Magazin
TEMA TJEDNA: IMOVINSKE KARTICE DUŽNOSNIKA (II)

Ivan Obadić: Korupcija je uzrok
iseljavanju stanovništva koje ne
želi živjeti u neuređenoj državi
Objavljeno 8. veljače, 2020.
Korupcija je jedan od temeljnih problema našeg društva

Situaciju s imovinskim karticama, uključujući i sukob interesa, borbu protiv korupcije i općenito nisku razinu odgovornosti u dnevnoj političkoj i društvenoj klimi prepunoj negativizma, u razgovoru za Magazin prokomentirao je dr. sc. Ivan Obadić sa Pravog fakulteta u Zagrebu.

TEŠKE POSLJEDICE
Što pokazuje cijela ova priča oko imovinskih kartica, napose onih ministara koji su u središtu pozornosti posljednjih tjedana?

- Uvid javnosti u imovinske kartice dužnosnika važno je sredstvo u borbi protiv korupcije, jer prevencija korupcije temelji se na transparentnosti rada državnih dužnosnika. Uostalom, imovinske kartice ne pružaju samo detaljan uvid u imovinu dužnosnika nego i u druge okolnosti koje mogu utjecati na povjerenje u obnašanje funkcije.

Neurednost glede ispunjavanja imovinskih kartica ozbiljan je problem zbog dva razloga. Prvo, jer se ovdje radi o jednom raširenom obrascu ponašanja visokih političkih dužnosnika koji je neprihvatljiv jer izravno krše zakonske odredbe. Također postavlja se pitanje jesu li oni sposobni odgovorno obnašati svoju dužnost kada nisu u stanju ispuniti jedan tako jednostavan dokument poput imovinske kartice. Drugi je mnogo važniji, jer se postavlja pitanje jesu li dužnosnici uistinu nenamjerno napravili pogreške u ispunjavanju imovinskih kartica ili se radi o prikrivanju imovine, bilo da su zbog političkih razloga željeli sakriti vrijednost svoje imovine, bilo jer možda ne mogu objasniti podrijetlo svoje imovine. Neovisno o razlozima zbog kojih su imovinske kartice pogrešno ispunjene, a s obzirom na to da se ovdje ne radi o manjim propustima, oni trebaju za ove slučajeve snositi političku odgovornost.

Kad govorimo o negativnim pojavama u društvu, uglavnom slušamo uobičajene fraze kako se treba oštro boriti protiv sukob interesa, nepotizma, korupcije... Kako javnost sve to percipira?

- Korupcija je jedan od temeljnih problema našeg društva (sukob interesa, iako sam po sebi ne znači korupciju, čini temelj organizirane i sistemske korupcije). Ona ne samo što razara temelje društva i institucije pravne države, jer dovodi do nepovjerenja građana u zakone i vlast, nego je nesumnjivo i uzrok ekonomskom zaostajanju, siromaštvu, ali i iseljavanju stanovništva koje ne želi živjeti u neuređenoj državi. Posebno pogubne posljedice na naše društvo imala je sveprisutna korupcija u procesu privatizacije 90-ih godina, ali je od početka procesa pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji napravljen znatan napredak u borbi protiv korupcije. Nažalost, očekivanja koja su postajala u javnosti glede borbe protiv korupcije iznevjerena su nakon ulaska u EU. Uz nedostatak političke volje za daljnjim jačanjem institucionalnog i zakonodavnog okvira za učinkovito i sustavno suzbijanje korupcije, posebno negativno su na javnost djelovali dugotrajni i neuspješni sudski postupci protiv pripadnika političke i ekonomske elite, koji su u velikoj mjeri kompromitirali borbu protiv korupcije, ali i samo pravosuđe. Jer pravosuđe dokazuje svoju neovisnost i nepristranost upravo u postupcima protiv političkih i financijskih moćnika, a ne običnih građana.

Nažalost, nedosljednost u borbi protiv korupcije ima dugoročno teške posljedice za naše društvo jer se građanima šalje poruka da se korupcija isplati, čime se stvara dodatna apatija i nezadovoljstvo stanjem u društvu, a ujedno je produbljeno nepovjerenje u politički i pravosudni sustav. Unatoč tome, postoji i razlog za optimizam. U posljednje vrijeme vidljivo je sve veće ogorčenje u javnosti zbog sve prisutnije korupcije. Izgleda da se u društvu stvara kritična masa te da građani sve više shvaćaju da bez građanskog otpora neće biti nužno potrebnih promjena u smjeru transparentne i odgovorne vlasti. Primjeri prosvjeda u Zagrebu protiv gradonačelnika Bandića i u Varaždinu protiv gradonačelnika Čehoka pokazuju to rastuće nezadovoljstvo i zahtjev za duboke društvene i političke promjene.

LOŠA PORUKA
Koliko su brojne afere o kojima neprestano slušamo već više od 25 godina u izvjesnoj mjeri posljedica i nezrelosti društva koje je u svom tranzicijskom putu iz socijalizma u kapitalizam nerijetko zastranjivalo u svakojakim dubiozama? Drugim riječima, jesmo li zemlja u kojoj je pitanje odgovornosti, ali i vladavine prava i zakona na svim razinama, još uvijek u povojima?

- U Hrvatskoj još uvijek nije razvijena demokratska politička kultura, o čemu svjedoče brojne afere zbog kojih dužnosnici nisu snosili političku odgovornost, dok bi u razvijenim demokracijama zbog njih momentalno podnijeli ostavke. Posebno su poražavajuće situacije kada političari unatoč pokrenutim kaznenim postupcima zbog sumnje na korupciju ne podnose ostavke, a još gore kada se unatoč potvrđenim optužnicama, ili čak i nepravomoćnim sudskim presudama, ponovno kandidiraju i pobjeđuju na izborima.

Ovdje valja istaknuti istraživanje političkog ekonomista, dr. sc. Vukovića, koji je doktorirao na Oxfordu, a koje pokazuje da u lokalnim sredinama, što je političar korumpiraniji, to mu je veća šansa da ostane na vlasti zbog niskog postotka izlaznosti na izbore i stvaranja klijentelističkih mreža. Opravdano je stoga postaviti pitanje kako je moguće da se netko kandidira za javnu funkciju kada se protiv njega vode postupci za koruptivna kaznena djela, i kakva se poruka šalje javnosti kada u državne službe ne mogu biti primljene osobe protiv kojih se vodi kazneni postupak ili koje su proglašene krivima za kazneno djelo za koje se kazneni postupak vodi po službenoj dužnosti.

Što činiti da se stanje popravi, da se s riječi prijeđe na djela, da tako kažemo?

- Sve jasno upućuje kako je nužno uz daljnje jačanje institucionalnog i zakonodavnog okvira za borbu protiv korupcije podići razinu političke kulture i političke odgovornosti, jer efikasna i vjerodostojna vlast ne može postojati bez sustava odgovornosti za loše posljedice. Sada, međutim, s obzirom na to da više ne postoji pritisak sa strane EU-a, koji je snažno inzistirao na suzbijanju korupcije, javnost i mediji igraju ključnu ulogu da naprave pritisak na nositelje političke vlasti da izrade, usvoje i provedu učinkovite mjere za borbu protiv korupcije.(D.J.)

IVAN KOPREK:

NEETIČKA PRAKSA U POLITICI DUBOKO JE UKORIJENJENA POJAVA

Što možemo saznati iz knjige-zbornika "Nepotizam, sukob interesa i poslovna etika" (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 2018.), pitali smo urednika tog izdanja, prof. dr. sc. Ivana Kopreka, dekana Fakulteta filozofije i religijskih znanosti sveučilišta u Zagrebu?

- Neetička praksa u politici duboko je ukorijenjena pojava. Nažalost, ona je u nas "uobičajeno" štivo. U tome zasigurno ima udjela i baština koju smo naslijedili od komunističkih vremena. Svoj doprinos daje i sve ono što smo nazvali "tranzicija" i/ili "pretvorba". Kada spominjemo "neetiku", "sukob interesa", "nepotizam"… zapravo govorimo o koruptivnim praksama. Već sama riječ etimološki ukazuje na nešto što je pokvareno, smrdljivo… Riječ je zapravo o gubitku etičkih okvira, i to upravo ondje gdje nam najviše trebaju. Korupcija ima, ponavljam to često, etičke uzroke, pa zato se i mjere njezina suzbijanja ne mogu svesti samo na istrage, osude i kazne... Promoviranje kulture odgovornosti, etike služenja svrsi javne dužnosti, poticanje mjera sprječavanja deformacija političkoga i upravnoga sustava, stvaranje ozračja u kojemu korupcija nije samo prijestup ili kazneno djelo, nego zlo i sramota - predstavlja važnu i nužnu zadaću izgradnje demokratskih institucija. Naime, korupcija se najprije, pa i najbolje, može spriječiti javnim zalaganjem za transparentnost i etičnost u životu, a onda s jasnim pravnim propisima i promocijom demokratskih društvenih normi. Javnost rada, jednoznačni kriteriji…, uz moralnu odgovornost, trebali bi smanjiti konjukturu nepotizma, klijentelizma, kumskih i rodbinskih veza i svega ostaloga što u okvirima javnoga poslovanja nikako nije (i ne smije biti) etički opravdano. Visoki etički standardi u obavljanju javnih dužnosti su socijalno-politički kapital svakoga društva. Pravni poredak se odnosi na skup pravila, propisa, uredbi ili smjernica koje zahtijevaju pridržavanje regulative, dok etika određuje što je ispravno bez obzira na to što nalaže zakon. Dakle, pravni poredak (vladavina prava, pravna država…) zakonski je određen od strane regulatornih tijela, a etika je, s druge strane, nešto što pojedinac treba izgraditi u sebi. U tom smislu etika pripada u klasičnu kulturnu baštinu čovječanstva. Naime, kultura se jednostavno ne može zamisliti bez njezinih etičkih temelja. Jednako tako, ni društveni život u svim njegovim oblicima. To trebaju znati i oni koji rade u medijima; dakle oni kojima je jedan od ciljeva informiranje javnosti, pa i otkrivanje pravnih i moralnih devijacija, skandala i neetičke prakse u društvu.

Kako se naše društvo nosi s tim devijacijama poput sukoba interesa, nepotizma, korupcije...?

- Nažalost, politički skandali i devijacije sastavni su dio demokratskoga, otvorenoga političkoga života. U zatvorenim nedemokratskim sustavima političkih skandala nema. Tu je sve idealno i sjajno. U otvorenim, pak, društvima politički skandali nisu rijetkost. Aktivna javnost stalno podiže standarde moralne i političke odgovornosti nositelja vlasti. Moglo bi se reći da se od njih ne očekuje moralna prosječnost nego izvrsnost i odgovornost koja je viša od prosječne. Nažalost, mnogi ne shvaćaju da javna dužnost ne nosi samo privilegije, nego i odgovornost te vrste. U svakom slučaju, demokratski mehanizam odgovornosti ne djeluje savršeno i ne djeluje uvijek, no nikako ne trpi neetičnost. U normalnim okolnostima izabrani dužnosnici zastupat će interese birača i građana, a ne svoj osobni interes, interes skupine, klike ili stranke... Reakcije javnosti na takvu neetičku praksu postaju opravdane.

SVE VIŠE POPULIZMA
Koliko je za sadašnje stanje krivo i naslijeđe socijalizma i komunizma bivše države kojeg se još nismo riješili, ali i problemi s tranzicijom te izvjesna nezrelost demokracije?

- Istina, socijalističko razdoblje naše povijesti ostavilo nam je, kako sam već spomenuo, u "nasljeđe" koruptivne obrasce ponašanja. No nije za sve kriv samo komunizam. Demokracija, u prijevodu vladavina naroda, jest u krizi. Danas uz nju sve više buja populizam. To je "novi" politički trend kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Naime, populizam je skup političkih ideja i aktivnosti s namjerom da se dobije podrška običnih ljudi tako da im se da (servira) ono što žele. Istina, demokracija u sebi ima ugrađenu potrebu za mijenjanjem i poboljšanjem. No kroz populizam bujaju nerealna obećanja. Riječ je zapravo o "paketićima" laži, "mamcima" slatkorječja. Na kraju sve završava u krizi morala - zapravo u neautentičnosti, nedosljednosti osoba... Moram reći da na tome često participira, gotovo "lešinari" politička oporba. Ona se predstavlja boljom, poštenijom, reklo bi se "svetijom". Pa i novinari su često na toj strani…

SMOKVIN LIST
Od aktualnih vrućih tema, posljednjih tjedana na dnevnom redu su imovinske kartice pojedinih ministara sadašnje Vlade. Kako to komentirate?

- Spominjete imovinske kartice. One bi trebale, između ostaloga, biti svojevrsno svjedočanstvo o moralnosti, poštenju nekoga političara. No, često one postaju tek "smokvin list" navodnoga poštenja i transparentnosti, nadripokazatelj antikoruptivnosti. Jamačno, svaki konkretni antikorupcijski angažman treba pozdraviti. No postoje manipulatori imovinskim karticama koji se u pravdoljubivom zanosu pretvaraju u populističke propovjednike moralnosti i etičnosti. Osim što služe kao sredstvo kontrole da razlika u prijavljenoj imovini na početku i na kraju mandata nekoga političara ne bi bila sumnjivo prevelika, imovinske kartice, konkretno u našim aktualnim okolnostima, govore o osobama kojima su povjereni važni javni poslovi.

Jedan komentator se ovih dana zapitao što zapravo znači imovina političara ili što znače imovinske kartice. Je li bolje da "javnom stvari" upravljaju oni s puno prijavljene imovine (bogatuni!) ili oni koje bismo mogli nazvati "siromašnijima"? Narodna logika svakako kaže da treba dati prednost onima koji nešto imaju, i to prema onoj: znali su steći za sebe, pa će valjda i za nas… No, "imanja (posjedovanja)" ni imovinske kartice ne treba promatrati kao "spasiteljice" iz blata korupcije. Dobro nam pokazuje nedavni slučaj da u praksi popunjavanja papira zvanih imovinska kartica ima i onih koji žele ne samo zatajiti da nešto imaju nego i onih koji žele pokazati da nešto imaju. Spomenuti komentator navodi dva moguća razloga prakse zatajivanja, zapravo nemorala onih prvih. Ili žele svoju imovinu tako aranžirati da im se u kartici kuća ili apartman potpuno izgubi kako ne bi navukli sumnju na podrijetlo imovine ili se u prikazu imovine "suzuju" kako bi se po receptu populizma prikazali bližima narodu, točnije biračima…

U imovinskoj kartici prepoznajem prostor u kojemu se širi sklonost demagogiji (populizmu!). No, u svakom slučaju, imovinske kartice predstavljaju teren na kojemu se može procijeniti ozbiljnost, istinoljubivost i vjerodostojnost nekoga političara. A politika, to mogu posvjedočiti oni koje je opekla, samo izvana izgleda "ležerna" profesija. Naprotiv, ona je ozbiljna praksa koja traži, kako god to zvuči utopijski, istinoljubivost i vjerodostojnost. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana