Odlukom Suda Europske unije u Luxembourgu koji je sebe proglasio nenadležnim u povodu slovenske tužbe protiv Hrvatske glede bilateralnog graničnog spora između dviju zemalja u Savudrijskoj vali presječen je Gordijev čvor podlih ucjena, pravnih i političkih smicalica, mućki i sudskih skandala koje je poduzela Ljubljana kako bi se nečasno domogla tuđeg akvatorija.

Naposljetku je ispalo da se Slovenija pozvala na krivi članak Ugovora o funkcioniranju Europske unije i obratila pogrešnom sudu jer je umjesto neuspješnog utjecanja Luxembourgu pravdu trebala potražiti pred Međunarodnim sudom u Den Haagu ili Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu. No, svakome tko poznaje bit slovensko-hrvatskog graničnog spora u Savudrijskoj vali ili Piranskom zaljevu koji se sastoji u izigravanju međunarodnog prava u kombinaciji s političkim pritiskom ne samo Ljubljane nego i tadašnjeg Bruxellesa (zato je 2009. i izmišljena arbitraža) jasno je da slovenski zaljubljenici u jadransko plavetnilo bježe kao vrag od tamjana od spomenutih sudišta jer bi ondje ovaj spor izgubili.

Bez obzira što iz Slovenije stižu najave kako slijedi novi val ucjena i pritisaka jer naš ulazak u Schengen, OECD i eurozonu još uvijek ovisi o službenom pristanku Ljubljane, odluka Suda Europske unije iz Luxembourga za Hrvatsku je povijesna. Naime, njome je okončana ne baš prijateljska i dobrosusjedska kampanja cijelog niza slovenskih vlada koje su korištenjem argumenta sile i činjenice da je Slovenija u jednome trenutku bila članica Europske unije, a Hrvatska tek kandidat za članstvo pokušale Zagrebu nametnuti arbitražu koja je bila kreirana tako da se hrvatsku stranu grubo izigra. Najžalosnije od svega što je službena Ljubljana u toj prljavoj igri imala potporu mnogih europskih zemalja uključujući i Njemačku, pa čak i Europske komisije koja je ne samo žmirila na dva oka kada su naši prijatelji Slovenci muljali s arbitražom nego i dijelila s visoka packe o vladavini prava. Kruna slovenskog i europskog beščašća bila je dvogodišnja blokada hrvatskog ulaska u članstvo Europske unije i ucjena sve dok nismo pristali na za nas nepovoljnu arbitražu. Pronašli smo članak iz Süddeutsche Zeitunga s kraja 2017. u kome se Hrvatska proziva za neuspjeh u pronalaženju rješenja oko granice u Savudrijskoj vali uz objašnjenje da su za sve krivi "hrvatski nacionalisti" i "tvrdolinijaši iz Katoličke Crkve". Naravno, da je spomenuti članak obično novinsko smeće, ali je dostojni pokazatelj koliko se danas u zapadnim medijima cijeni objektivnost. Srećom Hrvatska je 2013. ipak ušla u Europsku uniju čime se slovenska prednost naglo istopila, a kao dodatni argument pokazala se podudarnost vladavine europskih pučana i njihovih političkih partnera iz hrvatske vlade što je bio dobrodošli vjetar u leđa našoj političkoj težini.

Iza propalog slovenskog projekta "izlaska na otvoreno more" stoje nerealne ambicije Ljubljane da od Slovenaca pod svaku cijenu napravi "polnokrven pomorski narod". Lijepa riječ "narod" na slovenskom jeziku označava ono što mi nazivamo "nacijom". Naravno, da Hrvati ne bi trebali imati ništa protiv da alpski Slovenci umoče noge u ono malo mora što imaju i pokušaju ondje porinuti svoje brodiće od papira. Uostalom, to je njihovo suvereno pravo da u svome plićaku rade što hoće. Problem je u tome kada u operacionalizaciji te svoje želje posegnu za tuđim, u ovome slučaju hrvatskim morem. Za razliku od Hrvatske koja ima dugu tradiciju državnosti koja je i začeta uz obalu Jadranskog mora, Slovenija je svoju državnost stekla tek 1991. što znači da je mlada nacija. Ako zanemarimo pjesmu Simona Jenka "Adrijansko morje" iz 1865. godine (sa stihovima "Buči, morje adrijansko!/ Bilo nekdaj si slovansko,/ Ko po tebi hrastov brod/ Vozil je slovanski rod."), što Slovencu znači Jadransko more najbolje je prije desetak godina opisao slovenski diplomat Ivo Vajgl koji po majci vuče hrvatsko podrijetlo iz Dubrovnika. Veli tako Vajgl: "Slovenci su oduvijek bili pomorski narod, more je u našoj književnosti i u našim srcima, pristup otvorenom moru naše je moralno pravo, Hrvatska će to morati razumjeti". Bila je to drska najava bezočne slovenske ucjene koja se može izreći sažeto u jednoj rečenici: "Dajte nam cijeli Piranski zaljev i izlaz na otvoreno more ili nikada nećete ući u članstvo Europske unije!" Već krajem iste 2009. tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor kako bi pregovore s Unijom pomaknula s mrtve točke bila je prisiljena potpisati sporazum o arbitraži koji je prema mišljenju akademika Vladimira Iblera već u svome lukavo sastavljenom tekstu sadržavao prijevaru po kojoj je Hrvatska trebala automatski izgubiti znatne dijelove teritorijalnog mora na samo u Savudrijskoj vali nego i u akvatoriju zapadno od Istre kako bi Slovenija osigurala svoju "vezu s otvorenim morem" ("junction to", "dimnik").

Manje je poznato da je spor u Savudrijskoj vali nastao još 1993. tako što je Ljubljana uputila Zagrebu dva zahtjeva. Prvim se tražilo prepuštanje cijelog akvatorija Savudrijske vale, a drugim je istaknuta želja za izlazom na otvoreno more. Hrvatska je u to vrijeme bila u ratu, uvučena k tome i u bosanski sukob, s gomilama izbjeglica na svome vratu, a trećina njezina teritorija bila je pod okupacijom Srba. Cijela ideja se temeljila na procjeni da je Hrvatska preslaba i da je kao takva pogodna za ucjenjivanje. Proradila je najružnija strana alpskog mentaliteta, a to su uskogrudost, sebičnost i oholost. Taj Memorandum od 7. travnja 1993. jedna je od najjadnijih diplomatskih poruka ikada upućenih na hrvatsku adresu. Čitanje tog podneska čini se i danas prilično mučnim zadatkom.

No, to je bio tek početak grandiozno smišljene prijevare prema kojoj se Slovenija trebala domoći nečega što joj po međunarodnom pravu mora ne pripada. Mi Hrvati imamo običaj pretjerano obožavati Slovence, njihovu marljivost i smisao za red, to su vrijednosti za kojima neuspješno žudimo. Nažalost, ova priča ne samo sa Savudrijskom valom nego i sa Svetom Gerom koja se nalazi pod slovenskom okupacijom još od 1991. prokazuje naše susjede kao najgore balkanske uzurpatore koji ne prezaju od sile i ucjene kako bi se domogli tuđeg teritorija. Nakon svega trebali bismo jedni i drugi smoći snage i okrenuti novi list. Među Slovencima ima puno divnih ljudi i na toj činjenici valja graditi prijateljstvo. Pitanje je hoćemo li u tome uspjeti.