Vezani članci
INTERVJU: KRISTIJAN KOTARSKI
TEMA TJEDNA: URAVNOTEŽENA HRVATSKA (I)
Korisno je, vjerujem, razlikovati političku pristojnost od političke
korektnosti. Kada govorimo o pristojnosti, mislimo na zdravorazumski zahtjev da
u javnom diskursu treba izbjegavati vrijeđanja, prozivanja, ad hominem napade i
prostačenje. Politička korektnost, s druge strane, ide puno dublje od toga -
kaže dr. sc. Enes Kulenović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u
Zagrebu.
No, u bitnome, na čemu zapravo počiva, na čemu se temelji politička
korektnost?
- Ona počiva na pretpostavci da jezik kojim se koristimo,
posebice u javnome govoru, ima konstitutivnu ulogu u smislu da ne služi samo za
opisivanje naše stvarnosti, nego tu stvarnosti i konstituira. Primjerice,
korištenje određenih pogrdnih naziva za pripadnike rasne, etničke, rodne ili
seksualne manjine, kao i širenjem predrasuda o njima, omogućava njihovu
marginalizaciju i stvara plodno tlo za njihovu diskriminaciju. Stoga politička
korektnost ima pozitivan predznak, jer pokušava razviti svijest građana o
opasnostima javne upotrebe diskriminatornog govora. No ona, nažalost, ima i
negativnu stranu. Većina će ustavnih demokracija zakonski sankcionirati javno
pozivanje na nasilje ili diskriminaciju pripadnika određenih skupina, negiranje
genocida i zločina protiv čovječnosti ili promoviranje fašizma.
Logika
političke korektnosti ide dalje od toga i daje za pravo različitim društvenim
akterima - medijima, sveučilištima i školama, tvrtkama, društvenim mrežama,
kazalištima itd. - da reguliraju govor svojih korisnika, polaznika ili
zaposlenika. Ovisno o volji tih društvenih aktera možemo biti sankcionirani i za
puno benignije iskaze koji mogu biti protumačeni kao uvredljivi za pripadnike
neke skupine. Posljedice toga mogu biti puno dramatičnije od prekršajne prijave
koju možemo dobiti od policije te mogu rezultirati otkazom, isključivanjem sa
sveučilišta, javnim sramoćenjem ili zabranom javnog nastupa. Kako je politička
teoretičarka Elizabeth Anderson ustvrdila u nedavno objavljenoj studiji, danas
privatni akteri - poput našeg poslodavca - mogu imati puno veću moć nad našim
životima nego što to ima država, a to se odnosi i na našu slobodu
govora.
Indikativno je da se politika političke korektnosti prvo
razvila u SAD-u, s obzirom na to da je tamo, za razliku od gotovo svih drugih
ustavnih demokracija, državi zabranjeno kažnjavati govor mržnje, negiranje ili
umanjivanje strahota holokausta, te javno isticanje nacističkog znakovlja. Ta je
činjenica vrlo vjerojatno uvelike pridonijela širenju kulture političke
korektnosti, gdje su društveni akteri u puno većoj mjeri preuzeli na sebe
regulaciju govora u javnome prostoru.
Da se vratim vašem pitanju:
upravo nevoljkost zakonodavca i sudova da jasno odrede koje su granice javnoga
govora, vodi k porastu negativnih aspekata političke korektnosti. Država poput
Poncija Pilata pere ruke i ostavlja društvenim akterima da reguliraju i odrede
granice slobode govora, što vodi paradoksalnoj situaciji. S jedne strane, ne
kažnjavaju se otvoreni pozivi na nasilje prema pripadnicima određenih skupina te
promoviranje rasističke ili genocidne ideologije i politike, posebice na
društvenim mrežama. S druge strane, privatni akteri sankcioniraju ili traže
zabranu potencijalno uvredljivih sadržaja, satire i viceva, umjetničkih
provokacija ili tzv. mikroagresija, dakle, upravo onih javnih iskaza koji bi
trebali biti zaštićeni pravom na slobodu govora.
Što se tiče puke
političke pristojnosti, truizam je da riba smrdi od glave. Kada si profesionalni
političari dopuste biti vulgarni i vrijeđaju svoje kritičare i neistomišljenike,
kultura javnoga govora neizbježno se srozava i širi i u druge sfere društva.
PROCES POLARIZACIJE
Kakva nam je inače društveno-politička stvarnost,
jesmo li i koliko demokratski uljuđeno i uređeno društvo ili se nekih starih
loših navika teško rješavamo, pa se svađamo, grubim riječima prozivamo
neistomišljenike...?
- Ako su uistinu slobodna, demokratska će
društva neizbježno imati visoku razinu pluralizma. Jednostavnije rečeno,
slobodni se građani otvoreno neće slagati oko političkih i vrijednosnih pitanja,
svojeg razumijevanja zajedničke povijesti, ideje dobroga života, pravednosti i
efikasnosti određenih ekonomskim rješenja, čak ni oko svrhe same države. Kako je
napomenuo jedan on najutjecajnijih političkih filozofa prošloga stoljeća John
Rawls, samo u izuzetno opresivnim ili totalitarnim poredcima moguće je ostvariti
da se svi javno slažu oko tih pitanja. Ako je pluralizam, dakle, neizbježna
činjenica slobodnih demokratskih društava, pitanje je kako izbjeći da taj
pluralizam ne preraste u međusobnu nesnošljivost među građanima. Kako da svoje
sugrađane vidimo kao neistomišljenike s kojima kroz otvoreni i, nadamo se,
konstruktivni dijalog možemo postići konsenzus oko temeljnih vrijednosti kojima
naša zajednica treba težiti? Odgovor je, čini se, jako težak. Jedan od ozbiljnih
problema s kojima se suočavaju suvremene ustavne demokracije, i tu Hrvatska nije
usamljena, jest sve viša razina političke polarizacije. Proces polarizacije
otkriva mračnu stranu demokratskog pluralizma: građani sve više počinju
percipirati neistomišljenike kao neprijatelje, dio svojih sugrađana kao opasnost
za opstanak političke zajednice, a svako neslaganje oko moralnih ili političkih
pitanja kao napad na vlastiti identitet ili kolektivni identitet
zajednice.
MI PROTIV NJIH
Koji su uzroci takvog stanja, tako izražene polarizacije u
društvu...?
- Uzroci porasta polarizacije su brojni, ali među njih
svakako treba uvrstiti sklonost političara da, u nedostatku stvarnih političkih
rješenja i ideja o razvoju društva, promoviraju svjetonazor "mi protiv njih", te
da političke protivnike oslikaju kao egzistencijalne neprijatelje čiji je cilj
uništenje svega što njihovi simpatizeri drže vrijednim. Kratkoročno takva
politika polarizacije može rezultirati povećanjem političke podrške, čak i
pobjedom na izborima. No dugoročno ona vodi porastu autokratskih i
nedemokratskih apetita, kao što to vidimo na primjerima SAD-a, Poljske ili
Mađarske.
U Hrvatskoj također postoje takve tendencije. One su
vidljive u retorici poistovjećivanja patriotizma s isključujućim nacionalizmom,
kao i u prozivanju svih članova određene stranke kriminalcima ili izdajicama.
Također, vidljive su i u povijesnom revizionizmu, kojim se, umjesto znanstveno
utemeljenje rasprave o komunističkim zločinima i Titovoj diktaturi, pokušava
rehabilitirati i opravdati najcrnji dio naše povijesti, tj. Pavelićeva
kvislinška NDH. Polarizaciju možemo pronaći i u tezi da postoje dvije
nepomirljive Hrvatske: ona liberalna, progresivna i kozmopolitska te ona
konzervativna, katolička i domoljubna. Naravno, ta teza simplificira stvarni
pluralizam koji postoji u našemu društvu i negira mogućnost otvorenog dijaloga
oko temeljnih vrijednosnih pitanja. Srećom, za sada i istraživanja političkih
stavova hrvatskih građana, kao i rezultati posljednjih parlamentarnih i
predsjedničkih izbora, upućuju na nevoljkost većine građana da prihvate daljnje
produbljivanje polarizacije društva.
PLENKOVIĆ JE U PRAVU
Kad se sve uzme u obzir, kako biste ocijenili
stabilnost političkog i općenito demokratskog sustava RH u cjelini danas u
odnosu prema jučer, da se tako izrazim? O važnosti "političke stabilnosti" često
govori i premijer Plenković...
- U političkoj teoriji govorimo o konceptu
stabilnosti na dvije razine. Prvo, stabilnost određenog društva nam govori u
kojoj mjeri je izgledno da će doći do eskalacije nereda i nasilja, kolapsa
političkih i društvenih institucija te nasilne revolucije i urušavanja
cjelokupnog političkog poretka. Ako tako definiramo stabilnost, Hrvatska je
poprilično stabilno društvo, moguće čak stabilnije od nekih dugovječnijih
demokracija poput Francuske, Španjolske ili Grčke. No moguće je govoriti o
stabilnosti kao mjeri povjerenja koje građani imaju u temeljne političke i
društvene institucije te međusobno. To se povjerenje iskazuje spremnošću građana
da sudjeluju u zajedničkom političkom životu - da uredno plaćaju poreze,
percipiraju sve svoje sugrađane kao ravnopravne, u međugeneracijskoj
solidarnosti, u povjerenju u pravne i ekonomske institucije države, u osjećaju
da su dio zajednice u koju vrijedi uložiti vrijeme i trud, te ponekad i
žrtvovati svoj uski samointeres. Nažalost, sva istraživanja u posljednja dva
desetljeća pokazuju da je ta razina stabilnosti izuzetno niska u Hrvatskoj, među
najnižim među članicama EU-a. Dio tog problema je racionalno objašnjiv: jasno je
zašto građani imaju malo povjerenja u institucije, koje su u velikoj mjeri
neefikasne, korumpirane, otvorene klijentelističkim interesima te vođene logikom
stranačke ili čak rodbinske lojalnosti, a ne idejom općeg dobra. No dio tog
problema puno je dublji i odražava i kod samih građana određenu razinu
političkog defetizma, spremnosti da igraju "unutar sistema", a ne da ga pokušaju
promijeniti, te pasivnog oslanjanja na državu da riješi stvari iako,
paradoksalno, imaju izuzetno malo povjerenja u državne institucije i ljude koji
ih vode.
Dakle, možemo se složiti s predsjednikom Vlade Plenkovićem da je
Hrvatska politički stabilna ako govorimo o tome da imamo nisku razinu političkog
nasilja, da ekstremne političke grupacije nemaju veliku podršku birača, da su
izbori pravedni i slobodni, da gubitnici na izborima ne dovode rezultate tih
izbora u pitanje te da nije realno očekivati da će u skorijoj budućnosti doći do
kolapsa političkog ili ekonomskog sustava. Ako govorimo o stabilnosti kao o
razini povjerenja koju građani imaju u političke i društvene institucije i
lojalnosti, tu je slika puno pesimističnija.
(D.J.)
Dio problema je puno dublji i odražava i kod samih građana određenu razinu političkog defetizma, spremnosti da igraju "unutar sistema", a ne da ga pokušaju promijeniti...