Ivica Zec (Osijek, 4. 1. 1962. - 13. 3. 2020.), urednik, prevoditelj, prireditelj, free lance diskurznik, noisekunstler zbog čijega je najbržega i najzaigranijega te najkontaktnijega prevoditeljsko-tekstualnoga autorstva i autorstva u najurbanijem biću Osijeka, i izmišljen termin Valentinovca-kultera, otišao je u vječni beskraj.

Otišao je tamo gdje je Osijeku bio i kao skokovito-konsekutivni prevoditelj onim najmoćnijim stucovskim filmskim serijalima Ivana Faktora, od Fassbindera, Herzoga i ranog Wendersa pa do Schlendorfa.


Ivica Zec prijevodno je beskrajan, bez ivice koja bi bila ičega kraj, presjajno brz u uredničkim odlukama linčovske radionice New Shoes kada prevode Cavea, Morriseya, Simona Bonneya, a maestralno beskonačan kada s Ivom Semenčić prevodi Blixu Bargelda za Književnu reviju 2/3 1991. i zna da je time proglasio i ispisao Prostor Buke koja tada dobiva i Vrijeme kao prividan i neusporedivo promjenjiv protivnički zbrzanac jednog inferiornog napada idiotske Destrukcije. Apsolutno kreativni kulter Zeko, sve naše noisekunstlerske tekstove Vremena Rata supotpisuje s kolektivitetom imenovanim Noise Slawonische Kunst, koji bez njega, uvijek over lucidnog Zeke, ne može zamisliti Smisao, ili da uopće više ikada ili igdje takvo nešto postoji.


Ivica Zec je osječko valentinovski kulter iz 80-ih i početka 90-ih. Zeko ne uređuje samo tiskovine projekta Noise Slawonische Kunst, nego uz Reviju priprema i pregovore sa Svijetom oko ovog istočnohrvatskog prostora Slobode. Naša skupna šala oko njegovih prijevoda između Vrkine strategije, Svijetovaca i Destrukcije, glasila je da je svakome otpričao što mu je trebalo, jer inače ne bi ništa od pregovora uspjelo... To je bio Smisao Zekine konsekutive – za svaku je Priču imao specifičan afirmativ ponude, najpreciznijeg mogućeg šuta kuckanja za nazdravljanje, tako da Destrukcija nije imala nikakve šanse, jer, on sam, s dva manje više formalna asistenta, razvaljuje Dobrotom i Čestotom!


Zeko je potom Zeko i Ksenija. Zekini maskirni portreti sa Ksenijom plešu ratnu sliku Gradovih Dobrih Vila u fantastiziranoj predstavi Madrid Cafe! Plešu u Prostoru Grada i Gradova koji se ne daju Destrukciji i njezinu besmislu, a fotkerski ih bilježi majstorski Puš dok nas desetak noisekunstlerica i noisekunstlera pogamo zadivljeni u tom dimu slike.


Najteža noise rečenica koju ikada pišem, evo ova je ovdje. O odlasku je i ostajanju, a zapravo je o Zekinu kulterstvu i Igri, i nema zareza iza one koju sam napisao kada je prije dvije godine otišao u metaurbanitetnu legendu Vlastimir Kusik, genij Osijekova Prostora Grada.

Zeko je već odavna u toj svojoj i njihovoj, njegovoj i Kusovoj, slici cafe-Valentina, u okviru Faktorova doku-fantastičnog Osijeka, petka 13-og, gdje je naslov predopisan u tugaljivo osmijehnuti novi naslov: Zeko, petak 13-ti… U, kako piše Urednik Knjiga MŽ, već pretužnu pjesmicu o Zeki, već tako pretužnu, veli i Davor Špišić…


Zeko i Ksenija u Grad ulaze uz Filetovu glazbu, samo taj puta biraju Centar, Central, čine nešto što je čist izbor estetike skladane kao vlastiti egzistencijski My Bloody Valentine točnije – kao Bačov MBV-ijevski solo za Die Hauserse.


Ivica Zec, ako bih baš posve najpreciznije opisao, nezaustavljivi igrački zaustavljač profesionalnih ulazaka oficijelnih pozera, nadrealni je sanjač sporih brodica koje prolaze iznad… on je pljucnuo savršen niz pouzdanih zicera i vedrih blokada, a zapravo je, od njega, da, baš od Zeke, baš taj najtužniji lik iz serije ukrao repliku - *New Shoes*!
Zeko je otišao u skok-shootu najgitarskije ikada izvedene riječke nojzčine, EPK koncerture, a pitanje je je li mu zavidjeti što je otišao tamo i tako ili nam je za tim beskrajem beskrajno plakati…