno. Danas je čak 90 % takvih - naglašava Acevski.

U okviru istog istraživanja potražili smo u Bosni i Hercegovini mišljenje psihoterapeutkinje Emine Žune koja je potvrdila našu hipotezu kako je u 21. stoljeću neprihvatljiva stigmatizacija ovakvih bračnih zajednica te kako je nužno i takvim odnosima pristupiti sa zdravorazumskim zaključivanjem.

- Dakle, mješoviti brakovi su činjenica u BiH, kao što je činjenica da je nakon rata devedesetih njihov status bio otežan - čak i ako ne postoje statistike, možemo reći da im je broj smanjen - manje ih je sklopljeno, veliki broj ih je iselio. E, sad, stigmatizirani su u društvu koje je etnonacionalno podijeljeno i u kojem se ljudi povode za svojim taborom - vjerskim i etničkim, pa se u tom smislu gledaju kao izuzetak. Narušavaju taj osnovni politički i vjerski konsenzus i predstavljaju u nekom smislu devijaciju. Oni su izdaja vlastitog tabora, ali isto tako predstavljaju konstrukt kojem se danas nemoguće upisati u političko-nacionalistički narativ (recimo i u Ustav) - jer ga nema. Pa prema podacima popisa znamo da je samo 4 % - Ostalih. Dakle, susreću se sa svim tim izazovima, a njihova djeca također imaju problem vjersko-nacionalnog identiteta, jer prolaze kroz nacionalistički ustrojeno obrazovanje i društvo u kojem se stvari vole nazivati jednim imenom i biti jasno postavljene. Od male djece sustav očekuje, da se izjasne i odrede u ovom smislu već u najranijim razredima osnovne škole.

Međutim, mislim da na nekoj individualnoj razini stvari nisu tako crne, jer svako može postaviti jednu zdravu, kritičko-racionalnu distancu u odnosu na sustav. Tako se i djecu iz mješovitih brakova tijekom odgoja može upoznavati s ovim stvarima da ne bi sama doživjela identitetske neprijatnosti i osjećaj nepripadanja, ali to je isto tako slučaj i sa svim ostalim stvarima koje ne potpadaju pod normu - seksualnim identitetima ili nekim drugim individualnim identitetskim odrednicama. Sve to predstavlja odstupanje u odnosu na mainstream i "normu". I nije to slučaj samo kod nas. I razvijene zapadne zemlje imaju svoje devijacije i ljude koji se bore s nepripadanjem, samo je kod nas to, zbog rata i sustava, otežano i prenaglašeno, riječi su psihoterapeutkinje Emine Žune.