Europska izbjeglička kriza započela je 2015. godine, tijekom koje je oko milijun ljudi, migranata i izbjeglica, stiglo u Europsku uniju. Za dubinsko razumijevanje tog fenomena potrebno je znati geopolitičke konotacije. O migracijama i sigurnosnim problemima, aktualnim temama, i ove godine razgovarali smo s dr. sc. Marinkom Ogorcem sa Sveučilišta Velika Gorica.

U kompleksnom kontekstu migracijske krize, na što treba posebno obratiti pozornost?

- Kako bi se moglo potpuno jasno definirati o čemu se radi u ovom složenom društvenom procesu, prije svega nužno je jasno terminološki odrediti pojmove koji se na njega odnose. Pod pojmom "izbjeglice" podrazumijeva se prisilna migracija ljudi koji su zbog objektivnih čimbenika (rat, prirodna ili tehničko-tehnološka katastrofa, gubitak životnih resursa i sl.) morali napustiti svoje prebivalište i doseliti se na prvi siguran prostor. U pravilu, izbjeglice se svojevoljno vraćaju na domicilni prostor čim nestane neposredna ugroza i stanje se stabilizira. Pojam "migracija" je znatno širi i podrazumijeva kratkoročne ili dugoročne promjene prebivališta većeg broja ljudi iz vrlo različitih razloga - od političkog progona, preko ekonomskih razloga, želje za boljim životom, sve do traženja bračnih partnera, i može biti inicirana različitim utjecajima, pa ih dijelimo na prisilne i dobrovoljne. Isto tako, migracije mogu biti legalne (zakonite) i ilegalne, koje zapravo i predstavljaju jednu od ozbiljnih oblika suvremenih prijetnji nacionalnoj sigurnosti pojedinih država, a u duljem razdoblju mogu djelovati kao destabilizirajući čimbenik prostora na kojemu su razmještene. Europska unija se od 2015. godine nosi upravo s vrlo složenom problematikom ilegalne migracijske krize koju tek u manjoj mjeri čine izbjeglice iz ratom pogođenih područja. Doduše, praksa pokazuje da je u velikom migracijskom valu 2015. godine bilo najviše izbjeglica iz nestabilnih, ratom zahvaćenih zemalja Bliskog istoka i Magreba, međutim paralelno s tim migracijskim valom preko Sredozemnog mora odvijala se ilegalna migracija iz afričkih zemalja koje nisu bile pogođene ratnim djelovanjima (u pravilu iz područja podsaharske Afrike). Osnovni razlog tih migracija prije svega je u prirastu stanovništva na afričkom prostoru uz nepromijenjene (ili čak bitno smanjene) prirodne resurse koji više ne mogu osigurati opstanak tolikog broja ljudi (konkretnije, 60-ih godina prošlog stoljeća Afriku je naseljavalo oko 260 milijuna stanovnika, a danas se taj broj multiplicirao na više od milijardu i 216 milijuna). Osim toga, razmjerno velik broj tzv. neuspjelih država nije sposoban omogućiti odgovarajući društveni razvoj svom stanovništvu, čak ni na elementarnim egzistencijalnim razinama, a to je u pravilu značajan broj upravo afričkih zemalja. Naravno, svemu tome pridonose ratovi (počevši u posljednje vrijeme od vrlo destruktivnih procesa poznatih kao "Arapsko proljeće"), koji se u velikoj mjeri odvijaju upravo na prostorima sjeverne Afrike i Bliskog istoka i čija posljedica je velik broj izbjeglica i prisilno raseljenog stanovništva.

Pet godina nakon izbijanja krize, migracije i migracijski tokovi i dalje su golem rizik za sigurnost Europe. Što se učinilo, što nije i što u vezi s tim još treba učiniti?

- Migracije ne samo da su ostale ozbiljna prijetnja sigurnosti europskih zemalja već postaju sve veća i ozbiljnija kako se mijenja njihova struktura i morfologija. Veliki val ilegalne migracije, koji je doslovno zapljusnuo europske zemlje 2015. godine, bio je izuzetno heterogen, a činila ga je masa ljudi različitog etničkog podrijetla, socijalnog statusa te političkog i ideološkog opredjeljenja. Jednako tako, izbjeglički val činila je mješovita struktura muškaraca, žena i djece svih dobi, s različitim motivima sudjelovanja u tom valu. Najvećim dijelom dolazili su iz ratom zahvaćenih prostora Bliskog istoka (uglavnom Sirije), ali i drugih zemalja toga prostora gdje ratne operacije nisu izvođene. Europske zemlje uglavnom su bile zatečene tim migracijskim valom i u pravilu su nastojale što je moguće bolje organizirati njihov prihvat. Vrlo brzo se pokazalo kako se najveći dio tih imigranata vrlo teško može ili uopće ne želi integrirati u društvenu strukturu zemalja koje su ih prihvatile, pa su započeli i ozbiljni sigurnosni problemi, prije svega velikim porastom kriminalnih radnji te općim osjećajem nesigurnosti domicilnog stanovništva. To je rezultiralo sve većom odioznošću domicilnog stanovništva prema imigrantima te reagiranjem državnih institucija i zatvaranjem granica pred migrantima u sve većem broju europskih država. Zatvaranje granica i rezolutno sprječavanje dolaska novih ilegalnih migrantskih valova od strane brojnih europskih zemalja promijenio je i samu strukturu i metodologiju ilegalne migracije. Umjesto masovnog pokreta velikog broja ljudi, ilegalna migracija počela se provoditi u manjim skupinama ljudi, preko slabo prohodnog teritorija, izvan legitimnih pograničnih prijelaza i uz veliku ulogu organiziranog kriminala koji je našao unosnu zaradu krijumčarenjem ilegalnih migranata. Promijenila se i sama struktura migranata, koju u takvoj dispergiranoj migraciji uglavnom čine muškarci najbolje životne dobi od 20 do 40 godina života, a sve više se postavljaju i pitanja o stvarnim ciljevima te dispergirane migracije. Naime, sada većina migranata dolazi iz država koje uglavnom nisu pogođene neposrednim ratnim djelovanjima (Pakistan, Iran, Irak, Afganistan...), pri čemu na putovanje i usluge krijumčara troše znatne novčane svote s kojima bi svakako mogli razmjerno uspješno živjeti u svojim matičnim zemljama. Većina migranata koja i zatraži azil u nekoj od zemalja na svom putovanju, prvom prilikom nastoji dalje nastaviti put do konačnog odredišta u nekoj zapadnoeuropskoj zemlji, što u velikoj mjeri relativizira problem njihove sigurnosti ili progona u matičnoj državi. Na kraju, postavlja se i glavno pitanje takve dispergirane migracije - kada dođu do krajnjeg odredišta, kako i od čega bi ti ilegalni migranti živjeli? Naime, cijelo vrijeme nastoje biti "nevidljivi", odnosno ne registrirati se kod legalnih institucija vlasti, uključujući i zemlju konačnog dolaska, kako ne bi bili vraćeni odakle su i krenuli. Na taj način ne mogu dobiti nikakav legalan i legitiman posao, kao ni bilo koji oblik socijalne pomoći u zemlji primateljici, pa im preostaje jedino kriminal i razni oblici drugih nezakonitih djelatnosti. Naravno, sve to predstavlja ozbiljan sigurnosni problem većini europskih zemalja na koji za sada još uvijek nemaju optimalno rješenje. Praksa je pokazala kako te probleme u znatno manjoj mjeri imaju države koje su od početka imale radikalnu politiku prema ilegalnim migracijama te su uvele rigoroznu kontrolu svoje državne granice.

Hrvatski premijer Plenković u više je navrata upozorio kako RH neće postati hot-spot! Gdje je zapravo rješenje problema migranata, migracija?

- Jedino dugoročno rješenje problema ilegalnih migranata bilo bi ozbiljno investiranje u njihove matične zemlje. Zemlje članice Europske unije troše golema sredstva na zbrinjavanje te nedovoljno uspješnu integraciju i socijalizaciju migranata koji uspiju doći do svojih konačnih destinacija. Kada bi se ta sredstva usmjerila u njihove matične zemlje, uz vrlo temeljitu kontrolu zemalja koje ta sredstva doniraju, ne bi bilo potrebe za migracijama (pogotovo ne ilegalnim). U takvim okolnostima stvorili bi se i uvjeti za organizirani povratak većeg broja migranata koji sada opterećuju socijalni i društveni sustav zemalja primateljica. Nažalost, takvo rješenje se u većini europskih zemalja, kao i u institucijama Europske unije, još uvijek i ne razmatra. I dalje se problemi rješavaju parcijalno, uglavnom na nacionalnoj razini pojedinih zemalja koje nastoje samo prebaciti te probleme na druge države ili ih potpuno marginaliziraju, s obzirom na to da ih ne uspijevaju ili nisu sposobne riješiti. U takvim okolnostima pitanje tzv. hot-spota je irelevantno, jer će u doglednoj budućnosti veći broj europskih zemalja biti svojevrstan "hot-spot".

RH svoju granicu štiti sa 6500 policajaca. Rade li oni dobro svoj posao? Koliko su nedavne prozivke RH zbog postupanja s migrantima utemeljene ili se radi o pukom senzacionalizmu iz nekih krugova u parlamentu EU-a?

- Jednom prilikom već sam naglasio kako hrvatska policija ima obvezu (između ostalog) nadzora i čuvanja granice Republike Hrvatske, pa mogu ponoviti kako je najbolji dokaz da hrvatska policija dobro radi svoj posao na kontroli državne granice "zeleno svjetlo" koje je nedavno Europska komisija dala Republici Hrvatskoj za ulazak u schengenski prostor. Svi drukčiji komentari mogu se tumačiti samo kao partikularni interesi pojedinih političkih opcija ili pojedinaca u europskim institucijama.

Treba li vojska biti pričuva za eventualnu eskalaciju problema ili je već sad poslati da uz policiju čuva granicu, napose onu s BiH?

- Još jednom mogu ponoviti - što se tiče uključivanja vojske na granice, to će zavisiti prije svega od procjene i odluke našeg državnog vrha. Prema svom ustrojstvu i društvenoj ulozi, oružane snage su dio represivnog aparata države usmjerene primarno na otklanjanje vanjskih prijetnji. S obzirom na to da su ilegalne migracije vanjska prijetnja, angažiranje oružanih snaga na čuvanju državnih granica u cijelosti je ustavno i zakonski utemeljeno. Drugim riječima, ne postoji nikakva pravna ili organizacijska zapreka da se naše oružane snage već sutra ne angažiraju na zaštiti granica ili rješavanju migracijske krize ako se za to ukaže potreba. Sukladno procjenama našeg državnog čelništva, policija za sada razmjerno uspješno realizira zadaću čuvanja hrvatskih granica. (D.J.)