Prije nekog vremena pružila mi se prigoda posjetiti lijep gradić u Kataloniji u Španjolskoj, Vilafrancu. Nisam želio ići avionom do Barcelone, nego sam izabrao odlazak autom, koji je trajao malo duže, ali oduvijek sam smatrao da putovanje nije vožnja od točke A do točke B, već sve ono što je između.

Polazak i prvo noćenje bilo je u blizini jezera Garde u Italiji. Mnogima je ta destinacija poznata po Gardalandu. Nisam imao vremena posjetiti europski Disneyland jer sam stigao u večernjim satima u smještaj. Tek dovoljno da odem do prvog gradića na jezeru i popijem čašu ukusnog vina i uživam u trenutku. Sljedećeg dana nastavio sam putovanje preko Genove cijelom magistralom uz more do ulaska u Francusku. Noćenje sam rezervirao na jugu u gradu Perpignanu, nadomak granice sa Španjolskom. I trećeg dana stižem u Vilafrancu.

Glavni grad regije Penedes u Kataloniji ima 40.000 stanovnika, mahom Katalonaca. Naravno da vam poznavanje španjolskog jezika iz meksičkih sapunica neće previše pomoći. Ovdje se govori katalonskim jezikom. Grad je osnovan sredinom 12. stoljeća kao rezultat pada Olèrdola, koji je do tada bio glavno lokalno središte između Barcelone i Tarragone. Danas se može pohvaliti šarmantnim gradskim središtem s opuštenim osjećajem sela i nizom građevina i spomenika koji se prisjećaju svoje prošlosti.

Za prvi dan boravka ljubazni domaćini, a to u prvom redu podrazumijeva djelatnike turističke zajednice i gradske uprave, predvidjeli su obilazak turističko-informativnog centra, Muzeja vina Viniseum i vinarije Mascaro. Naravno, u turističkom uredu pustili su nam promotivni film o gradu i okolici poznatoj po vinogradima i ukusnom pjenušcu Cave. Nakon kratkog upoznavanja s čarima koje pruža ovaj grad, krenuli smo u obilazak Viniseuma (Muzej vina), koji se nalazi u zgradi gdje i turistički ured. Muzej posjeduje 17.000 predmeta koji svjedoče o dugoj povijesti vinogradarstva u Kataloniji, od uvođenja vinifikacijskih metoda antičkih Rimljana do današnjeg dana. Ovdje možete pronaći sve što je vezano za povijest ovoga kraja. Najznačajniji eksponat su male bobice grožđa koje datiraju iz vremena prije Krista. Bačve, strojevi za pripremu i proizvodnju vina te niz drugih sprava na dvije etaže nalaze svoje mjesto u tom zanimljivom muzeju. Želja djelatnika turističke zajednice i grada je da se cijeli projekt pokuša završiti u sljedećih 10 godina, jer je ovo novi muzej nastao tek prije nekoliko godina. Napravljena je prva faza i sagrađena zgrada, a u neposrednoj blizini je zemljište na kojemu tek treba sagraditi drugi dio iz projekta. Za provjeru kvalitete vina ljubazni domaćini poveli su nas u obilazak jedne od brojnih obiteljskih vinarija. Vinarija Mascaro nalazi se gotovo u centru grada te je, iako ima velik kapacitet u proizvodnji pjenušaca, zbog povećane potražnje koja pokriva dio Azije, Južnu i Sjevernu Ameriku i dobar dio Europe, morala dio proizvodnje premjestiti izvan grada. Imali smo prigodu kušati tri vrste pjenušca, od toga jednu ekskluzivnu, koja još nije predstavljena javnosti. Duboko pod zemljom u uvjetima koji su potrebni za dobar pjenušac uskladištene su boce vrhunskog vina.

Regija Penedes je uz talijansku Franciacortu godinama bila konkurencija Champagni u proizvodnji pjenušaca te je upravo konkurencija tih triju regija dovela do Madridske konvencije 1948. na kojoj je konačno odlučeno da se samo pjenušava vina dobivena tradicionalnom metodom vrenja u boci, proizvedena u Champagni, smiju zvati šampanjci, a svi ostali pjenušci ili cave odnosno spumanti. Time je konačno spriječeno da se cave i spumanti koriste imenom šampanjac i zato ih je tako bilo puno lakše prodati, jer je šampanjac poznat kao brend već 200 godina. Rast popularnosti španjolskog pjenušca tijekom 19. i 20. stoljeća značio je prosperitet domaćim vinskim trgovcima. U središtu grada nalaze se brojne gradske kuće koje su trgovci podizali kako bi dokazali svoj uspjeh. Preporučio bih Palau del Fraret, Palau Macià, Casal dels Gomà i Casal del Marquès d‘Alfarràs, što posebno vrijedi pogledati.

Nakon degustacije šetam se po samom centru gdje dominira trg i u njemu crkva. Najzanimljiviji povijesni spomenik u Vilafranci je bazilika Santa Maria, gotička crkva iz 13. stoljeća koja je 1920. godine dobila status bazilike pape Benedikta XV. Baš kao i poznata katedrala u Barceloni, bazilika je zapravo neogotička fasada koja je dodana u 19. stoljeću, a bočne strane i unutrašnjost imaju vrhunske gotičke značajke.

Drugog dana boravka u Vilafranci bili smo u prilici da se upoznamo s najznačajnijom manifestacijom u Kataloniji, Human towers ili Castellers. Gledao sam taj događaj koji se održava krajem kolovoza u dokumentarcima, ali vidjeti to uživo neprocjenjivo je.

Kako je bio studeni i nije bio službeno festival (Festa Major of Vilafranca del Penedes održava se od 29. kolovoza do 2. rujna, a vrhunac je 30. kolovoza), tijekom godine castalerosi se pripremaju te nekoliko puta na trgu imaju manje demonstracije izvedbi. Zapravo cijeli događaj počinje jutarnjom budnicom kada bubnjari i trubači prolaze ulicama grada i pozivaju sugrađane da im se točno u podne pridruže i daju podršku. Tako sam se i ja priključio koloni. Kolona se zaustavlja u njihovoj zgradi gdje nam supruga predsjednika udruge castalerosa priča o povijesti i značenju castelerosa u Kataloniji.

Kulturno udruženje Castellers de Vilafranca osnovao je u rujnu 1948. Oriol Rossell i postao je prvi cap de kola (vođa/tehnički voditelj grupe). Grupa je uspješno započela s kulama na sedam nivoa, a uspostavila je i bliske odnose s kasteljskim skupinama u drugim gradovima. Grupa je prvotno nosila majice ružičaste boje, a kasnije crvene. Godine 1957. reorganizirala se i izabrala nositi zelene košulje, što je karakteristična boja koju grupa danas nosi. Od 1969. do 1974. godine grupa se značajno poboljšala, izgradivši prve kule u kategoriji od osam nivoa, a 1985. i kulu na devet nivoa.

Nakon zajedničkog doručka, koji čine grah i kobasica te nezaobilazno vino, svi sudionici odlaze na trg ispred Gradske vijećnice. Spomenimo da današnji gradonačelnik dolazi iz njihovih redova. Za razliku od festivalskog dana kada se natječe mnogo više grupa castellerosa, toga dana su performanse izvodile četiri grupe (dvije iz Barcelone, jedna iz Vilafrance i jedna iz predgrađa Barcelone. Polako se puni trg i oko podneva više nema mjesta. Atmosfera je ispunjena nacionalnim katalonskim nabojem. S prozora vise katalonske zastave, natpisi Demokracija, Oslobodite Puigdemonta i slično. Prije početka - himna Katalonije. Nakon nje ulazi prva grupa i atmosfera se podiže. Jedna za drugom ekipe "grade" ljudski toranj. Unatoč tome što je grupa iz Vilafrance jedna od najboljih na svijetu, nikako ne uspijeva napraviti kulu. Tek nakon trećeg pokušaja uz frenetično navijanje mase uspijevaju se dvije djevojčice od nekih 7-8 godina uspeti na vrh kule za koju pretpostavljam da je visoka dobrih 15 - 20 metara. Jako dojmljivo i nema osobe koja to prvi puta gleda da se nije naježila vidjevši omalene curice kako se kao pauci penju, ali još brže i spuštaju uz tijela svojih starijih kolega i kolegica. Zadivljujuće u svakom smislu riječi.

U povratku posjećujem Azurnu obalu, Monaco, Vicenzu, a posljednju noć spavam u Puli. Toplo preporučujem ovaj katalonski gradić, koji vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim.