Otputovati u daleku Indiju nije mi bio težak zadatak, za mene koja uvijek tražim nešto što treperi, svjetluca, zrači, što je izazov, pustolovina, duhovna, a ne samo fizička postolovina, uvijek u potrazi za novim uzbuđenjima, novim doživljajima. Ovaj put pružila mi se mogućnost posjetiti Hyderabad - urbani centar južne Indije, u srcu regije Telangana, prije nazivan Bhagyanagar. Grad je to znanosti, sveučilišta, najboljih obrazovnih ustanova u Indiji, pravih laboratorija kreativnosti, nadaleko poznat i priznat i izvan Indije. Osim toga, Hyderabad je i središte informatičke tehnologije, farmaceutske, duhanske i tekstilne industrije, željezničko i zrakoplovno raskrižje odakle putovi vode prema drugim velikim gradovima u Indiji, poput Delhija, Kolkate, Mumbaija, Bangalorea... Ukupno uzevši, u Hyderabadu kao da se miješaju sjene prošlosti i vizije budućnosti na poseban, indijski način.

Uza sve što Hyderabad jest, što je bio jučer, što je danas i što kani postati sutra, grad je to posebnog šarma i privlačnosti na prvu, s grandioznom arhitekturom, koja je spoj hinduističke i islamske arhitekture s gotičkim elementima viktorijanske Britanije jer, ne zaboravimo, Indija je stekla svoju nezavisnost 1947. godine. Sve do tada bila je tri stoljeća britanska kolonija.

U Hyderabadu živi gotovo sedam milijuna stanovnika, a s prigradskim naseljima čak deset milijuna. Prema vjerskoj pripadnosti, tu živi 65 % hinduista, 30 % muslimana, 3 % kršćana i nešto malo drugih skupina.

Gradom uglavnom dominiraju velike javne zgrade poput vijećnica, sudova, sveučilišnih zdanja, željezničkih postaja, a na svim njihovim pročeljima dominiraju predivni dekorativni elementi na polukružnim i šiljastima lukovima koji zgradama daju unikatan izgled. Prepoznatljivi simbol Hyderabada je Cherminar, povijesna monumentalna zgrada s četiri minareta iz 1591. godine. Vrlo inspirativna građevina locirana je u srcu Hyderabada. Dao ju je sagraditi petnaesti kralj dinastije Quth Shahi. Zgrada je simbol bogatog nasljeđa grada i grandiozna je arhitektonska kompozicija. Svaki minaret izgleda poput lotosovog cvijeta. I svaki je sastavljen od četiri razine, a zadnji završava s lotosovim cvijetom.

Lotos je inače sveti cvijet u Indiji i ima posebno mjesto u staroj mitologiji te predivne zemlje. Lotus prema hinduizmu predstavlja vječnost, stalno obnavljanje. Ovaj cvijet ima još puno vjerskih značenja u hinduizmu. Lord Brahma i Lord Vishnu, prema hinduizmu stvoritelji i čuvari svijeta i svemira, prikazani su kako sjede i meditiraju na cvijetu lotosa. Lotos se smatra simbolom duhovnosti, besmrtnosti i savršenstva. Hinduizam smatra da baš poput lotosa čovjek treba biti u stanju donijeti sreću drugom ljudskom biću. Inače, indijska je zemlja puna simbolike i kao takva zapadnjake neprestano fascinira svojom kompleksnošću i sadržajnošću. Drugim riječima, mnogi sa zapada Indiju i dalje gledaju kroz prizmu egzotike, jedinstvene tradicije, društvene i kulturne raznolikosti, podvojenosti i kontroverzi, kroz prošlost prije i poslije britanskog kolonijalnog osvajanja.

Bilo kako god, uživala sam hodajući kroz Hyderabad, promatrajući ljude i diveći se svemu što se oko mene događalo i što sam vidjela i čula. Tako sam se jednog dana vijugavim uskim stubištem oko unutarnjeg zida minareta penjala sve do samog vrha. Nakon napornog uspona nagrađena sam vrlo impresivnim pogledom na grad koji treperi, šarmira, stimulira, uzbuđuje, tijekom dana pjeni se kao pjenušac. Zapravo se sa svih krovova elegantnih i šarmantnih minareta pruža panoramski pogled na živopisan i dinamičan grad.

Na zapadnoj strani grada nalazi se živopisan bazar prepun predmeta s fantastičnim šljokicama. Šljokice na tkaninama, šljokice na obojenim čašama, parfemi... Uokolo su i ekskluzivne zlatarnice s biserima, draguljima… Idealno mjesto za ljubitelje kupovanja predivnih ženskih ukrasa. A kupnju definitivno trebam obaviti upravo ovdje i biti spremna ovdje provesti dugo vremena - pomislila sam s vrha krova minareta!

Ponuda je bogata, a pregovaranje s trgovcima - uglavnom zabavno iskustvo. Trgovci nisu nasilni kao u nekim drugim zemljama. Ljubazno nude svoje proizvode nastojeći vas uvjeriti da su upravo oni najjeftiniji, ali i najkvalitetniji. Bazar sam napustila nakon nekoliko sati s punim rukama bisernih naušnica za prijateljice u Hrvatskoj, rezbarenih slonova, zlatnih grudnjaka, setom nakita koji se nosio tijekom kraljevskih parada inauguracije u 18. stoljeću. Naravno, to je replika ornamenata, lijep spoj zlata i dragog kamenja po vrlo prihvatljivoj cijeni od 2600 rupija (100 rupija = 9,4 kune). Inače je nakit sastavni dio života u Indiji i znak je društvenog položaja. Nakit se nasljeđuje od predaka na potomke. Svaki predmet ima svoju unikatnu ljepotu.

U centru grada unajmila sam rikšu i odvezla se do Chowmahalla. To je veličanstvena palača vladara. Veliki kompleks u kojemu su smještene četiri palače. Najveća ima dva kata. Sve palače imaju dugačke hodnike s mnoštvom soba, dvorane za primanje gostiju, vijećnicu u kojoj se čuvaju različiti vrijedni rukopisi, osobni pokloni i rijetke knjige. Unutrašnjost palače je od mramora s impozantnim lukovima ukrašenim perzijskim ornamentima. Na zidovima i stropovima palače predivne su impresivne rezbarije, lusteri od raznobojnog stakla. Lijep pogled na njihov raskošan način života, na njihovu blistavu prošlost.

Nakon toga zanimljivo mjesto koje sam posjetila je i tvrđava Golconda (Golconda Fort), impresivna građevina iz 13. stoljeća poznata kao "Okruglo brdo" u čijoj se blizini nalazi rudnik dijamanata. Ta veličanstvena građevina uzdignuta je na visinu od 130 metara. Posjet toj utvrdi zahtijeva mnogo hodanja i penjanja stepenicama, dakle dobru kondiciju.

Ali kada se stigne do vrha utvrde, napor je nagrađen izvanrednim pogledom na grad. Zalazak sunca s vrha utvrde je bajkovit i u isto vrijeme zastrašujući. U tom kompleksu zanimljivo je bilo promisliti i o tehnikama gradnje koje su se koristile u to doba. Radi se o čvrstim i masivnim zdanjima na čijim zidovima su isklesana hinduistička božanstva. Zadivljujuća arhitektura na svakom koraku! Doduše, brojne palače i džamije u ruševnom su stanju. Sve to nalazi se na prostoru od desetak kilometara. Nekada je Golconda bila poznato tržište dijamanata koje je privlačilo trgovce iz cijelog svijeta. U kasnim popodnevnim satima, kad malo zahladi, u utvrdi se prikazuje vrlo atraktivan povijesni spektakl uz svjetlosni i zvučni show, što sve izgleda vrlo atraktivno. Naravno, na bolivudski način (Bollywood je naziv za filmsku industriju u Indiji, odnosno njezin specifičan stil), što pridonosi privlačnoj ljepoti utvrde. A kad se radi o filmu, treba spomenuti i to da se u gradu nalazi i najveći filmski studio na svijetu - Ramoji Film City, kao i druga najveća filmska industrija u Indiji - Telugu Film Industry, popularno znana kao Tollywood.

Izvan utvrde mnogo je restorana i štandova s egzotičnom hranom i pićima, poput prženog hrskavog luka pomiješanog sa začinima, samose (pahuljasto hrskavo tijesto punjeno graškom i krumpirom, začinjeno indijskim ljutim začinima), masala čaja (crni čaj s indijskim biljnim začinima), osvježavajućeg lassija (miksani jogurt s dodatkom manga ili nekog drugog egzotičnog voća).

U mom daljnjem hodu kroz Hyderabad naišla sam u neposrednoj blizini na lokalitet koji sadrži grobnice sedam vladara (kraljeva) iz dinastije Qutub Shahija iz 16. i 17. st., kupolaste i četverokutne građevine ukrašene prekrasnim ukrasima. Grobnice su različitih visina okružene vrtovima i parkovima. Sagrađene su za kraljeve i članove njihovih obitelji. Zanimljivo, vladari su svoje grobnice planirali i izgradili još za života kako bi bili sigurni u njihovu ljepotu i impresivnost koja bi odražavala njihovu moć tijekom života, ali i strahopoštovanje nakon smrti.

Dobro mjesto za relaksaciju potražila sam uz jezero usred grada, okruženo zelenilom i glazbenim fontanama. To veliko jezero povezuje dva grada - Hyderabad i Secundrabad. Sredinom jezera dominira Budin golemi bijeli kip od granita, težak gotovo 350 tona, do kojega sam došla plaćenim gliserom. U večernjim satima grad je lijepo osvijetljen pa duga vožnja zbog gužve jeftinim taksijem djeluje prilično relaksirajuće.

Naravno, u Hyderabadu sam se zatekla u vrijeme jednog od mnogobrojnih festivala u Indiji. Festival žetve, tzv. Pongal, jedan je od važnijih hinduističkih festivala, koji se slavi u drugoj polovini siječnja, kao zahvalnost bogovima i božicama za dobru i bogatu žetvu ove godine. Siječanj i veljača su inače važni mjeseci u Indiji jer je u to vrijeme žetva, odnosno ubire se riža, šećerna trska i plodovi kurkume. Dan uoči proslave, rano ujutro odmah nakon kupanja, žene ručno oslikavaju ulaze u kuću vapnenim prahom u bojama. Tom prigodom krave kao svete životinje ukrašavaju zvonima, snopovima kukuruza. Na taj dan žene kuhaju rižu i mlijeko u zemljanoj posudi, čemu dodaju kurkumu i sve to prinosi se bogu Sunca. Uz to dodaju i šećernu trsku. Žene provode poseban obred za svoju braću, sinove, muževe, očekujući za njih svekolik napredak u životu, radu, ljubavi...

I na kraju - NAMASTE! Riječ znači pozdrav među ljudima u Indiji. Namaste se izgovara sklopljenih ruku, spojena oba dlana koja se podižu malo ispod lica. To je znak poštovanja prema onima kojima je pozdrav upućen. I to je, uza sve ostalo, indijska posebnost. Valja joj se prepustiti i nazdraviti kako tradicija nalaže...