U Starom je zavjetu pravilo "oko za oko" bilo svojevrstan napredak. Do tada, ako bi neki siromah izbio oko nekom uglednom čovjeku, njemu bi izbili oba. Zato je bilo zapisano da ne smije biti nerazmjera u nadoknadi bez obzira na stalež počinitelja i oštećenoga, nego: "Oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu…"

Izgleda pravično i pošteno. Međutim, dolazi Isus s posvema drukčijim pravilom, koje posve iznenađuje. Veli: "Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub!‘ A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! (…) Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.‘ A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone…" Koji je smisao ovog naputka, koji u prvi mah izgleda posve nerealan? U tome da je osveta besmislena i da se time samo daje zamah širenju zla. Što ću ja dobiti time ako modricom uzvratim onome koji je načinio modricu na mome tijelu? Od jedne su modrice sada nastale dvije. Je li time moja modrica izliječena? Ako dadem iskopati oko onomu koji je meni izbio oko, jesam li ja svoje oko vratio? Osveta rađa obostranom ogorčenošću, jer žrtva postaje nasilnik, a nasilnik žrtva i tako u krug. I obojica smo jadna i ogorčena. Naprotiv, nađem li u sebi snage za razumijevanje nasilnika a da u isto vrijeme nasilje ne odobravam, nađem li u sebi snage da volim i one koji mi zlo čine iako njihov zločin ne odobravam; već sada, ovdje imam svoj mir. Jer nisam dopustio da njegova mržnja u meni rodi mržnjom.


Isus daje još jedno obrazloženje tako blagoga stava. Mi bismo trebali činiti dobro našim progoniteljima zato: "da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima". Isus nas želi uzdići izvan uske ljudske logike i ljudskog poimanja. Što mi vidimo i što mi razumijemo? A htjeli bismo suditi i prosuđivati! A evo, Bog koji sve vidi i sve zna, posve je širokogrudan prema svakom čovjeku, dobrom i lošem. Bog postupa s nama s ljubavlju kao roditelj prema svakom svojem djetetu, zaslužilo ono to ili ne. Kada tako počnemo razmišljati, onda dopuštamo da u nama raste ono plemenito, vječno, božansko, ono po čemu stvarno postajemo djeca Božja, oruđe Božjeg dobrohotnog djelovanja ovdje na zemlji. Kršćani pak vjeruju: ako smo Božji ovdje na zemlji, kako nam Bog onda neće otvoriti cijelu vječnost? Samo to je put. Jednostavan i učinkovit.