O kohabitaciji predsjednika i premijera u Hrvatskoj možemo govoriti u vremenu poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana - kaže politički analitičar Boris Gabela te dodaje:

- Stipe Mesić, prvi u nizu, više je zabavljao narod i rijetko nastupao autoritativno kao predsjednik te javnost nije ni mogla imati saznanja o njegovoj kohabitaciji s premijerima koji su se izmijenili u njegova dva mandata. Pokazao je odlučnost kada je to trebalo, kao u slučaju umirovljenja generala u rujnu 2000., te u dva navrata u vanjskoj politici. Ono u čemu se predsjednici i premijeri raziđu uglavnom je izbor kadra u slučajevima kada zajedno odlučuju. Mi se u bliskoj povijesti sjećamo slučajeva ravnatelja SOA-e i izbora veleposlanika kada su znale sijevnuti iskre na relaciji Pantovčak - Banski dvori.

Sad je na redu kohabitacija Milanović - Plenković, što od nje očekivati?


- Na tom tragu moći ćemo pratiti i kohabitaciju budućeg predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Očekujem kako će oko ravnatelja SOA-e Milanović kao predsjednik ostati suzdržan do parlamentarnih izbora, u očekivanju formiranja nove lijeve vlasti na tragu anketnih rezultata poslije predsjedničkih izbora. Prema mojim analizama lijeva vlast se neće dogoditi te bi o pitanju prevlasti u SOA-i moglo zaiskriti poslije parlamentarnih izbora, a i ti su izgledi mali.


Iskre će frcati oko izbora diplomatskog kadra, što već i vidimo. Svatko mora namiriti svoje, a mjesta nema dovoljno. Područje vanjske politike je ono gdje će biti najviše mimoilaženja predsjednika i premijera. Oba nastupaju autoritativno i lako daju izjave na prvu, koje poslije brane svim silama. Svoje različite stavove morat će braniti ne zbog različitih političkih i svjetonazorskih opcije nego zbog predstojećih parlamentarnih izbora. Iako Milanović kao predsjednik ne smije nastupati sa stranačkih pozicija, on će neizravno braniti i promovirati ideje SDP-a. Premijer Plenković sada čuva i osobni status te će morati javno pokazivati čvrst stav prema predsjedniku Milanoviću. To nije dobro, ali je politička realnost.
U nekim je zemljama kohabitacija na zlu glasu, političari je baš i ne vole, zašto je tome tako...?


- Teško je kad su dva jednaka u nekim pravima u društvu u kojem je demokracija u povojima, i to je razlog zašto političari ne vole kohabitaciju. Političari nisu šahisti, za koje je predaja manji poraz od mata. Oni ne popuštaju jer je politika često jedina mogućnost za njihovu dobru egzistenciju i za to se bore pod svaku cijenu.

Za razliku od Hrvatske, kvalitetnu kohabitaciju nalazimo u zemljama u kojima političarima egzistencija ne ovisi o politici, a jako je važno sačuvati ugled te se partije predaju, a ne čeka se mat. Za hrvatske prilike to bi bilo kad su političari pred mirovinom i u posljednjem mandatu. (D.J.)