Korisno je, vjerujem, razlikovati političku pristojnost od političke korektnosti. Kada govorimo o pristojnosti, mislimo na zdravorazumski zahtjev da u javnom diskursu treba izbjegavati vrijeđanja, prozivanja, ad hominem napade i prostačenje. Politička korektnost, s druge strane, ide puno dublje od toga - kaže dr. sc. Enes Kulenović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

No, u bitnome, na čemu zapravo počiva, na čemu se temelji politička korektnost?

- Ona počiva na pretpostavci da jezik kojim se koristimo, posebice u javnome govoru, ima konstitutivnu ulogu u smislu da ne služi samo za opisivanje naše stvarnosti, nego tu stvarnosti i konstituira. Primjerice, korištenje određenih pogrdnih naziva za pripadnike rasne, etničke, rodne ili seksualne manjine, kao i širenjem predrasuda o njima, omogućava njihovu marginalizaciju i stvara plodno tlo za njihovu diskriminaciju. Stoga politička korektnost ima pozitivan predznak, jer pokušava razviti svijest građana o opasnostima javne upotrebe diskriminatornog govora. No ona, nažalost, ima i negativnu stranu. Većina će ustavnih demokracija zakonski sankcionirati javno pozivanje na nasilje ili diskriminaciju pripadnika određenih skupina, negiranje genocida i zločina protiv čovječnosti ili promoviranje fašizma.

Logika političke korektnosti ide dalje od toga i daje za pravo različitim društvenim akterima - medijima, sveučilištima i školama, tvrtkama, društvenim mrežama, kazalištima itd. - da reguliraju govor svojih korisnika, polaznika ili zaposlenika. Ovisno o volji tih društvenih aktera možemo biti sankcionirani i za puno benignije iskaze koji mogu biti protumačeni kao uvredljivi za pripadnike neke skupine. Posljedice toga mogu biti puno dramatičnije od prekršajne prijave koju možemo dobiti od policije te mogu rezultirati otkazom, isključivanjem sa sveučilišta, javnim sramoćenjem ili zabranom javnog nastupa. Kako je politička teoretičarka Elizabeth Anderson ustvrdila u nedavno objavljenoj studiji, danas privatni akteri - poput našeg poslodavca - mogu imati puno veću moć nad našim životima nego što to ima država, a to se odnosi i na našu slobodu govora.


Indikativno je da se politika političke korektnosti prvo razvila u SAD-u, s obzirom na to da je tamo, za razliku od gotovo svih drugih ustavnih demokracija, državi zabranjeno kažnjavati govor mržnje, negiranje ili umanjivanje strahota holokausta, te javno isticanje nacističkog znakovlja. Ta je činjenica vrlo vjerojatno uvelike pridonijela širenju kulture političke korektnosti, gdje su društveni akteri u puno većoj mjeri preuzeli na sebe regulaciju govora u javnome prostoru.


Da se vratim vašem pitanju: upravo nevoljkost zakonodavca i sudova da jasno odrede koje su granice javnoga govora, vodi k porastu negativnih aspekata političke korektnosti. Država poput Poncija Pilata pere ruke i ostavlja društvenim akterima da reguliraju i odrede granice slobode govora, što vodi paradoksalnoj situaciji. S jedne strane, ne kažnjavaju se otvoreni pozivi na nasilje prema pripadnicima određenih skupina te promoviranje rasističke ili genocidne ideologije i politike, posebice na društvenim mrežama. S druge strane, privatni akteri sankcioniraju ili traže zabranu potencijalno uvredljivih sadržaja, satire i viceva, umjetničkih provokacija ili tzv. mikroagresija, dakle, upravo onih javnih iskaza koji bi trebali biti zaštićeni pravom na slobodu govora.


Što se tiče puke političke pristojnosti, truizam je da riba smrdi od glave. Kada si profesionalni političari dopuste biti vulgarni i vrijeđaju svoje kritičare i neistomišljenike, kultura javnoga govora neizbježno se srozava i širi i u druge sfere društva.

PROCES POLARIZACIJE

Kakva nam je inače društveno-politička stvarnost, jesmo li i koliko demokratski uljuđeno i uređeno društvo ili se nekih starih loših navika teško rješavamo, pa se svađamo, grubim riječima prozivamo neistomišljenike...?


- Ako su uistinu slobodna, demokratska će društva neizbježno imati visoku razinu pluralizma. Jednostavnije rečeno, slobodni se građani otvoreno neće slagati oko političkih i vrijednosnih pitanja, svojeg razumijevanja zajedničke povijesti, ideje dobroga života, pravednosti i efikasnosti određenih ekonomskim rješenja, čak ni oko svrhe same države. Kako je napomenuo jedan on najutjecajnijih političkih filozofa prošloga stoljeća John Rawls, samo u izuzetno opresivnim ili totalitarnim poredcima moguće je ostvariti da se svi javno slažu oko tih pitanja. Ako je pluralizam, dakle, neizbježna činjenica slobodnih demokratskih društava, pitanje je kako izbjeći da taj pluralizam ne preraste u međusobnu nesnošljivost među građanima. Kako da svoje sugrađane vidimo kao neistomišljenike s kojima kroz otvoreni i, nadamo se, konstruktivni dijalog možemo postići konsenzus oko temeljnih vrijednosti kojima naša zajednica treba težiti? Odgovor je, čini se, jako težak. Jedan od ozbiljnih problema s kojima se suočavaju suvremene ustavne demokracije, i tu Hrvatska nije usamljena, jest sve viša razina političke polarizacije. Proces polarizacije otkriva mračnu stranu demokratskog pluralizma: građani sve više počinju percipirati neistomišljenike kao neprijatelje, dio svojih sugrađana kao opasnost za opstanak političke zajednice, a svako neslaganje oko moralnih ili političkih pitanja kao napad na vlastiti identitet ili kolektivni identitet zajednice.

Koji su uzroci takvog stanja, tako izražene polarizacije u društvu...?

- Uzroci porasta polarizacije su brojni, ali među njih svakako treba uvrstiti sklonost političara da, u nedostatku stvarnih političkih rješenja i ideja o razvoju društva, promoviraju svjetonazor "mi protiv njih", te da političke protivnike oslikaju kao egzistencijalne neprijatelje čiji je cilj uništenje svega što njihovi simpatizeri drže vrijednim. Kratkoročno takva politika polarizacije može rezultirati povećanjem političke podrške, čak i pobjedom na izborima. No dugoročno ona vodi porastu autokratskih i nedemokratskih apetita, kao što to vidimo na primjerima SAD-a, Poljske ili Mađarske.


U Hrvatskoj također postoje takve tendencije. One su vidljive u retorici poistovjećivanja patriotizma s isključujućim nacionalizmom, kao i u prozivanju svih članova određene stranke kriminalcima ili izdajicama. Također, vidljive su i u povijesnom revizionizmu, kojim se, umjesto znanstveno utemeljenje rasprave o komunističkim zločinima i Titovoj diktaturi, pokušava rehabilitirati i opravdati najcrnji dio naše povijesti, tj. Pavelićeva kvislinška NDH. Polarizaciju možemo pronaći i u tezi da postoje dvije nepomirljive Hrvatske: ona liberalna, progresivna i kozmopolitska te ona konzervativna, katolička i domoljubna. Naravno, ta teza simplificira stvarni pluralizam koji postoji u našemu društvu i negira mogućnost otvorenog dijaloga oko temeljnih vrijednosnih pitanja. Srećom, za sada i istraživanja političkih stavova hrvatskih građana, kao i rezultati posljednjih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, upućuju na nevoljkost većine građana da prihvate daljnje produbljivanje polarizacije društva.

PLENKOVIĆ JE U PRAVU

Kad se sve uzme u obzir, kako biste ocijenili stabilnost političkog i općenito demokratskog sustava RH u cjelini danas u odnosu prema jučer, da se tako izrazim? O važnosti "političke stabilnosti" često govori i premijer Plenković...

- U političkoj teoriji govorimo o konceptu stabilnosti na dvije razine. Prvo, stabilnost određenog društva nam govori u kojoj mjeri je izgledno da će doći do eskalacije nereda i nasilja, kolapsa političkih i društvenih institucija te nasilne revolucije i urušavanja cjelokupnog političkog poretka. Ako tako definiramo stabilnost, Hrvatska je poprilično stabilno društvo, moguće čak stabilnije od nekih dugovječnijih demokracija poput Francuske, Španjolske ili Grčke. No moguće je govoriti o stabilnosti kao mjeri povjerenja koje građani imaju u temeljne političke i društvene institucije te međusobno. To se povjerenje iskazuje spremnošću građana da sudjeluju u zajedničkom političkom životu - da uredno plaćaju poreze, percipiraju sve svoje sugrađane kao ravnopravne, u međugeneracijskoj solidarnosti, u povjerenju u pravne i ekonomske institucije države, u osjećaju da su dio zajednice u koju vrijedi uložiti vrijeme i trud, te ponekad i žrtvovati svoj uski samointeres. Nažalost, sva istraživanja u posljednja dva desetljeća pokazuju da je ta razina stabilnosti izuzetno niska u Hrvatskoj, među najnižim među članicama EU-a. Dio tog problema je racionalno objašnjiv: jasno je zašto građani imaju malo povjerenja u institucije, koje su u velikoj mjeri neefikasne, korumpirane, otvorene klijentelističkim interesima te vođene logikom stranačke ili čak rodbinske lojalnosti, a ne idejom općeg dobra. No dio tog problema puno je dublji i odražava i kod samih građana određenu razinu političkog defetizma, spremnosti da igraju "unutar sistema", a ne da ga pokušaju promijeniti, te pasivnog oslanjanja na državu da riješi stvari iako, paradoksalno, imaju izuzetno malo povjerenja u državne institucije i ljude koji ih vode.

Dakle, možemo se složiti s predsjednikom Vlade Plenkovićem da je Hrvatska politički stabilna ako govorimo o tome da imamo nisku razinu političkog nasilja, da ekstremne političke grupacije nemaju veliku podršku birača, da su izbori pravedni i slobodni, da gubitnici na izborima ne dovode rezultate tih izbora u pitanje te da nije realno očekivati da će u skorijoj budućnosti doći do kolapsa političkog ili ekonomskog sustava. Ako govorimo o stabilnosti kao o razini povjerenja koju građani imaju u političke i društvene institucije i lojalnosti, tu je slika puno pesimističnija.(D.J.)