ZELČIN

Posljednji dani vremena u godini i početak korizmenog razdoblja iznimno je važan dio crkvene godine, ali i vrijeme u kojem je svako područje imalo neka svoja specifična obilježja, a stare običaje Pepelnice ili Čiste srijede valpovačkog kraja, posebno svog Zelčina i okolice, odlično poznaje Miroslav Varžić. Taj zaljubljenik u tradiciju naglašava da se u stara vremena posebno držalo do načina na koji se provodio ovaj dan.

- Nakon razdoblja poklada, Čista srijeda ili Pepelnica bila je u potpuno drukčijem ozračju. Na taj dan, koji je označavao početak 40-dnevne korizme, svatko je na svoj način nastojao uključiti se u to vrijeme, promijeniti ili popraviti svoje navike i dotadašnji način života, više moliti i biti bolji prema svome bližnjemu - priča Miroslav.


Otad pa sve do Uskrsa, zabava i vesele pjesme utihnule bi i ne bi više bilo nikakvih okupljanja. Premda nije bilo posebno propisanog načina odijevanja, brojne su starije žene toga dana oblačile crnu ili tamniju odjeću u znak pokore, koju ne bi skidale sve do Velike subote. Kod mlađeg "svijeta" toga nije bilo, ali i oni su se od tog dana odricali provoda i u tom razdoblju nije bilo ni svatova ni zaruka.


- Na Čistu srijedu, u znak želje za promjenom, domaćice bi posuđe u kojem se kuhalo i sav pribor za jelo prale u pepelu, a kada je došlo vrijeme ručka, posluživan je bio samo jedan obrok, i to uglavnom posna hrana: lokšice, razni rezanci sa sirom, orasima ili makom, soparni ili kiseli krumpir te obvezno posna pogača koja se spravljala u krušnoj peći isključivo od brašna, vode i soli, ali bez dodatka kvasca. Tog dana na stolovima se znala naći i pečena turkinja, a tek u novije vrijeme riba ili jela od ribe. Sva ta jela bila su sastavni i isključivi dio jelovnika tijekom cijelog korizmenog razdoblja u brojnim kućama, a bilo je i onih koji su, ovisno o svojim zavjetima, postili petkom ili još i drugim danima u tjednu - priča Miroslav prisjećajući se i svog djetinjstva, u kojem se korizma obilježavala na ovaj način.


Pepelnica ne bila Pepelnica kada na taj dan cijele obitelji ne bi zajedno odlazile u crkvu na misu, gdje im je svećenik obredno posipao glave pepelom uz riječi: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!", a otad je počinjalo i redovito svakodnevno moljenje Križnog puta.
Ono što Miroslavu i dalje ulijeva nadu da ova lijepa tradicija Slavonije i Valpovštine ipak neće izumrijeti jest činjenica da je i danas nemali broj mladih ljudi i obitelji koji ga pitaju o toj tradiciji i običajima Čiste srijede, čije dijelove i sami žele živjeti unutar svojih obitelji. Dobar dio njih vraća se starim receptima i jelovnicima toga dana, a raznim oblicima odricanja i molitve te uvođenjem samodiscipline voljni su iskoristiti ovo vrijeme za neke nove, pozitivne promjene u svojim životima, koje današnje vrijeme treba više nego ikad ranije, zaključuje Miroslav. Lidija Aničić