Ivan Kraljević: U predsjedništvu Bosne i Hercegovine hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik
Vezani članci
TEMA TJEDNA: KOHABITACIJA U VLASTI (I)
INTERVJU: GABRIJELA KIŠIČEK
U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine - navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:
- Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću.
Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.
Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?
- Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini "imati u ustima" onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.
Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.
ODNOS PREMA BiH
U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?
- Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.
Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.
Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.
Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.
KOTAČI VLASTI
Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?
- U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.
Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.
S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.
Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand - Chirac (1986.-1988.), Mitterand - Balladur (1993.-1995.) i Chirac - Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna "pogreška u sustavu", pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.
Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu.
(D.J.)
DAMIR JUGO
VAŽAN JE DOJAM, ALI JE KLJUČNA I KOMUNIKACIJA
Protekla predsjednička kampanja vjerojatno je bila jedna od sadržajno najlošijih kampanja koje smo u posljednje vrijeme imali prilike pratiti i analizirati. Ni jedan kandidat, osim možda Darija Juričana, čija kampanja nije imala za cilj pobjedu na izborima, nije pokazao ništa inovativno, kreativno, ili komunikacijski drugačije - kaže doc. dr. sc. Damir Jugo, dekan Edward Bernays Visoke škole za komunikacijski menadžment te dodaje:
- Vizualna rješenja kandidata prošla su praktički nezamijećeno, a televizijskih spotova gotovo uopće nije bilo. Upravo su zato u prvi plan, nažalost, došli komunikacijski gafovi, pogreške i pogrešni potezi pojedinih kandidata. O programima i samom sadržaju politika koje su nudili kandidati, govorilo se izuzetno malo, ali to je postao već ustaljeni trend u domaćim kampanjama.
Kako ocjenjujete komunikaciju nakon izbora, čini se kako su tenzije popustile...?
- Ja bih čak otišao korak dalje i rekao da je komunikacija u samoj izbornoj noći i nakon toga ohrabrujuća, i predstavlja veliki korak unaprijed u kulturi političke komunikacije u Hrvatskoj. Zaustavljanje zviždanja, što su učinili i Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović te otvorene međusobne čestitke, ali i svojevrsni pozivi na suradnju, sve je to nešto što treba pozdraviti i apostrofirati kao podizanje razine političke komunikacije. Milanović je čak otišao i korak dalje dan nakon izbora sa stavom da bi Kolindu Grabar-Kitarović mogao zamisliti u hrvatskoj diplomaciji, a treba apostrofirati i da je vrlo mudro odgovorio na pitanje o famoznoj Titovoj bisti na Pantovčaku. Nadam se da će se taj trend nastaviti i u budućnosti.
Kakvu kohabitaciju očekivati od Milanovića i Plenkovića, s obzirom na političku i svjetonazorsku različitost?
- Kohabitacija je termin koji označava suživot dvije suprotstavljene političke opcije na dvije različite dužnosti u izvršnoj vlasti. U takvim situacijama možemo očekivati sve scenarije, od žestokih, ali nadam se argumentiranih kritika, pa do slaganja oko nekih ključnih stvari od nacionalnog interesa za Hrvatsku. Vjerujem kako je hrvatskim građanima dosta političkih nadmudrivanja i prepucavanja, a i uvjeren sam da će simpatije građana otići na stranu onoga koji će pokazivati iskrenu želju i volju za suradnjom i to znati komunicirati i predstaviti na pravi način. Vrlo brzo vidjet ćemo kako će ta komunikacija izgledati, posebno u svjetlu činjenice da je Hrvatska usred predsjedanja Vijećem Europske unije i kako je ovo izborna godina u kojoj će se održati parlamentarni izbori.
Koje probleme kohabitacija najčešće generira, uključujući i komunikacijske?
- Logično je da političari ne vole kohabitacije ovakve vrste, jer one proizvode komunikacijske probleme. Komunikacija u takvim slučajevima može biti prilično zahtjevna, pri čemu je lakši dio posla međusobno suprotstavljati argumente i prepucavati se javno ili preko medija, ali u jednom trenutku mora se postići kompromis te donijeti neka zajednička odluka. U Hrvatskoj će to biti neka kadrovska pitanja poput imenovanja veleposlanika ili čelnika Sigurnosno-obavještajne agencije, zapovjednika oružanih snaga itd. Čim dvije po logici stvari suprotstavljene strane postignu kompromis, otvaraju se pitanja tko je popustio, tko je koga porazio, tko je kome nametnuo neku odluku. U takvim situacijama jako je važan dojam, a za dojam je ključna komunikacija. To će biti vrlo zanimljivo za pratiti i analizirati.
Kao primjer česte kohabitacije u vlasti, redovito se spominje Francuska. Zašto?
- Da, Francuska je primjer koji se često ističe, jer je u više navrata predsjednik bio iz drugačije političke opcije od parlamentarne većine, odnosno predsjednika vlade. Međutim razlika je u političkom sustavu, Francuska ima polupredsjednički sustav u kojem predsjednik i vlada dijele izvršne ovlasti i prisiljeni su mnogo više surađivati nego što su to Vlada i predsjednik u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj smo također dosad imali primjere kohabitacije, od Stjepana Mesića i Ive Sanadera, Ive Josipovića i Jadranke Kosor, i na kraju Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića kao predsjednika njegove vlade. Razina komunikacije je naravno varirala, ali ona ponajprije ovisi o sugovornicima. Vjerujem da će i Andrej Plenković i Zoran Milanović komunicirati korektno, posebno za vrijeme hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije. Svima nam je u interesu da stvorimo pozitivnu sliku o Hrvatskoj.
(D.J.)TOMISLAV BONIĆ
SURADNJA JE NUŽNA
Što se tiče kohabitacije, ona je karakteristična za polupredsjednički sustav vlasti kakav je primjerice u Francuskoj. No u nas, s obzirom na izmjene Ustava od 9. studenoga 2000. godine, Hrvatska je od polupredsjedničke postala parlamentarna republika, pa u takvom kontekstu, strogo uzevši, kohabitacije u RH zapravo nema. Odnosno, predsjednik, kad ga se izabere, mora izići iz političke stranke kojoj je pripadao (Milanović iz SDP-a), dok premijer zadržava članstvo u svojoj stranci (Plenković u HDZ-u), dakle nemamo suprotstavljane političke opcije kao u primjerima iz Francuske, pa u tom slučaju i nema kohabitacije u pravom smislu tog pojma kad se radi o politici, odnosno participaciji u vlasti, nego je pravilnije govoriti o suradnji predsjednika i premijera, naravno u okvirima ustavnih ovlasti RH. Suradnja je dakako nužna jer u suprotnom neizbježno dolazi do sukoba - kaže politolog, mr. sc. Tomislav Bonić, te dodaje:
- U RH je polupredsjednički sustav imao smisla u vrijeme Domovinskog rata, kada je trebalo imati čvrstu stabilnost unutar izvršne vlasti. No nakon promjena Ustava dobili smo jedan miks, konglomerat između parlamentarnog i polupredsjedničkog sustava kakav je danas. Da se to promijeni, potrebno je mijenjati Ustav, za što opet treba parlamentarni konsenzus. Tako da u sadašnjoj situaciji ostaje mogućnost da dođe do nekih problema, pa i sukoba između obnašatelja vlasti, premijera i vlade s jedne strane, te predsjednika RH s druge strane. Inače, kohabitacija kao pojam u slovu Ustava ne postoji, možda u duhu, ako se tako tumači, što bi bolje pojasnili ustavni stručnjaci. Praksa će pokazati što jest, a što nije optimalno, ali mislim da bi se u RH, ako bi se oko toga složili ključni politički faktori, mogao stvoriti razvidniji i jednostavniji sustav vlasti nego što je ovakav kakav sada imamo.
TRI PRIMJERA
U ne tako dalekoj prošlosti, u Francuskoj su bile tri velike kohabitacije u vlasti. Koje i kakve?
- U Francuskoj je od 1958. godine, nakon dolaska na vlast Charlesa de Gaullea, na snazi polupredsjednički sustav poznat i pod nazivom Peta republika. Što se kohabitacija tiče, one su se u onom izvornom značenju tog pojma događale u tri navrata, u slučajevima kada su predsjednik i premijer pripadali međusobno suprotstavljenim opcijama.
Prva kohabitacija Mitterand - Chirac bila je između 1986. i 1988. godine, a uspostavljena je nakon što je za vrijeme prvog mandata socijalističkog predsjednika Françoisa Mitteranda na parlamentarnim izborima pobijedila degolistička desnica na čelu s budućim premijerom Jacquesom Chiracom.
Druga kohabitacija Mitterand - Balladur odvijala se između 1993. i 1995. godine, kada je za drugog Mitterandova mandata na parlamentarnim izborima pobijedila degolistička desnica na čelu s budućim premijerom Edouardom Balladurom.
Treća kohabitacija Chirac - Jospin trajala je od 1997. do 2002. godine, za vrijeme prvog Chiracova predsjedničkog mandata, kad je na parlamentarnim izborima pobijedila socijalistička ljevica na čelu s budućim premijerom Lionelom Jospinom.
Inače, u Francuskoj predsjednik ima velike ovlasti, iako su od 2008. godine neke olabavljene, ali predsjednik i dalje imenuje premijera, a na prijedlog premijera imenuje i same ministre.
Osim Francuske, kako stoji s kohabitacijom u drugim zemljama, prije svega onima koje su iz totalitarnih sustava prešle tranzicijski put u demokraciju, poput Rusije, zemalja bivšeg Istočnog bloka...?
- Francuska ima višestoljetnu kulturu demokracije, pa joj kohabitacija nije problem, dok u drugim zemljama jest, napose onima koje su prošle tranzicijske procese iz socijalizma i komunizma u kapitalizam i demokraciju. Primjerice, Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sustavom, no svu vlast drži jedna osoba, predsjednik Putin, dok je premijer Medvedev u drugom planu. Nama slična je Rumunjska, koja je parlamentarna republika s predsjednikom koji se kao i u RH bira na općim izborima, na mandat od pet godina. Uglavnom, kad su i predsjednik i premijer iz iste stranke, trebala bi postojati stabilnost u vlasti, međutim, u ovim tranzicijskim nekonsolidiranim demokracijama vrlo često dolazi do izdvajanja jednog vođe kao što je to Putin u Rusiji.
DRUKČIJI PARLAMENTARIZAM
U svojim radovima poput "Treba li hrvatski parlamentarizam racionalizirati" (2010.) navodite primjere Francuske i Njemačke kad se radi o racionalizaciji parlamentarizma. Možete li nam to malo šire pojasniti, s obzirom na to da je taj Vaš rad itekako aktualan i danas? S tim u vezi, je li, i na koji način, u RH moguće racionalizirati parlamentarizam, i što bi to donijelo?
- Kao što stoji u radu koji ste naveli, u suvremenoj komparativnoj politološkoj misli nema jedinstvenog prevladavajućeg stava o konceptu racionaliziranog parlamentarizma. Sublimirajući različita gledišta, a ponajviše se oslanjajući na poglede Evgenija Tancheva i Arsena Bačića, racionalizirani parlamentarizam definiramo kao "skup ustavnih instrumenata i postupaka koji imaju za cilj povećanje stabilnosti vlada, uz istovremeno zadržavanje temeljnih načela parlamentarnog sustava, uključujući i parlamentarni nadzor nad vladom" (Tanchev, 1993, 33).
U širem značenju, racionalizirani parlamentarizam podrazumijeva niz konstitucionalnih rješenja koja, također, dovode do snažnije egzekutive - rokovi za cenzuru ("cooling off"), neraspuštanje parlamenta nakon uspješne cenzure ili neuspješnog glasanja o povjerenju i pokušaj sastavljanja nove vlade iz postojećeg sastava parlamenta, pojačane većine potrebne za cenzuru, mogućnost proširene zakonodavne delegacije, pojačana uloga predsjednika vlade u odnosu prema ostalim ministrima i dr. - ali ako instrument konstruktivnog glasovanja o nepovjerenju nije konzekventno proveden, ne može se govoriti o racionaliziranom parlamentarizmu u "čistom" obliku.
Tako npr. Bačić (2001b, 60) govori o racionaliziranom parlamentarizmu kao "o sve uvjerljivijem i snažnijem udaljavanju i diferenciranju egzekutive, odnosno vlade, od parlamenta, te kreiranju jednog broja novih instrumenata kojima se ona (izvršna vlast) služi radi vlastite stabilizacije i kontrole nad političkim mjerama i legislativom".
Vlada je konstruktivnim glasovanjem o nepovjerenju dobila iznimno jak ustavni instrument za discipliniranje vlastite parlamentarne većine koja ne može više olako cenzurom prisiliti vladu na ostavku, što je u uvjetima fragmentiranog stranačkog sustava u parlamentu iznimno važno za stabilnost vlade. U načelno majoritetne sustave uvedeni su konsenzusni elementi, jer je teže postići pozitivnu većinu za osobu novog premijera nego negativnu većinu protiv osobe starog premijera.
Ako ovako konceptualizirani pojam racionaliziranog parlamentarizma primijenimo na pojedine europske parlamentarne demokracije, vidimo da sve elemente sadrže primjerice ustavi Njemačke (Temeljni zakon iz 1949. s amandmanima, osobito važnim iz 1990., prilikom ujedinjenja SR Njemačke i DR Njemačke) i Španjolske (Ustav iz 1978.). Konstruktivno izglasavanje nepovjerenja prihvatili su i Slovenija u Ustavu iz 1991., Poljska u Ustavu iz 1997., Izrael (ustavni amandmani iz 2014.), Albanija u amandmanima iz 2008. na Ustav iz 1998. Izvedenice "čistog" modela racionaliziranog parlamentarizma svode se, uglavnom, prema njemačkom uzoru, na parlamentarne prijedloge za imenovanje premijera prilikom imenovanja vlade, ako nije izglasano povjerenje mandataru kojeg je predložio državni poglavar (Poljska prema Ustavu iz 1997., Češka prema Ustavu iz 1993., itd.) koje državni poglavar mora prihvatiti, ili pak samo na mogućnost parlamenta da iznese svoj prijedlog za novog premijera u slučaju cenzure (tzv. Mali ustav Poljske iz 1991., Belgija nakon ustavnih amandmana iz 1995. na Ustav iz 1970. koji je do 2007. promijenjen još 22 puta itd.), što su sve "oslabljeni" ustavni instrumenti koji polaze od iste postavke. Uvođenjem konstruktivnog izglasavanja nepovjerenja vladi racionalizirani parlamentarizam ostaje u sklopu parlamentarizma kao tipa organizacije vlasti, jer je očuvana njegova temeljna premisa: odgovornost vlade pred parlamentom, posebice s obzirom na činjenicu da premijer uvijek može postaviti i pitanje povjerenja pred parlament. No, modificirana verzija cenzure dovodi do stabilizacije vlade u parlamentarnom mandatu jer se ona može srušiti zapravo samo ako dođe do promjene u koaliciji (ili prijelaza većeg broja zastupnika iz jedne u drugu stranku, što je, u stabilnim demokracijama, malo vjerojatno). Time je moguće održati i razmjerne izbore koji će, možda, producirati i nešto fragmentiraniji parlament, bez opasnosti od stalne mogućnosti cenzure i raspuštanja parlamenta.
Kad se sve uzme u obzir, što se Hrvatske tiče, kakav bi bio sažeti zaključak?
- Hrvatski parlamentarizam, nakon ustavnih promjena 2000. i 2010., slobodno se može nazvati "konfuznim". Racionalizirani parlamentarizam kao oblik ustrojstva vlasti u Hrvatskoj nikad se nije ni spominjao, ne zbog kvalitetno iznesenih protuargumenata, nego zato što hrvatska politička elita ne poznaje temelje komparativne teorije parlamentarizma, kao ni temelje usporednog ustavnog prava, ni komparativne politike, općenito. Što nije baš za pohvalu.
(D.J.)