Pa da, u pravu si. Raditi Molièrea jest povlastica. On je jedan od onih autora koji su uvijek aktualni i "pogađaju žicu", te je zbog toga tu gdje jest, na tronu, kazališnom i književnom. I bit će zauvijek. Koliko god mi mislili drukčije, nije se mnogo toga promijenilo od vremena kada je napisao Školu za žene - ne krije Ivan Ćaćić zadovoljstvo što njegov matični HNK u Osijeku postavlja Molièreovu komediju, i to u režiji Nikole Zavišića i dramatizaciji Dore Golub. Uz to, svaka im je proba radost i nepredvidljiva je, pa se nadaju da će to prenijeti i na gledatelje. Kao uvijek, dat će sve od sebe.

- Nisam neki najavljivač, no mislim i nadam se da vas ne ćemo razočarati. A tko zna Nikolin rad, zna da uvijek može očekivati nešto novo, zaigrano i zanimljivo - tek malo otkriva Ivan o premijeri planiranoj za 31. siječnja i za čiji je scenski pokret odgovorna Maja Huber, a za glazbu Willem Miličević.


U podjeli su i Sandra Lončarić, Antonio Jakupčević, Mario Rade, Jasna Odorčić, Duško Modrinić, ali i Antonia Mrkonjić i Selma Mehić.

- Spremamo vam predstavu napravljenu u zajedništvu i s velikim angažmanom glumaca i autorskog tima. Kreirali smo ju u veselju sve dok nas nije tragično napustio naš dragi kolega Aco. Bilo je dosta teško nastaviti, ali silno smo htjeli baš njemu u čast hrabro završiti započeto. Stoga se i dalje trudimo održati tu zaraznu atmosferu punu povjerenja i podrške u kojoj se međusobno motiviramo da budemo viši, jači, bolji - komentira Selma Mehić, dodajući da nju kolege i nakon velikog broja proba iznenađuju i zabavljaju. Osmislili su kȏd predstave, u kojem kombiniraju kićenu baroknu formu i posve urbane postupke.


- To nam je otvorilo prostor za igranje mnogim žanrovima. Bit će tu smijeha, začudnosti, romantike, bušilica i letvi, pjesme, drame, straha i smijeha, smijeha, smijeha... Reći ću vam samo da uživo pjevamo "songove" (koje smo sami osmislili), da dijelove scenografije izrađujemo pred očima publike i da Sandru Lončarić možda ne ćete prepoznati na prvu. Dolazite? - uz osmijeh poziva Selma.


Da će iznenađenja biti, uvjerena je i Antonia Mrkonjić, poprilično sigurna kako predstava, svidjela se publici ili ne, u svakom slučaju ne će biti dosadna:


- Ono što smijem reći (valjda) jest da ni kostimi (Suna Kažić, op.a.) ni scenografija (Igor Vasiljev, op.a) ni sama igra ne će biti klasična, što ćete uskoro vidjeti. Ipak, temu i ideju nismo mijenjali, možda samo malo dogradili. Sretna sam što je HNK, u vremenu kada je pitanje žene i odnos prema njoj tako aktualan i kada su pokreti poput Spasi me, Me too i mnogi drugi tako važni, odlučio postaviti ovaj komad. Odnos prema ženama i njezin položaj u društvu zaista jest i dalje problem i mislim da o tom treba raspravljati, podučavati i na nj upozoravati kada smo god u prilici, posebice mlađe generacije, koje treba učiti i odgajati u pravom smjeru da se slučajevi poput onog u Zadru i mnogi drugi manje znani ne bi ponavljali. Sada bi mi Aleksandar Bogdanović sigurno rekao: "Jesi ti nova Clara Zetkin?" Vjerujem da je to važno i svaki put se iznenadim koliko su kazališni komadi aktualni bez obzira na razliku u stoljećima. Pojedina razmišljanja i odnosi prema ženama koje je Molière upisao u svoje djelo postoje i danas i to je ponekad pomalo zastrašujuće.


Ivan je Ćaćić uvjeren da je malo tema u kojima se Zavišić redateljski ne bi snašao, jer je dovoljno obrazovan, pametan i lucidan, pun duha, a tema nikako nije isključivo ženska.


- Čak je više muška, ma za sve, zapravo, pa to je Molière. Naslov jest Škola za žene, no "školovan" je zapravo Arnolphe, koji će na kraju naučiti mnoge lekcije, a jedna od njih je i - tko se drugomu ruga, sam će jednom postati predmet poruge. Brojne druge dijamante Molière je podastro pred nas. Snalazimo se, otvoreni smo, učimo iz dana u dan. Naučio sam da nema smisla pokušavati nekoga kontrolirati, jer to znači biti u konstantnom grču hoće li se "kontrolirani" oteti kontroli. Tako nekako. (SMIJEH) Treba širiti ljubav i dobrotu oko sebe. Toliko smo fragilni i nemamo tako mnogo vremena da bismo ga uludo trošili na te i takve stvari - optimističan je Ivan, kod kuće okružen ženama, jer njegovu malu obiteljsku jezgru čine supruga Matea i kći Judita.


- Moje damice su za 5+, a mislim da nisam ni ja loš - uz smiješak kaže Ivan.


Da se Nikola jako dobro snalazi, misli i Selma.


- Jako cijeni glumce i shvaća važnost stvaranja opuštene atmosfere kako bi se izvođači osjetili posve sigurni otvoriti se još više. Kolege koji su s njim surađivali upozorili su me da se ne uplašim što se na prvim probama većinu vremena "samo igramo". Uživala sam, a upravo zbog igara koje su nas povezale sada se i dalje igramo, ali zapravo u našoj Školi za žene. Da ne mislite kako smo sami sebi dovoljni, napomenut ću da Nikola ima potrebu tu igru usavršavati i promišljati i ne pušta nas da odustanemo ako iz prve ne pobijedimo. Izazovno je tako raditi jer se svaki dan postavljaju novi izazovi, a, s druge strane, konstantno osjećaš potvrdu da si već i do sada puno napravio. Također je redatelj koji uživa u glumačkoj vještini i ne ustručava se otvoriti prostor između redaka i pustiti glumce da se duže igraju kad već toliko žele i kada je svima užitak. Kada otkrije vještinu, želi ju izbrusiti i svima pokazati, naravno, uvijek u službi predstave. Uživam gledati kolege kako iz dana u dan sve bolje nose svoje uloge - ističe Selma Mehić.


To što se svi snalaze sjajno, za Antoniju nije iznenađenje.


- Spomenula sam kako se Aco zezao s nama curama kada bismo gorljivo raspravljale o toj "ženskoj temi", ali istina je da je i on, kao i svi drugi dečki, isto tako gorljivo sudjelovao u tim raspravama. Mislim da su svi dečki u ekipi muškarci svjesni sebe i nemaju razloga ne snalaziti se u "ženskim temama". Dapače! Nikola i Dora Golub otpočetka su jasno naglašavali da je za predstavu taj odnos prema ženi iznimno važan te su i sami dopisali i dodali neke stvari kako bi se taj problem naglasio i osvijestio! Nisam sigurna smijem li odati što su to dodali, tako da ću bolje samo ostati misteriozna... Ako želite znati više, morat ćete nas doći pogledati - poziva mlada Antonia!


Ravnopravno je rodno, pa i dobno, podijeljen ansambl. Važnost suigre i slaganja ističe i Ivan:


- Jako dobro funkcioniramo, a to znači da se podržavamo, zezamo i savjetujemo. Jednako učimo mlađi od starijih, stariji od mlađih, redatelj od glumaca kao i mi od njega, a tu su i dramaturg, koreograf, scenograf, ljudi koji rade glazbu i svjetlo, rekvizite, sve je to isprepleteno, to je pravi timski rad. Konstantno učimo. Kao u školi, školi za žene, muškarce, male, velike, za sve. To je kazalište, u njega dođete nešto i naučiti. I zbog toga je važno, neizmjerno.


- Koliko se samo smijemo na probama! Uživamo u dograđivanju našeg specifičnog prostora igre, doslovno i metaforično. Na probama vlada spolna i dobna ravnopravnost - utopija - dodaje Selma, a slično tvrdi i Antonia:


- Funkcioniramo sjajno! To zaista nije fraza koju kažem jer se to očekuje, nego je zbilja tako. Nikola je specifičan redatelj zbog više razloga, ali jedan od njih je što se on, prije svega, trudi da od cijele ekipe koja radi na predstavi napravi tim! U ovom projektu dogodila se neka lijepa kemija između svih nas i čini mi se da smo postali super tim! Nema boljega nego kada radiš u atmosferi u kojoj nema ega, zavisti, grčeva, gdje vlada kreativnost, mašta i sloboda. Baš nam je zabavno! Jako, jako zabavno. Nadam se da će publika osjetiti bar dio zabave koju smo mi osjećali radeći na predstavi.


Zarazno su zadovoljni glumci, a publika s veseljem očekuje povratak Ivana Ćaćića.


- Želim zahvaliti svima koji su se molili za mene i slali mi pozitivnu energiju. Vjerujte mi, pomogli ste mi nevjerojatno mnogo. Najljepša je stvar pomoliti se za bližnjeg i željeti mu dobro, ali iskreno. Volio bih da se ipak nisam vratio tako "brzo", jer bi to značilo da je naš Aco još uvijek s nama, no, najvažnije, uz svoju obitelj. Taj njegov odlazak, za moje poimanje života, jest katarzičan, jer život je škola koja ponekad nudi i najteže lekcije. No pitanje je hoćemo li naučiti - još je svježa bol kod svih - napominje Ivan.


Svježe, no ne i tako novo lice u ansamblu je Antonia Mrkonjić, odnedavno na stručnom usavršavanju, doznajemo iz HNK-a.


- U ansamblu me zovu pripravnica ili PAŽ - pripravnica ansambla ženskog. Taj moj status nekako je postao running joke među kolegama - šali se Antonia, iza koje je već podosta projekata i uloga u HNK-u.

- Ovo mi je sada peta predstava ovdje. Ne znam je li podosta, imam ja još mnogo za naučiti, ali da, svakako sam zahvalna na prilici koju mi je HNK pružio. Neko iskustvo koje sam već stekla i koje ću, nadam se, tek steći tijekom ove godine puno će mi značiti. Postoji ta jedna usporedba - da je gluma kao vožnja automobila. Naučiš voziti tek nakon vozačkog. Akademija bi, prema tomu, bila vozački ispit, gdje učiš teoriju, testiraš sposobnosti, mogućnosti, vještine, ali tek kada položiš i kreneš na cestu sa svim ostalim vozačima, bez instruktorove pratnje, zapravo naučiš voziti! HNK bi u ovom slučaju bio neka moja cesta. Nažalost, još nemam vozački pa ne znam je li ta teorija istinita - kaže Antonia Mrkonjić, koju smo gledali u Mariji Stuart, ali i u Bubi u uhu.


Pitali smo ju je li čvrst angažman u nekom kazalištu ono što sebi želi i gdje se vidi za pet godina.
- Hmm, da vam pravo kažem, ne znam ni sama. I ja se borim s tim pitanjem. Kazalište je svakako moja prva ljubav, ali znamo da prva ljubav ne mora bit i jedina, tako da... Ne znam! Neki siguran posao je ono što bi nam velika većina preporučila, posebice spram trenutnog stanja u našoj državi. S jedne bih si strane i sama to poželjela, a onda opet, naš posao nudi toliko mogućnosti i prilika do kojih kao freelancer možda brže dođeš, iako to, naravno, ne mora biti tako, ali što ako jest tako i što ako ih propustim? S treće strane, zašto ne bih mogla oboje? Tako nekako teku moja razmišljanja, a onda opet pomislim da sam možda samo pohlepna i da zapravo ne trebam o tom ni razmišljati, nego se samo iznova podsjećati zašto sam odabrala ovo zanimanje, raditi svoj posao najbolje što mogu i znam, biti zahvalna na danom i uživati u trenutnom. Tko zna što će se dogoditi sutra, a ne za pet godina. Ionako nikada ništa ne ispadne kako planiramo, na to me život uvijek iznova podsjeti. Tako da ću reći da ja za pet godina samo želim biti, živa, zdrava i sretna! - zaključuje Antonia.