Jedan je dječak odrastao usred ravnice. Slušao je u svom Đakovu i čitao priče o dječaku iz Šibenika koji je svaki dan trenirao, pa su mu dali ključeve dvorane, koju je ujutro otvarao i navečer zatvarao. Za razliku od toga dječaka iz Šibenika, on je trenirao rukomet.

Otac mu je bio nastavnik tjelesnog pa je mogao dobiti ključeve dvorane. Kažu, u Hrvatskoj ništa ne možeš bez veze. I on je, zajedno s ocem, najviše tijekom ljeta, kada je školska dvorana bila prazna, trenirao i ujutro i navečer. “Eh, da je meni tata nastavnik tjelesnog i da imam ključeve dvorane, i ja bih tako”, rekao je jedan njegov vršnjak i otišao se kupati na đakovačke bazene. I dječak Domo, tako su ga tada zvali, poželi ići na more. “Možeš, otiđi u rukometni kamp u Zadru”, poručio mu je tata Ivo. I ubrzo se po Zadru počelo pričati o Ivinu sinu. Već s 18 bio je u reprezentaciji. Nešto dalje, u brdima, u jednom još manjem gradu od Đakova, u Ogulinu, odrastao je Luka. Bio je odličan nogometaš. Zvali su ga čak da dođe u Dinamo. On je htio igrati rukomet. “Svake je godine u siječnju, jer u Ogulinu su zime prilično oštre, osim u školskoj dvorani, vrijeme provodio kod kuće gledajući rukomet. I sanjao kako će i on jednoga dana igrati za Hrvatsku na europskim i svjetskim prvenstvima. Nije Luka otišao u Zagreb, nego prvo u obližnji Senj, pa u Karlovac. I završio u Skopju. U Makedoniji, gdje je tada tener bio Lino Červar. Tog Linu zvali su “cirkusantom i neznalicom”. I takav cirkusant od malog Luke Cindrića od 1,84 cm napravi najboljeg igrača Europe. Ima još priča, iz još manjih mjesta. Čuo sam jednu, ima tomu dosta, o nekom malom koji igra u Kutini. Mamić se preziva! Kao onaj Mamić. Sigurno mu je rođak. S Gobcem će mu “rođo” već “riješiti” Zagreb i reprezentaciju. Ovaj Mamić, inače odličan učenik, nije htio u Zagreb, nego je preko Švicarske i Francuske došao do Poljske i Lige prvaka, poslije i Bundeslige. I, dakako, reprezentacije. Jeste li čuli za Hardomilje? Iz toga je mjesta jedan mali svaki dan pješice išao na trening u obližnji Ljubuški. Svaki dan pet kilometara u jednom i zatim u drugom smjeru. Kao što danas u reprezentaciji igra u oba smjera. U isto vrijeme dok je mali iz Hardomilja sanjao kako će biti najbolji na svijetu, jedan je, nešto stariji, dečko iz susjedstva dobio poziv u reprezentaciju. Bio je nestrpljiv. I odmah je sjeo na prvi autobus i rano ujutro odazvao se izborniku. Zato je puno više strpljenja imao jedan drugi iz toga kraja. Trebao je prijeći tridesetu da postane prvi vratar reprezentacije. Ima tih priča još. Jedan momak, još dok je bio u labinskoj gimnaziji, dvojio je hoće li igrati rukomet ili se posvetiti glazbi. Ima priča i o trojici braće Karačić iz Mostara, prva dva su rukometaši, a treći nogometni golman. I zaigrali su jednoga dana za dvije različite reprezentacije. Prva dvojica trenirala su rukomet u trošnoj dvorani, uništenoj u ratu. U istoj je trenirao košarku i dečko koji je postao NBA zvijezda. Nekadašnji svjetski i olimpijski prvaci u svome su Splitu napravili rukometnu akademiju, a jedan polaznik te akademije preko Varaždina i Našica stigao je u reprezentaciju. Zvali su ga već u Njemačku, ali “pusti prišu”. Otišao je iz Našica u Zagreb. Gdje je cijeli život proveo jedan mali odrastao na Borongaju, kojeg su i poslije, zajedno sa svojim kolegama, zvali “mali i manji”. Danas je onaj manji s riječke Kozale, kamo su mu roditelji stigli iz Slavonije. U toj Kozali je igrao i jedan iz obližnjeg Viškova, koji je sa 17 otišao u veliki Pariz. I on je iz Pariza došao Lini u Skopje. Danas je u Našicama, pa se Lino malo naljutio na njega. Nije ga zvao u reprezentaciju. A mogao je biti u Stockholmu. Kao što je moglo biti mjesta i za neke druge. Na primjer, za jednoga plavokosoga iz osječke Retfale ili ljevaka iz Solina koji je danas ponajbolji strijelac Bundeslige. Naravno da još uvijek mora biti mjesta i za jednoga iz zagrebačke Dubrave, koji je upravo u Mađarskoj drugi put postao otac. Kao možda i za još jednoga lika iz Dubrave, koji igra u Našicama. Preziva se isto kao onaj plavokosi iz Donjeg Miholjca. Danas će mnogi od njih igrati polufinale Europskog prvenstva. I nećemo poručiti, poput jednoga kolege - igrajte kao da vam je zadnji dan u životu. Neće danas biti kraj svijeta, čak i ako izgubimo. Rukomet će se igrati i sljedeće zime. Tražit će se čarteri i letovi za Kairo kao jučer za Stockholm. Mnogi će od vas reći kako igrate za navijače. Od Posavine do Sydneya, što bi rekao Lino. No, prije svega, danas igrajte zbog sebe. Zbog svih onih ljetnih treninga. Zbog odluke da ne odeš u Dinamo, nego u Karlovac pa poslije kao rukometaš završiš u Barceloni. Zbog onih kilometara koje ste prohodali na trening, zbog one autobusne karte koju si kupio kada si noćnim autobusom stigao u reprezentativni kamp. Zbog one trošne dvorane u Mostaru ili zbog toga što ćeš danas, umjesto da njima prebireš po klaviru, lomiti prste pucajući preko skandinavskog bloka. Igrajte zbog sebe. Da nakon utakmice možete reći - zbog ovoga je vrijedilo!