Proteklog je tjedna Ministarstvo znanosti i obrazovanja u e-savjetovanje uputilo prijedlog izmjena Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima kojim se nastoji detaljnije urediti procedura priznavanja prava učenika na potporu. Novosti se odnose na jasnije definirane obveze i rokove njihova izvršenja, a razdoblje na koje se priznaje pravo može biti najduže do četiri godine, nakon čega je potrebno ponoviti postupak.

Najviše prijepora kada su u pitanju pomoćnici u nastavi odnosi se na potvrde Ministarstva koje se nerijetko čekaju predugo, a mnogi ih učenici i ne dočekaju. Naime, prema podacima nadležnog ministarstva vidljivo je da raste broj odobrenja, pa je tako za školsku godinu 2019./2020. odobreno 4400 pomoćnika u nastavi, što je 1336 pomoćnika više u odnosu prema školskoj godini 2018./2019., kada ih je bilo 3064. Međutim, stručnjaci se slažu da je to i nadalje premalo.

Ono što roditelji učenika ili škola mogu učiniti u slučaju da im se ne prizna pravo na potporu je da u roku od 15 dana od primitka odluke o odbijanju podnesu Ministarstvu primjedbe na odluku, zajedno s cjelovitom dokumentacijom, uključujući mišljenje stručnog povjerenstva. O opravdanosti primjedbi u roku od 30 dana odlučuje Povjerenstvo koje imenuje ministrica, a Ministarstvo odluku dostavlja osnivaču, školi i roditelju. Pitanjem pomoćnika u nastavi godinama se bavi i Ljiljana Igrić, predsjednica Centra inkluzivne potpore IDEM, koja ističe da je jedan od najvećih problema pomoćnika u nastavi sklapanje ugovora o djelu što je potrebno izmijeniti i učiniti ih zaposlenicima škole. "Na taj bi se način osiguralo da učenici imaju stalnog pomoćnika u nastavi, čime bi se izbjegle ozbiljne teškoće s privikavanjem na novu osobu, a i sami pomoćnici bi se lakše odlučivali za ovaj posao kad on ne bi bio samo privremen. Također, štetno je za učenike s teškoćama da s njima rade osobe koje nisu prošle potrebno osposobljavanje, zbog čega nisu ni u potrebnoj mjeri korisni učiteljima. Nažalost, Pravilnik o pomoćnicima iz 2018., a ni ovaj izmijenjeni ne daju dobru zakonsku podlogu koja će osigurati inkluzivno obrazovanje", smatra Igrić i upozorava da je sve dodatno otežano uvođenjem pojma "veće teškoće", koji nije zakonski definiran. "Posljedica takve odluke je da će tamo gdje dijete doista treba pomoćnika, primjerice kod ADHD-a (da bi se spriječio razvoj neprilagođenog ponašanja i na kraju napuštanje školovanja), a to se često događa, roditelj pristati da se napiše u dijagnozi djeteta i ono što nije prisutno (primjerice da je agresivan, odnosno opasan za okolinu), samo kako bi dobio pomoćnika. Takva će dijagnoza pratiti dijete iz osnovne u srednju školu, koju neće moći ni odabrati zbog takve dijagnoze", objašnjava Igrić, ističući kako se time krše prava djece u Hrvatskoj.

"U sklopu ovih promjena otvaraju se i posebni razredi u školama, što olakšava rad nastavnika, jer ne moraju prilagođavati svoj rad potrebama pojedinog djeteta (što je nužno u suvremenom obrazovanju za svu djecu), međutim to označava trend vraćanja na diskriminaciju, koja se postupno smanjivala ukidanjem posebnih razreda nakon 1980. godine", istaknula je Igrić.

Na probleme pomoćnika u nastavi upozoravali su i u Sindikatu hrvatskih učitelja, objašnjava Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata, i dodaje da pitanja na koja su tražili odgovore još uvijek nisu riješena. "Jedno od njih je svakako osporavanje prava iz važećih kolektivnih ugovora kojim se tim zaposlenicima nastoji uskratiti potraživanje ‘prigodne nagrade‘ (osobni primitci poput božićnice i regresa), što je kršenje kolektivnih ugovora te uskrata materijalnih prava ugovorenih za zaposlenike osnovnoškolskih ustanova. Također, smatramo da bi ti zaposlenicima trebali imati ugovore o radu na neodređeno radno vrijeme, te bi im se morale plaćati dodatne kontinuirane edukacije", kaže Tuškan.

"U posljednje vrijeme vidi se da građani postaju sve aktivniji jer su počeli shvaćati da bez pritiska nema ni rješenja, pa je potrebno uključiti se u sva javna savjetovanja, organizirati radionice, konzultacije s roditeljima, stvarati osvještenije lokalne zajednice koje će međusobno dijeliti dobra rješenja i praksu te javno govoriti o problemima, a sve kako bi se oni što prije riješili. Ovi problemi tiču se svakog od nas jer pitanja koja se odnose na mlade, odnose se na budućnost Hrvatske", zaključuje Tuškan.