Na groblju u Komletincima u četvrtak je na posljednji počinak ispraćen hrvatski branitelj Marko Knežević, rođen 6. siječnja 1969., a poginuo 10. studenoga 1991. kod Marinaca, gdje su njegovi posmrtni ostatci pronađeni i ekshumirani 18. siječnja ove godine u masovnoj grobnici s još nekoliko suboraca.

Osim posmrtnih ostataka Marka Kneževića, iz ove su grobnice ekshumirani i posmrtni ostatci Željka Manjkasa Crvenkape (r. 1967.), Stjepana Katića (r. 1952.) i Antuna Petričića (r. 1968.). Oni su se posljednjih 29 godina vodili kao nestali i sada je napokon njihova sudbina rasvijetljena.


Marko Knežević iz Komletinaca i Antun Petričić Šokac iz Ivankova, koji će također za koji dan biti pokopan na ivankovačkom groblju, poginuli su u "štafeti smrti" u minskom polju kod Marinaca prilikom probijanja iz okupiranih Bogdanovaca prema slobodnom Nuštru i dalje prema Vinkovcima. Naime, 10. studenoga 1991. navečer skupina od 11 branitelja, dragovoljaca HOS-a, s 30-ak civila zadnja je krenula u proboj iz Bogdanovaca prema Nuštru kroz minsko polje, a dogovor je bio da na čelu budu dragovoljci HOS-a i kako koji stane na minu da ga sljedeći zamjenjuje. Stradalo ih je svih jedanaest - sedmorica branitelja ostala su zauvijek ležati u minskom polju kod Marinaca, a četvorica teško ranjenih preživjela su bez vode i hrane, bez liječničke pomoći i na velikoj hladnoći.


Knežević i Petričić su se kao dragovoljci prijavili braniti svoju zemlju i bili su pripadnici 1. satnije (Daltoni), 2. bojne 3. brigade ZNG-a. Aktivno su sudjelovali u svim akcijama, obrani Bogdanovaca i "kukuruznog puta" kojim se, do pada Bogdanovaca, jedino mogla dostavljati pomoć vukovarskim braniteljima. Kao pripadnici 3. brigade ZNG-a ostali su u okruženju Bogdanovaca sve do pada sela 10. listopada 1991. Jedan od preživjelih iz "štafete smrti" je i Đuro Kovačević.


- Nas 11 držalo je položaje dok nismo ostali bez streljiva. Pedesetak tenkova zasipalo nas je projektilima i počeli smo se okupljati za izlazak iz sela. Kako smo se okupljali, tako su nam se pridruživali i civili koji su ostali u selu. Bilo nas je tridesetak u grupi kad smo krenuli preko njiva, prema Nuštru i Vinkovcima. Bila je noć, užasno hladno. Pod granatama hodali smo "napamet" jer nismo bili sigurni gdje je neprijatelj. U koloni smo hodali prvo mi, vojnici, jer smo se dogovorili da kolonu, ako onaj prvi nastrada, dalje vodi sljedeći. A onda odjednom dvije eksplozije. U tom bljesku vidio sam kako dečki oko mene padaju. I ja sam pao. Bilo mi je jasno - upali smo u minsko polje. Nas jedanaest ostalo je ležati. Civili su se razbježali. Jauci i zapomaganje su se čuli sa svih strana. Dozivali smo se međusobno da vidimo tko je živ. Kneževiću je bio cijeli vrat u ranama i krvi i bio je na mjestu mrtav, Petričić je govorio da je pogođen u prsa, no nakon pola sata više nisam čuo njegov glas. Nisam čuo ni Crvenkapu ni Katića - prisjeća se te noći Kovačević.

Zoran Strmota još se živo sjeća posljednjih dana obrane Bogdanovaca.

- Položaje na izlazu iz sela prema Marincima držali smo u noći s 1. na 2. listopada i sjećam se da je padala jaka kiša. U rovovima nas je bilo desetak, a ujutro nam je došla smjena pa smo se otišli presvući. Oko 10 sati dolazi Marko Knežević sav mokar i zadihan te nas obavještava da iz pravca Marinaca ulaze tenkovi, transporteri i pješaštvo, da je linija probijena i da su se branitelji pod jakim udarom povukli u selo. Neprijatelj je ušao u selo iz smjera Marinaca i Negoslavaca pokraj bogdanovačkog groblja. Odmah smo uzeli opremu i oružje i krenuli za Markom koji nas je poveo do središta sela kroz vrtove. Ovdje se već razvila bitka za svaku kuću sve do kasnih večernjih sati kada smo uspjeli potisnuti neprijatelja. Tijekom borbe uništeno je nekoliko tenkova i transportera. Sutradan ujutro, 3. listopada, krenuli smo u čišćenje sela, kuću po kuću. Kod nogometnog igrališta s Antunom Petričićem Šokcem naletio sam na tenk M-84 i transporter koji su bili skriveni između kuća s ugašenim motorima. Antun je iz ranca izvadio tromblonsku minu i pogodio tenk u gusjenicu iako je znao da mu neće nanijeti znatniju štetu. Antun je bio tzv. oko, i to jako uspješno, jer je pod paljbom neprijateljskog topništva s krovova porušenih kuća promatrao odakle neprijatelj djeluje i navodio naše topništvo na njih. "Oko" je mogao biti samo netko jako hrabar, a Šokac je bio taj - priča Strmota.