Iako Slobodni zidari Hrvatske imaju čak i svoju službenu mrežnu stranicu, a kao udruga su u službeni registar udruga upisani još 1997., u fokus javnosti iznova su došli ovih dana, nakon što je državni odvjetnik Dražen Jelenić, prije nekoliko dana, priznao svoje članstvo u toj udruzi, nakon čega je morao odstupiti s dužnosti. Ono što je javnosti možda manje poznato jest da je najveća zbirka povijesne masonske ostavštine u ovom dijelu Europe, a koju je moguće javno vidjeti, pohranjena u Muzeju Slavonije u Osijeku.

Riječ je o čak 410 predmeta, o kojima brigu vodi poznati osječki povjesničar umjetnosti i legitimni čuvar masonskog blaga, viši kustos Grgur Marko Ivanković (inače stalni kolumnist Glasa Slavonije). Zanimljivo je da je Muzej Slavonije ostavštinu posljednje osječke masonske lože dobio u baštinu još početkom Drugog svjetskog rata, ali predmeti spremljeni u zakovane sanduke završili su u jednom od muzejskih depoa te pali u zaborav. Ponovo će biti otkriveni i samim djelatnicima Muzeja tek 1994., kada je Muzej imao "generalno spremanje". Kada su djelatnici otvorili sanduke, nisu bili sigurni kakvi su se to predmeti uopće našli pred njima.

- Osječka loža, pod imenom Budnost, djelovala je sve do Drugog svjetskog rata, jer poznato je kako slobodno zidarstvo ne djeluje u nedemokratskim društvima. U Njemačkoj su bili zabranjeni s dolaskom Hitlera na vlast i bili su svjesni da se takva ideologija primiče i nama te da je gotovo s djelovanjem, pa su svu svoju imovinu razdijelili. Zgradu u kojoj je bila posljednja loža, na Trgu baruna Trenka, poklonili su gradu Osijeku i u njoj su i danas brojne građanske udruge. Dio namještaja, predmeta i pribora darovali su Muzeju, a ostavština je službeno preuzeta od posljednjeg starješine lože Budnost, Andrije Krbavca, inače vlasnika Štamparskoga zavoda. Tadašnji je ravnatelj Muzeja, dr. Franjo Buntak, preuzeo i biblioteku sa slobodnozidarskom literaturom, koja datira još od 1780-ih godina. Kada su 1994. sanduci otvoreni, nije se odmah znalo o čemu je riječ. No kako smo se počeli interesirati što su uopće ti predmeti, brzo smo shvatili o čemu se tu radi. Ubrzo smo našli i popis o primopredaji, a raspitali smo se i kod drugih kolega. Najviše smo informacija dobili u Magyar Nemzeti Múzeumu u Budimpešti. Tako smo saznali da su naše pregače majstorske, ali i da su kožne torbice služile da se u njih odlože predmeti i nakit kada braća ulaze u hram. Naime, pri ulasku morao se skinuti sav nakit, sat i ukrasi kako se nitko ne bi isticao - priča Ivanković.

Posebnost osječke zbirke je što su u Muzeju sačuvane i knjige masonskih rituala.

- Postojanje slobodnozidarskih udruženja nikada nije bila tajna. Tako, primjerice, u Osječkom adresaru iz 1937. nalazimo adresu i broj telefona Slobodnozidarske lože. Tajna je samo čin obreda i tko su članovi. Mi imamo Knjigu rituala na njemačkom jeziku, koju je 1888. izdala Velika loža Ugarske. U Ritualu točno piše što gdje stoji, nacrtano je kako mora izgledati hram i tko gdje sjedi, tko što nosi i tko lupa čekićem, tko kada ustane, a tko sjedne. Zapravo, sve je poznato. Cijeli je taj obred ritualni čin, koji je možda nekom smiješan ili čudan - priča nam čuvar zbirke.

Inače, najveći dio zbirke danas čini pribor za jelo, ali tu su i stupovi iz hrama, namještaj, staklenka iz temeljnog kamena sa spomen-spisom, mačevi, torbice i pregače majstora, naslonjač starješine lože, kutija za balotiranje.

- Slobodni zidar ne možete postati vlastitom željom, nego vas netko mora pozvati i preporučiti. Nakon što se odobri vaš potencijalni ulazak u ložu, svi članovi balotiranjem glasaju za vas. I to tako da svatko uzme jednu bijelu i jednu crnu kuglicu. Smatrate li da je budući član dostojan masonske lože, bijelu kuglicu ubacujete u bijelu posudicu, a crnu kuglicu u crnu posudicu. No ako mislite da osoba nije baš najbolji kandidat za slobodnog zidara, onda crnu kuglicu ubacujete u bijelu posudicu. Kada se kutija otvori, ako u dijelu s bijelim kuglicama ima crna kuglica, potencijalni kandidat ne može postati mason, jer očito netko od braće u njega nema povjerenje. To znači da vam čak ni poziv ili preporuka nisu dovoljni ako vas ne prihvate svi - objašnjava Ivanković.

Najstarija je osječka loža osnovana 1773. i djelovala je do kraja 18. stoljeća, kada je prestala s radom.

- Cijelog 19. stoljeća slobodnog zidarstva u Osijeku nije bilo. Tek krajem tog stoljeća utemeljena je Velika loža Ugarske i u tom e dijelu carstva počinju pretkraj 19. stoljeća ponovo razvijati lože. Osječki slobodni zidari bili su članovi zagrebačkih loža. Tek kada ih je u Osijeku bilo dovoljno, počeli su svoje djelovanje. Prvi su sastanci održani u plesnoj dvorani u Gradskom vrtu, a zatim u iznajmljenim sobama na drugom katu hotela Central. Braća su prvo djelovala kao vjenčić, a kada su stekla dovoljno majstora i kada je izgrađen hram, odnosno kino Urania, postali su loža. On se nikada nije nalazio u prostoru gdje je kino, nego u zgradi sa strane, gdje su danas prostori uprave Kinematografa. No na vrhu fasade nalazi se reljef sfinge, koja simbolizira čuvaricu tajne, a onima koji znaju čitati simbole jasno govori o čemu je riječ. Zgrade na kojima možete vidjeti masonsku simboliku današnja je zgrada Fine sa svoja dva velika stupa te zgrada u Strossmayerovoj ulici gdje je Viktor Axmann keramičke pločice složio u slobodnozidarskoj simbolici - objašnjava Ivanković.

Za kraj ga još pitamo misli li da slobodnih zidara ima i danas u Osijeku.

- Slobodnih zidara zacijelo ima i danas u Osijeku jer je to stečevina demokracije i civilizacije - zaključuje naš sugovornik.