Kada se spomene Baranja, većina ljudi taj istok Hrvatske percipira kao nizinu, ispresijecanu pokojom šumom ili u krajnjem slučaju bagremikom i kanalima za navodnjavanje. Ovakva je slika Baranje, doduše, djelomično točna. No mnogi ne znaju da je u ‘‘baranjskoj ravni‘‘ i jedna uzvisina. Nekada je služila za zbjegove pred turskim osvajačima, a sada "spas" u njoj traže brojni vikendaši, izletnici, podrumari, vinogradari, ljubitelji prirode, izviđači...

Dakako da je riječ o Baranjskoj planini, Banskoj kosi, Belomanastirskoj gredi, Monoštorskoj gredi, ili kako je sve ne zovu, uzvisini usred ravne Baranje, čijoj bi se "visini" nasmijao svaki stanovnik brdovitih krajeva, a posebice planinari. Stoga je u publikacijama često spominju i kao pitoma planina, čiji je najviši vrh, Kamenjak, prema nekima visok 243 metra, prema nekima dva, a prema nekima i sedam metara viši. Ostali su "vrhovi" Krvašnina kod Belog Manastira (187 metara), Gradac kod Branjine i Popovca (243 metra), Lisac kod Podolja (230 metra) i Trojnaš kod Zmajevca (205 metara).

Baranjska planina pruža se u smjeru sjeveroistok-jugozapad između Belog Manastira i Batine, duga je 21 kilometar, a široka tri kilometra. Padine su prema jugoistoku blage, a znatno strmije prema Karašici, na sjeverozapadu. Prema tektonskoj strukturi asimetričan je horst, a na debelim naslagama lesa intenzivno je razvijeno poljodjelstvo i vinogradarstvo. To su shvatili još stari Rimljani, pa su zbog zlatnih kapljica proizvedenih od grožđa baranjskog vinogorja taj teren nazvali Zlatno brdo. Doduše, tada su ga zvali Mons aureus, a Mađari su ga poslije "prekrstili" u Bani hegyseg, Vorosmarti hegyseg... No to u stvari, nije ni važno. Baranjska je planina ponos svakom Baranjcu ma kako se zvala, a u njoj se može vidjeti zaista mnogo toga.

Krenimo od početka, ili kraja, od Batine. Monumentalni Augustinčićev spomenik Pobjedi ponosno se uzdiže iznad Dunava na samom početku planine, iznad litice kod koje se odvijala jedna od najvećih i najkrvavijih završnih operacija Drugog svjetskog rata. S tog mjesta puca pogled na isto tako ravnu Bačku, a za lijepog se vremena vide Sombor i bački Bezdan, potom nekada vrlo popularna bezdanska čarda, ali i "hrvatska zemlja" usred Bačke. Želi li se netko, pak, na trenutak prisjetiti nastave povijesti iz osnovne ili srednje škole, može posjetiti tamošnji muzej, ali ne može potražiti osvježenje jer, nažalost, tamošnji ugostiteljski objekt ne radi.

Međutim, žeđ se vrlo brzo može ugasiti nekoliko kilometara dalje, u nekom od bezbroj podruma ili gatora u Suzi i Zmajevcu. U to su se brojni hedonisti, vinoljupci i ljubitelji autohtonih baranjskih delicija mogli uvjeriti protekle srijede, na Vincešku, kada se u podrumima i gatorima tražilo mjesto više. Na putu do njih valja proći uskom cesticom, koja od spomenika vodi do glavne ceste, a s obje stane - svega i svačega. Od najnovijih superluksuznih vikendica, kakve mnogi nemaju ni kuće, nekada "ponosnih" gazdinskih kuća ili minijaturnih voćnjaka i vinograda.

Područje je važno i za arheologe. ‘‘Ovo je prava Troja na Dunavu‘‘, riječi su Marka Dizdara iz Instituta za arheologiju, kojima je, podsjetimo, u studenome 2010. godine slikovito pokušao objasniti o kakvom je arheološkom nalazištu riječ na lokalitetu uz cestu prema Augustinčićevu spomeniku. Četrdesetak bogato opremljenih grobova s prijelaza iz brončanog u željezno, te doba starih Rimljana, samo su dio onoga što su arheolozi, u sklopu dvogodišnjeg projekta ‘‘Arhivska baština Baranje‘‘, koji je financiralo Ministarstvo kulture, tamo pronašli.

Baranja je među najboljim arheološkim nalazištima u Hrvatskoj - isticali su arheolozi tada. No vratimo se žeđi. Samo nekoliko kilometara od Batine, prije Blaženkina pansiona, naglim skretanjem udesno opet smo u brdu. Put vodi pravo k Mišiki. Mišiki Gerštmajeru, čije vino liječi dušu i tijelo. U ‘‘mirise prirode‘‘ često se umiješa i miris pokojeg fiša, čobanca ili delicija u "tanjurači" koje Mišika osobno priprema gostima. A u podrumu... Hoćeš graševinu, pinot ili nešto treće, nema problema. Mišika toči i priča, priča i toči, pa nekima predstavlja problem napustiti podrum koji zadire u planinu. Ako je vinotočje Gerštmajer prebukirano, potrebno je potražiti "kalvinski" ili "katolički" surduk, koji su nazive dobili prema crkvama na njihovim početcima. Tamo su pak Josićev podrum, kušaonica obitelji Zajec, potom Tasini ‘‘dvori‘‘ i ostala ‘‘vinska mjesta‘‘.

Krenimo dalje prema Suzi, mjestu ispod Baranjske planine u koju duboko ulaze i tamošnji podrumi, poput onog Kolarevog. A kada se u središtu Kneževih Vinograda skrene prema Kamencu, putem koji vodi kroz nepregledne vinograde, ispred se pruža veličanstvena slika - najviša baranjska građevina, televizijski odašiljač na Banovu brdu. U njegovu je podnožju još jedan baranjski biser, beljska vila, svojevrstan restoran zatvorenog tipa. S njegove terase vidi se cijela Baranja, pa neki "zlobnici" kažu da se bivši gazda bivšeg Agrokora, Ivica Todorić, Belje odlučio kupiti tek nakon što je boravio na spomenutom mjestu… No šalu na stranu, iako je s vidikovca imao što vidjeti. Kada je lijepo vrijeme, naime, može se vidjeti pola Baranje, pa tako i, primjerice, popovački ribnjak. Nekoliko minuta vožnje dalje, usred vinograda smjestila se nova beljska vinarija, jedna od najmodernijih i najvećih u ovom dijelu Europe, koja je (zajedno sa starim vinskim podrumom u Kneževim Vinogradima) uključena i u beljske turističke ture.

S "druge strane" brda nastanjeni su baranjski podunavski Šokci, koji s baranjskom planinom u simbiozi žive još od pamtivijeka. Dražani tako ne mogu zamisliti neku feštu bez odlaska u brdo u kojemu imaju na stotine gatora i podruma. Biti, na primjer, u siječnju u Baranji, a ne posjetiti Vincešku (i) kod ovdašnjih Šokaca, pravi je grijeh. Idemo dalje, prema Popovcu, iznad kojeg je stari rudnik i velika pećina kroz koju je potpisnik ovih redaka - plovio čamcem u potrazi za šišmišima. Kod Popovca je i svetište Marije Lurdske, koja se, kaže usmeno predanje, ukazala jednoj "friško" udanoj djevojci čiji je suprug ratovao na nekoj od bojišnica tijekom Prvog svjetskog rata. Na dijelu planine zvanom Goldberg (iznad Popovca) pronađen je i jedan rimski kameni žrtvenik, pravi dokaz da su stari Rimljani tamo uzgajali vinovu lozu. Nažalost, želja Popovčana da se žrtvenik ‘‘vrati kući‘‘ još uvijek je neispunjena. On je, naime, smješten u kontejneru u dvorištu zagrebačkog Arheološkog muzeja, daleko od očiju javnosti. Za baranjsku su uzvisinu vezane i neke legende. Jedna od njih kaže kako je s litice kod Zmajevca u smrt kočijama otišla Crvena Marta (Vorosmarta), prema kojoj je Zmajevac dobio ime…

Bez obzira na sve spomenuto, baranjska je uzvisina još uvijek neiskorišten turistički potencijal. Bez obzira na to što su ga ‘‘otkrili‘‘ sudionici Vinskog maratona (prošle godine privukao je 10-ak tisuća posjetitelja), koji se održava u zmajevačkim surducima, brojni biciklisti, sudionici Surduk treka Baranja, čiji je sastavni dio 80-kilometarska biciklistička utrka, čija ruta vodi diljem planine, a na koji dolaze biciklisti - ljubitelji prirode - iz raznih krajeva Hrvatske.

Ne treba zaboraviti ni na Gator fest, koji se lijepo ‘‘sljubio‘‘ s Wine & wolkom, manifestacijom koja je, pak, prošle godine privukla više od 200 ‘‘walkera‘‘ iz svih dijelova Hrvatske, a koji su obećali dolazak i ove godine. Spomenut je samo dio ‘‘brdskih baranjskih aktivnosti‘‘.

- Sigurno je da je Baranjska planina neiskorišten potencijal. Primjetno je, doduše, da se, polako, ali sigurno, u planini otvaraju smještajni kapaciteti, posebice iznad Popovca, čiji vlasnici koriste predivan pogled i prirodu. Neke manifestacije već odrađujemo u suradnji s lokalnim udrugama i mjesnom samoupravom, kao i označavanje treking-staza - kazuje Matej Perkušić, direktor TZ-a Baranje, naglašavajući kako je, dugoročno gledajući, štošta zamišljeno, poput uređenja vidikovca ili takozvane ‘‘šine‘‘ (zip line na zemlji), ali je za realizaciju projekata potreban dogovor s jedinicama lokalne samouprave, odnosno povlačenje sredstava iz domaćih i EU fondova.