Kineska godina štakora koju slavi šestina svjetskog stanovništva nije mogla gore početi. Strašna epidemija koronavirusa koja je izbila u pokrajini Hubei tu je moćnu zemlju bacila na koljena. Broj zaraženih stalno raste i mjeri se desetinama tisuća, mrtvih je više od tisuću, a u karanteni je čak 60 milijuna ljudi. Istodobno u toj zemlji sveopće cenzure mogu se čuti sve hrabriji glasovi građanskog otpora koji optužuju vlast da je 22 dana uporno šutjela o zarazi.

Iako se zapadnjaci groze štakora (lat. Rattus) koji se u kolektivnom imaginariju povezuju s kugom, prisjetimo se da je ta strašna bolest u Osijeku harala ne tako davno u 18. stoljeću, Kinezima je taj stvor važan kulturalni simbol i kulinarska delicija. Mnogi su Kinezi uoči početka lunarne nove godine svoje domove, točnije sjevernu stranu spavaće sobe ili dnevnog boravka, ukrasili kipićima zlatnog štakora kao simbola napretka, sreće, obilja i bogatstva. S obzirom na poznatu plodnost štakora, ženka se godišnje okoti čak šest puta donoseći na svijet po desetoro mladunčadi, kineski parovi se mole ovom zodijačkom znaku kako bi dobili brojno potomstvo. U dalekoj zemlji Kini štakor se smatra poslasticom. Ulične tržnice prepune su crknutih štakora i drugih egzotičnih životinja.

Potpisnik ovih redaka iznimno cijeni kinesku kuhinju, no vijesti koje se mogu naći na internetu o tome kako spretni kineski kuhari znaju umjesto teletine na sitno nasjeckati štakorsko meso ipak izazivaju nelagodu. U početku izbijanja epidemije s raznih strana se moglo čuti kako je ovaj virus zapravo životinjskog podrijetla i da je izvorište zaraze opskurna tržnica u Wuhanu koju baš ne odlikuje pridržavanje sanitarnih i higijenskih standarda primjerenih 21. stoljeću. Znanstvena prognoza izrečena prije dvadesetak godina imenovala je Kinu kao jedno od mogućih izvorišta opasnih virusa koji bi ozbiljno mogli ugroziti svjetsko zdravlje upravo zbog činjenice da su u toj zemlji ljudi i domaće životinje u bliskome kontaktu. Tada su se spominjale zajedničke nastambe, ali nitko nije predvidio da će Kina unatoč uznapredovaloj urbanizaciji i civilizacijskom napretku zadržati stare jestvene navike, ali i tragično kršenje pravila higijene od čega se ostatku svijeta diže kosa na glavi.

Iz Kine stižu apokaliptičke vijesti i jezivi prizori. Jedanaestmilijunski velegrad Wuhan u pokrajini Hubei grad je duhova od kada je u njemu proglašena karantena. Najsablažnjivije su slike bolesnih ljudi koji kolabiraju na ulici i ondje leže dok ih nadležna služba mrtve ne pokupi. U strahu od zaraze i smrti nitko ne napušta domove, bolesni se odvode nerijetko i nasilno u stacionare i novoizgrađenu bolnicu s rešetkama na prozorima i naoružanim čuvarima koja nalikuje zatvoru ili "kampu smrti" kako je već prozvana. Jedan korisnik Twittera otvaranje te bolnice komentirao je riječima: "Dobrodošli u pakao! " Vidjeli smo snimke kako predstavnici vlasti zakivaju vrata stanova sa zaraženim osobama pa čak i cijele stambene zgrade ostavljajući bolesnima nešto hrane. Iza blokiranih vrata čuju se panični uzvici zarobljenih ljudi koji gube svaku nadu da će ovako ostavljeni preživjeti. U Kini je proglašen "narodni rat" protiv ove bolesti, svim partijskim članovima naređeno da se uključe u borbu, a oni koji budu dezertirali očekuje kazna. Možda zvuči neobično, ali u Narodnoj Republici Kini i danas je u svemu ključna uloga Komunističke partije, koja se ne bavi samo čaranjem i bajanjem, agitiranjem i režimskim nadzorom narodnih masa nego i ovakvim zahtijevnim javnozdravstvenim i vojno-policijskim operacijama kao što je borba protiv virusa.

U najmnogoljudnijoj zemlji svijeta i drugoj po snazi svjetskoj ekonomiji sve je veći broj ljudi koji se usudi glasno reći bez obzira na moguću kaznu kako glavni krivac za izbijanje ove opasne zaraze nisu nikakvi crknuti šišmiši, gnjili štakori ili marinirane zmije otrovnice nego upravo Komunistička partija Kine koja je čak 22 dana pred vlastitom i svjetskom javnošću tajila da je izbila strašna zaraza koronavirusom. Posrijedi je golemo izgubljeno vrijeme u kome se moglo zaustaviti migracije zaraženih ljudi koji su bolest raširili po Kini i drugdje po svijetu. Sveopća policijska i kibernetička kontrola koju provodi kineska Komunistička partija kako bi se održala na vlasti s ciljem uklanjanja svake pa i najmanje negativne vijesti onemogućila je tu zemlju da uopće uoči kako postoji ozbiljan zdravstveni problem, a kamoli da se s njime stavi u koštac. Taj totalitarni monolit jako nas podsjeća na ponašanje Sovjetskog Saveza u slučaju nuklearne katastrofe u Čornobilju 1985., ali i Katoličke Crkve kada su posrijedi pedofilski skandali koji su gotovo u potpunosti uništili ugled te institucije.

Da stvar bude gora kineski komunistički režim odlučio je kazniti hrabrog mladog liječnika Lija Wenlianga koji je u uskim stručnim krugovima prvi progovorio o tajanstvenom virusu, sasvim ispravno ga uspoređujući s teškim akutnim respiratornim sindromom (SARS) iz 2003. kada je život izgubilo 774 ljudi. Njegova smrt od posljedica zaraze koronavirusom izazvala je srdžbu i bijes među poslovično krotkim Kinezima, a poruke na društvenim mrežama koje je kasnije režimska kibernetička policija izbrisala svjedoče o tome da Kinezi nisu budale ni slijepci kada je riječ o zloćudnosti vladajućeg režima. Jedna od poruka koju su vidjeli desetci tisuća Kineza glasila je: "Dobri ljudi ne žive dugo, ali zlo živi tisuću godina". Kako bi spriječio bilo kakvu pobunu režim je poslao jake vojne i policijske snage u Wuhan i pokrajinu Hubei. No, sigurno je kada jednom završi strašna epidemija u Kini komunistički režim će morati ozbiljno preispitati kuda vodi hermetična blokada interneta i strogi policijski nadzor medija.

Ono čega se panično boje u Kini to su glasnost i perestrojka jer je taj izum Mihaila Sergejevića Gorbačova doveo do sloma komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Posljednjih dana dosta se razgovaralo o neumjesnim i anakronim pohvalama na račun komunističkog jednoumlja koje su stizale iz Rijeke kao “europske prijestolnice kulture”. Upravo kineski slučaj s epidemijom koronavirusa baš kao i sovjetski pokušaj prikrivanja katastrofe u Čornobilju pokazuje kolika se društvena opasnost skriva u takvom nakaznom razmišljanju.