Prava je šteta što jedan ovakav roman nije bio napisan u periodu između 1945. i 1990. godine. To nikako ne znači da je kojim (sretnim) slučajem eventualno i bio napisan da bismo izbjegli sve one tragedije koje su nam se dogodile u 90-im godinama prošloga stoljeća. Doduše, skloni smo i dalje prakticiranju neograničenog "pedagoškog optimizma" i naivno mislimo da bi svijet sigurno bio puno bolji samo kada bismo se na pravi, što će reći, iskreni način suočili sa svim onim negativnim epizodama iz naše nedavne prošlosti. Naravno, u pravilu bježimo od svih tih negativnih iskustava. Nismo u stanju, ni sebi, ali ni drugima, priznati da smo se puno puta u životu ponašali suprotno i Božjim i ljudskim zakonima.

Stoga je posvema razumljivo što smo skloni stalnom i upornom ponavljanju svih ranije učinjenih pogrešaka. Tko iz svoje prošlosti ništa ne nauči, mora tu prošlost ponavljati! I bez obzira na to što nam je ova "mudrost" poznata, mi se i dalje ponašamo sukladno filozofiji als ob/kao da je u našim životima sve u najboljem redu, odnosno da nam se ono najgore ipak neće dogoditi. I kada se takvo što dogodi, onda smo strašno razočarani, ljutiti na cijeli svijet, krivi su nam uvijek neki drugi. I umjesto iskrenog i bolnog suočavanja, sustavno biramo potiskivanje svih naših loših sjećanja. A i taj je postupak jednako bolan, jednako traumatičan! Svaka ideja katarze posvema nam je strana i nikako se ne uspijevamo osloboditi tih loših emocija, pogrešnih navika…

I roman Ene Katarine Haler "Nadohvat" (V.B.Z., 2019.) nije ništa ino nego rezultat objelodanjivanja jedne velike privatne traume, koju je pripovjedačica ovoga romana pedesetak godina nosila u sebi, koju je potiskivala, itekako svjesna da je živjela u nekim vremenima kada nije bilo poželjno o toj svojoj traumi, nelagodi, javno govoriti. Doduše, traume najčešće i nisu dio javnog diskursa! I u činjenici "objelodanjivanja" te potisnute traume, koja je odavno prestala biti samo privatna stvar, privatna frustracija jedne mudre žene, već predstavlja integralni dio kolektivnog/nacionalnog identiteta, vidim i najveću vrijednost ovoga romana. Želim vjerovati da će roman "Nadohvat" pozitivno djelovati na formiranje takve kulture sjećanja i u Hrvatskoj, kulture koja će se temeljiti na jasnoj spoznaji da se historijski teret SVIH (i onih nepotrebnih logora smrti, i sramnih diskriminacija svih onih "drugih" u društvu, i sustavnog zatiranja nekih mjesta/prostora u Hrvatskoj, i Bleiburga, i poslijeratnih križnih puteva, i nepotrebne i pretjerane retorzije "pobjednika", kako onih na početku rata tako i onih na kraju i poslije završetka ratnih djelovanja) zbivanja u Drugom svjetskom ratu ne može izbrisati pukim zaboravljanjem. Na taj način sjećanja postaju naša etička obveza. Mi i da želimo ne smijemo bježati od njih.

I upravo na taj se način i ponaša Katarina/Kata, glavni narator romana "Nadohvat". Ona ništa nije zaboravila, ona se sjeća i najmanjih sitnica iz života svoje obitelji, svojih susjeda/naroda, i odlučila je da pred kraj svoga života ta svoja potisnuta i bolna sjećanja podijeli sa svojom unukom. A unuka sve to marno pamti, pedantno bilježi sve što joj baka priča, jer je svjesna da su te priče, između inoga, i svojevrsne moralne poduke. One nas uče kako se ponašati u životu, kako razlikovati dobro od lošega, kada treba slijediti logiku srca, a kada, pak, logiku uma. U romanu Katarina je usprkos svima odabrala Petra, a njezin susjed Andrija Partiju! Katarina je birala srcem, a Andrija je slijedio "razum", koji mu je sugerirao da u životu postoje situacije kada je "prilagodba"/društvena mimikrija poželjni način ponašanja u ne pretjeranom demokratskom društvu:

"Čuj, samo sam te htjela pitati, zamoliti zapravo, ako bi mogao… Ti znaš puno ljudi, Andrija, uspio si, evo tu đe god sam pitala na hodniku, svi znaju ko si. Sigurno bi mogao saznat, nekog pitat… za mog Josipa, Andrija. Molim te. Evo, ja tu imam sve - počela sam vadit iz torbe - tu su prepisana sva pisma koja smo slali, još dok je i Aleksandar bio živ. Di sam pisala sve što sam znala o njemu. (…) Ne znam kome bi to dao - gurao mi je omotnicu natrag - stvarno ne znam. Ja sam već pitao, misliš da nisam? Čim sam moga, još prije dvajst godina, ja sam pitao, uvijek za njega, i za sve koji su nestali. Ne zna se, nitko ne zna" (str. 422).

A "bakine priče" uistinu su fascinantne! Bez obzira na to što su (pre)dugo bile prepuštene procesima zaboravljanja, one ništa nisu izgubile na svojoj aktualnosti. One su, u velikoj mjeri, i svojevrsne opomene što nam se sve u životu može dogoditi ako ljudsko zlo, zavist, mržnja prevladaju. I poslije toliko godina i dalje ostaje nejasno zašto su SVI mještani Zrina morali biti kažnjeni zbog (ne)djela manjeg broja pojedinaca? Kako to da je komunistička vlast legitimirala ideju "kolektivne krivnje"? (O tom "praznom mjestu" naše povijesti, na najbolji mogući način, svjedoči nekoliko dokumenata u ovome romanu. A sud o karakteru tih dokumenata, odnosno njihovih autora, "u ime naroda", prepuštam čitateljima).

I zbog te "krivnje" (u knjizi "Pitanje krivnje" njemačkog filozofa K. Jaspersa ta vrsta krivnje mještana Zrina definira se kao "metafizička krivnja", kao ona vrsta krivnje kada bismo se svi morali sramiti djela koja su navodno činjena i u naše ime!) mještani Zrina bili su surovo kažnjeni. Neki su slijedeći stupidnu i konfuznu hrvatsku politiku krajem onoga rata krenuli put Zapada, pa su, u najvećem broju, stigli samo do Bleiburga, a druge je nova, narodna vlast odvela do Slavonije i naselila ih u prazne njemačke kuće: "Dobro došli, kolonisti - rekli su i otišli iz sela" (str. 321). Nevjerojatno koliko su sve vlasti na ovim prostorima sudjelovale u proizvodnji tragedija, gdje se jedna tragedija kalemila na drugu, još veću, još bolniju… I tako sve do loše beskonačnosti!

Nemam iluzije da će ovaj sjajan roman, u mnogim dijelovima neponovljiv, tu lošu praksu samim svojim objelodanjivanjem nešto bitno promijeniti. Već sam spomenuo da je njegovo objelodanjivanje, unutar povijesti hrvatske književnosti, u velikom zakašnjenju, ali zato u slučaju budućeg opusa autorice pojava "Nadohvata" djeluje uistinu nestvarno. Naime, zvuči nevjerojatno da tako mlada osoba, u dvadesetim godinama, može napisati jedan tako mudar roman, "bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova", kako su to već recenzenti ovoga romana i prije mene uočili. Naime, mišljenja sam da je autorica velikoj priči Povijesti/Politike suprotstavila male priče i zgode o pojedincima, o njihovim životnim historijama, koje su često i histerije, njihovim intimnim željama, njihovim običnim, svakodnevnim, "malim", ali jedino njihovim jednokratnim i neponovljivim životima. U romanu "Nadohvat" te male pojedinačne priče stavljene su u relaciju spram velike priče Povijesti/Politike. I upravo te male priče, skice iz svakodnevnog života, na najbolji mogući način, dekonstruiraju sve one velike, historijske priče.

Sjajan primjer ove dekonstrukcije predstavlja poglavlje romana "Vaš voljeni svijet", dolazak Katarine u Zagreb i služba u kući neimenovanog ministra, koji se svojim ponašanjem, djelovanjem uopće ne razlikuje od svih ovih današnjih ministara. Riječ je o paradigmatičnom primjeru ne samo vječne hrvatske političke insuficijentnosti, već i o skromnim dosezima hrvatskog /malo/građanskog društva. I to u svim segmentima života, i onom privatnom, i onom javnom… Zato ću završiti citatom Immanuela Kanta, s kojim je recenzija mogla i započeti: Tantum scimus, quantam memoriaa tenemus/Znamo (samo) ono što držimo u pamćenju.