Magazin
TEOKRACIJA I TERORIZAM: NIMALO VELIČANSTVENI SULEJMANI

Agonija i ekstaza: Uspon i pad Bonapartea iranske revolucije
Objavljeno 25. siječnja, 2020.

Bespilotna letjelica (dron) MQ 9 Reaper moćno je američko ofenzivno oružje. Reaper se bez stvarno opravdanog razloga rijetko pojavljuje na nebu, a još rjeđe snimak njegova leta biva puštan u javnost. Zato i nije posebno neobično da su prvi let Reapera, koji se dogodio u prosincu prošle godine, iznad vojne baze Nellis u Nevadi, registrirali samo rijetki. Dok su za onaj drugi, ubojiti, od 3. siječnja 2020., doznali gotovo svi na svijetu. Tada je taj moćni dron, upravljan iz baze smještene u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pretvorio u prah i pepeo dva vozila koja su se kretala po perimetru bagdadske zračne luke u Iraku.

To znamo jer su događaj snimile nadzorne kamere, a emitirala ih je iračka Ahad TV. I ništa tu ne bi bilo neobično i različito od već standardno nasilne bliskoistočne svakodnevice da u napadu nije stradao uski krug visokih obavještajnih Quds časnika (na farsi jeziku Jeruzalem), snaga Islamske revolucionarne garde (IRGC), zatim jedan od šefova iračkog Hezbollaha i svi njihovi tjelohranitelji. Likividirano je ukupno jedanaest vrlo opasnih i mračnih ljudi koji su godinama osmišljavali, predvodili i provodili iransku vojnu doktrinu "Isturena obrana". Odnosno, radili su taktičke operacije tzv. hibridnih sukoba po prostoru koji nazivamo "Šijitski polumjesec", što je teritorij koji se pruža od Libanona preko Sirije, Iraka, Irana, Jemena, Afganistana sve do Pakistana.

REGIJA KAOSA I SMRTI
Tako bi i ostalo do daljnjeg da, na drugoj strani svijeta, u SAD-u na vlast nije došla neokonzervativna kadrovska garnitura predvođena Donaldom Trumpom. Njoj je sav taj nemar i pridavanje prevelikog značenja šijitskim ratničkim organizacijama na Srednjem istoku i u Sjevernoj Africi (MENA - eng. Middle East and North Africa) dojadio. Zato im je po preuzimanju vlasti jedan od prvih poteza bilo zaustavljanje po njima destruktivne ostavštine i pogubne aktivističke politike bivšeg demokratskog predsjednika Baracka Huseina Obame prema Srednjem i Bliskom istoku. A koja se u osnovi bazirala na "doktrini" - mi vama puno i svega, a vi (Iranci) nama malo ili ništa! Što su uz druga popuštanja politički Iranci shvatili kao savezničku slabost i otvoren put prema jačanju vlastitog utjecaja na tom području, a što je još gore, prema daljnjem razvoju svoga, iranskoga nuklearnog programa.

Tako mekan saveznički stav na kraju je doveo do razmahivanja šijitskih političko-vojno-obavještajnih struktura koje na terenu raspolažu s 280 tisuća borbenih vojnika. Uvijek spremnih posijati još više smrti i terora diljem Srednjeg istoka. Uostalom, koliko se sve tamo zaoštrilo vidi se po očajničkim napadima šijitskih snaga na tankere u međunarodnim vodama Perzijskog zaljeva, rušenjem, pripitomljavanjem i reprogramiranjem američkih dronova, ometanjem rada Pete flote Američke ratne mornarice, napadima na naftnu infrastrukturu i postrojenja u Saudijskoj Arabiji, sjevernoj Siriji, Iraku, zaoštravanjem sukoba u Jemenu, prisvajanjem kontrole nad koridorima transporta heroina iz Afganistana, raketiranjem Izraela i američkih vojnih baza diljem Bliskog istoka, organiziranjem rušenja vlasti u Libanonu, Iraku itd. Da bi na kraju svega sva ta partizanština paravojnih šijitskih formacija kulminirala napadom na nedodirljivu Zelenu zonu (Međunarodna zona Bagdad) i američko veleposlanstvo u Bagdadu.

REVOLUCIJA JE BICIKL
Unatoč svemu pobrojenom, eliminacija iranskih, iračkih i libanonskih šijitskih vojno-obavještajnih kolovođa vjerojatno bi ostala nezapažena da u njoj nije poginuo ikonizirani iranski general i šef Quds snaga, tzv. komandant sjena - Ćazim Sulejmani (Qassem Soleimani), kojega su neki zvali i "Bonaparte Iranske revolucije". Čije su tijelo forenzičari identificirali prema jedinom raspoloživom ostatku tijela - šaci! Odnosno prema prigodnom srebrnom vjerskom prstenu optočenom rubinom (simbol nade) koji je ostao na njoj. Tako proizlazi da je Sulejmanijeva smrt samo novi početak stare priče, legende i budućeg mita o njemu kao svemoćnom superjunaku i mučeniku koja seže u sam prapočetak Irana kakvog danas poznajemo. Odnosno u vremena s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se iranska sloboda plaćala krvlju, znojem i suzama milijuna Iranaca.

Inače, Sulejmanijeva priča započela je, poput svih vojničkih storija, mladenačkim nestašlucima, vjerom u bolje sutra, ludom hrabrošću i nježnom familijarnošću. I kao takva se sračunato i postupno mitologizirala tijekom desetljeća stalnih bliskoistočnih sukoba. Preko kojih je Ćazim Sulejmani izrastao iz pustinjskog vodonoše do junaka Iračko-iranskog rata i generala iranske vojske zaduženog za hibridne sukobe i posredničke (proxy) ratove. Ne čudi stoga što su smrt, a zatim i pogreb tako medijski razrađenog i nabildanog epa u kolektivističkom iranskom društvu proizveli neviđeni izljev emocija koje su eksplodirale općom narodnom ekstazom i - balističkim raketama. Nešto slično nije viđeno u javnom prostoru Irana još od smrti revolucionarnog vođe, velikog ajatolaha Ruhollaha Homeinija 1989. godine. Na pogrebu je, recimo, ajatolah Ali Khamenei, otvoreno plakao dok se molio nad kovčegom Sulejmanija. Esmail Gha‘ani, Sulejmanijev nasljednik na čelu Quds snaga, elitnog krila Revolucionarne garde, obećao je da će se suprotstaviti Sjedinjenim Državama: "Obećavamo da ćemo nastaviti kročiti putem mučenika Sulejmanija čvrsto kao i prije, uz Božju pomoć, a zauzvrat za njegovo mučeništvo želimo se riješiti Amerike iz regije!" Zatim je neutješni general Korpusa Iranske Revolucionarne garde Gholamali Abuhamzeha javno razotkrio iranske vojne ciljeve kazavši: "Iran je identificirao 35 američkih ciljeva u regiji i u Izraelu, kao i naftovode u Perzijskom zaljevu. Hormuški tjesnac je vitalna prometnica za izlazak na zapad. Velik broj američkih razarača i ratnih brodova prolazi kroz Hormuški tjesnac, Omansko more i Perzijski zaljev."

Ubrzo su mnogi iranski dužnosnici nastavili s otvorenim zazivanjem nuklearne bombe na način da Iran više neće ograničavati broj centrifuga koje se koriste za obogaćivanje urana prema nuklearnom sporazumu J.C.P.O. (proizvodnju s 450 g namjeravaju povisiti na 5 kg po danu!). Da ne bi ispali potpuno neozbiljni, Iranci su s prijetnji prešli na djela. Prvo je pokrenuta osvetnička akcija "Mučenik Sulejmani" u kojoj su oružane snage Irana balističkim raketama napale dvije američke vojne baze u Iraku, zračnu vojnu bazu al-Asad u zapadnoj provinciji Anbar te vojnu bazu na prostoru Arbila u autonomnoj pokrajini Irački Kurdistan. Prema iranskim izvorima, ubijeno je oko 80 osoba. Prema američkim izvorima, u tim napadima nije bilo žrtava. Onda je odmah nakon polijetanja iz teheranske zračne luke pao ukrajinski Boeing 737-800, pri čemu je poginulo svih 176 putnika i članova posade. Za pad toga aviona, nakon početnih izmotavanja, Teheran je preuzeo "uvijenu" odgovornost i pohapsio nekoliko desetaka osumnjičenika. Time se potpuno diskreditirao kao ozbiljna država. Kada su vidjele takvu sramotnu slabost iranskog državnog aparata, mase običnih ljudi pokrenule su novi val prosvjeda u iranskim gradovima usmjeren protiv političkih struktura i vojske. A ti su se prosvjedi samo nadovezali na niz prethodno ugušenih narodnih pobuna potaknutih korupcijom, nepotizmom, neimaštinom, inflacijom, nedostatkom vode, hrane, represijom vojske, policije, tehnološkom zaostalošću, neravnomjernom razvijenošću urbanog i ruralnog, sekularnog i teokratskog Irana itd.

IDEOLOGIJA MUČENIŠTVA
Ipak, anarhija u koju tone Iran, kao i događaji koji se izmjenjuju neshvatljivom brzinom, navode na zaključak da takva situacija najviše odgovara desnom krilu iranskog političkog sustava. Dokaza za to je mnogo, a najsvježiji je žurno davanje novih lukrativnih poslova i povećanje proračuna za Islamsku revolucionarnu gardu. Također je važno naglasiti da se pokojni Sulejmani petljao i u politiku koja nije bila u skladu s općim stavovima i poimanjima organizacije iranskog društva. Što je izašlo na površinu kada je prije nekog vremena založio svoj autoritet za opstanak, već otpisanog, ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa, koji je pak šurovao s Tudeh partijom Irana. Kada se tome pridodaju i ostala lijeva skretanja sadašnjih vladinih dužnosnika i predsjednikova neprijateljstva s iranskim sudstvom, Revolucionarnom gardom i Basidžima (dobrovoljcima) ne čudi što je sve eskaliralo do sadašnjih razina. No sve bi to garnituri predvođenoj predsjednikom Rohanijem bilo oprošteno da sudbinu Irana nisu vezali isključivo za Demokratsku stranku SAD-a i njihovu viziju bliskoistočnih političkih odnosa. A za Trumpa ona je, kao što smo već spomenuli, potpuno bezvezna i besmislena. Nije isključeno da je Trump u pravu jer sadašnji Iran, ovako krivo nasađen, već duže vrijeme nalikuje na propale "lagerske" zemlje. Razlikuje se od njih samo u retorici. Pri čemu je šijitska religija (politički islam) zamijenila komunističku ideologiju dok su svi ostali elementi organizacije društva zanemareni i dovedeni u nekrotično stanje.

Drugim riječima, sadašnja situacija u Iranu podsjeća na stanje kakvo je bilo krajem osamdesetih prošlog stoljeća u Jugoslaviji. Tako je npr. nezaposlenost u Iranu iznad 30 posto (svake godine više od 500 tisuća Iranaca postaje višak na tržištu rada!), nedostaje više od 400 kubika pitke vode po glavi stanovnika na godinu, infrastruktura je slaba i nije najbolje održavana, unatoč velikom broju studenata, zemlja je tehnološki zaostala, previše je obrazovanog stanovništva u gradovima, a premalo na selu, natalitet je eksplodirao što proizvodi snažan pritisak na životni i stambeni prostor te hranu i energente itd. Pa uz višegodišnje sankcije i strukturnu konfuziju, iranskom narodu, dok se njihove elite obrazuju i žive u SAD-u i Europi, zapravo ne preostaje drugo osim da se hrane i napajaju ideologijom mučeništva i mržnjom prema Americi i Izraelu.

Piše: Dario MAJETIĆ
Nezaposlenost u Iranu je iznad 30 posto (svake godine više od 500 tisuća Iranaca postaje višak na tržištu rada!), nedostaje više od 400 kubika pitke vode po glavi stanovnika na godinu...
Sulejmanijeva smrt novi je početak stare priče, legende i budućeg mita o njemu kao svemoćnom superjunaku i mučeniku koja seže u prapočetak Irana kakvog danas poznajemo...
Važno je naglasiti da se pokojni Sulejmani petljao i u politiku koja nije bila u skladu s općim stavovima i poimanjima organizacije sadašnjeg iranskog društva...
Rata biti neće...
Rusija i/ili Kina neće se vojno uključiti u najnovije nesuglasice između SAD-a i Irana. Niti će SAD koristiti ovu krizu kao izgovor za napad na Rusiju i/ili Kinu. Pentagon za sada nema namjeru ratovati (konvencionalno ili nuklearno) protiv Rusije, niti Rusija ima želju ratovati protiv SAD-a zbog Irana. Isto vrijedi i za Kinu. No važno je znati da Rusija i Kina imaju i druge opcije, političke i prikrivene, da stvarno naštete SAD-u i pomognu Iranu. Postoji Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kroz koje će Rusija i Kina blokirati bilo koju rezoluciju SAD-a kojom se osuđuje Iran. Njemačka će pokušati biti posrednik između SAD-a te Rusije i Kine oko pitanja Irana, sve kako bi održala priključak s neiscrpnim izvorom mlade radne snage s Bliskog istoka i zapadne Afrike.
Ubijeni časnici
Ako izuzmemo prvoga na listi, slobodno se možemo upitati što su svi ti visoki iranski vojni obavještajci predvođeni Ćasimom Sulejmanijem radili u Bagdadu. Što je bio njihov zadatak i kako su se uopće smjeli kretati unutar granica nekadašnjeg najljućeg im neprijatelja Iraka?



Abu Mahdi al-Muhandis: Rođen 1954. godine, Jamal Jaafar Ibrahimi, poznatiji po ratnom imenu (franc. nom de guerre) Abu Mahdi al-Muhandis, bio je šef snažne iračke antiameričke šijitske grupe Kataeb Hezbollah i zamjenik zapovjednika iračkih mobilizacijskih snaga. SAD je označio al-Muhandisa savjetnikom Sulejmanija i ključnim šijitskim vođom milicija koje su djelovale protiv američke koalicije u Iraku i na Bliskom istoku. Američki State Department proglasio je al-Muhandisa i njegovu skupinu terorističkom organizacijom još 2009. godine. Prije njegove eliminacije u američkom zračnom napadu, al-Muhandis je prethodno viđen kako predvodi stotine šijitskih prosvjednika i milicija koje su napale američko veleposlanstvo u Bagdadu.



Hossein Pourjafari: General bojnik, ekspert za asimetrično ratovanje, kojeg u Iranu nazivaju i Jafari Nia, bio je poznat kao Sulejmanijeva desna ruka još od iransko-iračkog rata 1980-ih i bio mu je najvjerniji pomoćnik. Kao cijenjeni zapovjednik veterana koji je ranjen na bojnom polju tijekom iransko-iračkog rata, igrao je glavnu ulogu u formiranju obavještajnog krila Islamske revolucionarne garde (IRGC).



Shahroud Mozaffari Nia: Pukovnik u IRGC-u. Također iransko-irački ratni veteran, svoje posljednje godine proveo je kao pripadnik obavještajne jedinice IRGC-a. Priča se da je radio s proiranskim milicijama u Libanonu i Siriji pod pseudonimom Abu Ahmad.



Hadi Taremi: Poručnik IRGC-a, rođen je 1980. u provinciji Zanjan. Njegov brat Javad ubijen je tijekom sukoba IRGC-a s antivladinim militantima 1990. godine. Taremi je bio član sigurnosnog ureda IRGC-a gotovo 10 godina prije nego što je unaprijeđen u jedinicu Quds-IRGC-a. Jedan od najbližih ljudi u unutarnjem krugu Sulejmanija i njegov glavni tjelohranitelj.



Vahid Zamanian: Drugi poručnik IRGC-a, rođen 1992. godine u Teheranu. Prije dolaska u IRGC radio je 10 godina u Basidžima, dragovoljačkoj paravojnoj skupini zaduženoj za međunarodnu sigurnost Irana. Navodno je radio i za brigadu Fatemiyoun, sveafganistansku miliciju formiranu 2014. godine u Siriji za pomoć opstanku vlade Bashara al-Assada u borbi protiv sunitskih pobunjenika.



Muhammed Radha al-Jabri: Bio je zadužen za aerodromski protokol iračke šijitske milicije - Narodne mobilizacijske snage. Diplomirao je na Sveučilištu Imam Hossein u Teheranu.



Hassan Abdu al-Hadi, Muhammed al-Shaybani i Haider Ali: Trojica tjelohranitelja koja su bila pripadnici popularnih mobilizacijskih snaga također su među ubijenima u američkom napadu.
Oružane snage
Iran je za vojsku prošle godine potrošio 13,2 milijarde dolara, što čini 2,7 % BDP-a. Iranska vojska je 25. po snazi u svijetu. Većinu oružja Iran proizvodi sam, a ostatak uvozi iz Kine i Rusije. Iran ima 523 tisuće aktivnih vojnika, od toga je 350 tisuća pripadnika regularne vojske i 150 tisuća pripadnika Islamske revolucionarne garde (IRGC) koja raspolaže i s dodatnih 20 tisuća vojnika u ratnoj mornarici. Njihova misija je patroliranje po Hormuškom tjesnacu i oko njega. IRGC kontrolira i dobrovoljačke vojne snage Basidže, koji imaju mobilizacijski kapacitet 600 tisuća vojnika. IRGC je kao ideološka vojska odgovoran samo ajatolahu Ali Hamneiju i drži iransko društvo u čvrstom stisku. Osim mornarice, zračnih snaga, mnogobrojnih tvornica, kontrolira i uvoz odnosno izvoz proizvoda i dobara pod sankcijama Iranu. To joj osigurava neograničen dotok novca i kontrolu čak trećine iranske ekonomije. Elitne jedinice IRGC-a zovu se Quds (Jeruzalem) i imaju 5000 vojnika. Zadužene su za prikrivene ratove i djeluju u Iraku preko Kataib Hezbollaha, organizacije Badr, Asaib Ahl Al-Haq, Hashid ash-Shabi, u Siriji preko brigada Fatemiyoun, Zainebiyoun, Hezbollah al-Nujaba i otvoreno sa svojim oznakama, u Libanonu preko posredničkog Hezbollaha, a u Jemenu naoružavaju i podržavaju pokret Houtija. IRGC je Trumpova administracija u travnju 2018. proglasila terorističkom skupinom.