Svojim debitantskim izdanjem "Nights of Forgotten Films" iz 2004., The Strange su postigli kultni status među indie rock-populacijom diljem svijeta te pridobili kritičare u renomiranim glazbenim časopisima poput Rolling Stonea, Mojo, Uncut...

Nakon ovakvog uspjeha bend objavljuje EP "Comin Undone", a potom nas nakon 14 godina nestrpljivog iščekivanja osvajaju novim albumom "Echo Chamber" iz 2018., s kojim su iste godine oborili gotovo sve ljestvice najboljih albuma i oduševili kritiku. Ujedno su nominirani i za najbolji Europski album 2018. koju dodjeljuje IMPALA, najveća europska udruga nezavisnih izdavača, a s istim albumom osvojili su i prestižno priznanje za dizajnersko oblikovanje. The Strange danas djeluju u ponešto proširenoj postavi koju čine Chris Eckman (vođa američkog rock-benda The Walkabouts), te članovi cijenjenih sastava The Bambi Molesters, My Buddy Moose i brass sekcija koju čine trubač Andrej Jakuš i saksofonist Ozren Žnidarić. Godine 2019. proglašeni su Rock&Off izvođačem godine, a na ovogodišnjoj, drugoj dodjeli ove nezavisne nagrade, bili i nominirani u kategoriji za koncertnog izvođača godine.

O glazbenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti razgovarali smo s Daliborom Pavičićem (ex Bambi Molester), gitaristom iz grupe The Strange.

Možete li našim čitateljima pojasniti kako je došlo do okupljanja aktualne postave benda?

- Bivši su članovi odlučili da ne žele više biti u bandu. Konkretni razlozi zapravo mi nikad nisu bili prezentirani tako da mogu samo pretpostaviti o čemu se radilo. U tom trenutku nekako je logično bilo da u bend uđe ekipa iz My Buddy Moose (Pišta, Matko i Jasmin). Osim što su fenomenalni glazbenici, svi smo i prijatelji, tako da mislim da bend savršeno funkcionira u ovom sastavu.

Na "Echo Chamber" gitare su diskretnije u odnosu na album prvijenac. Zašto? U čemu se još razlikuju ta dva albuma?

- Ne bih rekao da su gitare toliko diskretnije koliko ima ostalih instrumenata. Nije postojao neki plan u tom smislu. Aranžmani su u funkciji pjesme. Mislim da je to Antonio (producent) super nadzirao. Prvi album je brže nastao, u doba dok smo imali mnogo više svirki uživo. Mislim da smo glavninu pjesama završili na 3-4 probe. Na albumu "Echo Chamber" malo duže se radilo, produkcijski je bio zahtjevniji. I, naravno, pjesme su drugačije. S obzirom na to da je "Nights of Forgotten Films" nastao 14 godina prije "Echo Chamber", mislim da bi bilo čudno da ne postoje razlike.

Tko je, osim benda, sudjelovao u nastanku albuma (produkcija, snimanje, gostujući glazbenici...), i kako je došlo do tih suradnji?

- Antonio Gramentieri je bio producent. On je došao na preporuku Chrisa. Sjajan gitarist, član pratećeg banda Alejandra Escoveda i vođa benda Sacri Cuori koji je stilski bio sličan onome što smo radili kao Bambi Molesters. Snimatelj je bio Phill Brown. O njemu bismo valjda mogli pričati satima, ali recimo samo da je čovjek koji je, između ostaloga, snimao Led Zeppelin i Jimija Hendrixa. Hodajuća enciklopedija. U pauzama između snimanja prepričavao je anegdote iz svog dugogodišnjeg iskustva. Od gostujućih glazbenika treba spomenuti Irenu Žilić koja je zajedno s Chrisom otpjevala pjesmu "Dead End Shore", Denis Valentini sjajno je odsvirao udaraljke na cijelom albumu, a još jedan Talijan, Vanni Crociani, napravio je aranžmane za gudače. To su sve ljudi bez kojih ovaj album ne bi tako dobro zvučao.

Kako je album posložen u autorskom smislu?

- Većinu stvari napravili smo Chris i ja. Slično kao i na prvom albumu. Ovaj put tu se našao i Luka kao autor. Njegova je, već gore spomenuta, "Dead End Shore".

Opišite nam kreativni proces u bendu. Jeste li u njemu osjećali pritisak s obzirom na financijska sredstva koja ste dobili od Hrvatskog društva skladatelja?

- Ideje su uglavnom razmjenjivane e-mailom. Prije probe postojale su grube verzije pjesme. Aranžmani su se onda detaljnije razrađivali na probama. Ne mogu reći da je postojao pritisak u fazi stvaranja. Možda više u kasnijoj fazi produkcije. Htjeli smo da sve to skupa dobro zvuči. Financijska sredstva natječajem se dodjeljuju izdavaču. Dancing Bear je sa svoje strane, zaslugom financijskih sredstava, osigurao bitno bolje uvjete nego što bismo ih inače imali.

Album je odlično primljen i od publike i od kritike. Koliko vam to znači i frustrira li vas to što, unatoč tomu, The Strange baš i nije nešto previše zastupljen na radiostanicama?

- Naravno da nam pozitivne reakcije publike i kritike dosta znače. Bez publike ni band nema nekog smisla. Album je u tom smislu dobro prošao. Zastupljenost na radiostanicama neka je druga priča. Većina radiostanica i nema glazbenih urednika, nego se politika puštanja glazbe svodi na već "poznate" pjesme. Jedna radiostanica je, recimo, izjavila da oni puštaju samo hitove stare deset godina.

Sad s određenim odmakom, koliko ste vi zadovoljni albumom "Echo Chamber"? Je li išta moglo bolje?

- Što se samog albuma tiče mislim da nije mogao biti bolji. To je jedan trenutak u vremenu. Desetak dana intenzivnog snimanja, ideja. Nešto je sigurno moglo biti drugačije, ali nisam siguran da bi bilo bolje. Što se tiče same promocije i svirki po Europi mislim da je moglo biti bolje. No, to pripada u domenu financija. Bitno je potrošiti strašno mnogo novca na PR, osigurati dobru distribuciju i onda imati dobrog booking agenta. Sve te stvari međusobno se isprepliću na načine koji ni meni nisu sasvim jasni.

Koliko pratite zbivanja na domaćoj glazbenoj sceni, i što vam je s nje u posljednje vrijeme najbolje leglo?

- Moram priznati da slabo pratim domaću glazbenu scenu. Kad bolje razmislim ne pratim naročito ni svjetsku. Meni osobno najdraži album prošle godine je "Purple Mountains", zadnji projekt genijalnog Davida Bermana. Najbolji gig koji sam gledao je bio Mick Harvey i JP Shilo u Vintage Industrial Baru.

Kako danas izgleda put proboja na inozemnu scenu i razlikuje li se od vremena kada su The Bambi Molesters kročili njime? Koliko su u toj priči važne izvrsne recenzije u inozemnim medijima?

- Današnja je glazbena scena u rukama korporacija. Većina prostora za svirke u Zagrebu također je prepuštena kojekakvim "nezavisnim" udrugama i promotorima koji se rukovode isključivo komercijalnim interesima. Postoji jako mnogo parazita koji se nalaze između banda i publike. Ne postoji klupska scena. Rekao bih da je za bendove situacija gora nego što je bila sredinom 1990-ih. Recenzije jesu bitne, ali kao što sam prije spomenuo, one najčešće dolaze kao rezultat skupog PR-a. Koliko platiš toliko ćeš dobiti zvjezdica. Kod nas je po tom pitanju nešto bolje nego vani.

Žalite li za nečime kada je u pitanju karijera The Bambi Molestersa? Prema čemu ćete najviše pamtiti taj bend? Biste li nešto napravili drugačije da možete vratiti vrijeme?

- Ovo je dosta teško pitanje. Mi smo se razišli na način koji ostavlja malo prostora za sjećanja. To je nešto što je za žaljenje s obzirom na to da je više od 20 godina mog života bilo neraskidivo povezano s bandom. Vjerujem da je taj dio mogao biti spretnije riješen. Mislim da smo u svojim najboljim trenucima bili top-instrumentalni band. Tako nas pamtim. Ovo o vraćanju vremena…, ne znam. Ima trenutaka kad pomisliš da se nešto moglo drugačije, ali s obzirom na to da sam trenutačno dosta aktivan sa svojim novim instrumentalnim bendom The Secret Four, kao i sa The Strange, vrlo rijetko razmišljam što se moglo i što bi bilo da je bilo. To ostavljam kritičarima i publici.

Previše je vremena, čak 14 godina, prošlo između prvog i drugog albuma. Koliko ćemo morati čekati na treći? Postoje li već možda nekakve ideje za nove pjesme?

- Sumnjam da ćemo previše čekati na novi album. Ideja sigurno ne nedostaje. Kako sad stvari stoje, čim se ova nesretna situacija s virusom završi, krećemo s pripremama za treći album.