Piše: Nikola KUČAR

Iskreno, oduševila me je već prva pjesma na albumu Rafaela Lechowskog, instrumental "Treinta y tres años muerto", protkan klavirom koji daje naslutiti kojim smjerom će se kretati njegova nova ploča "El canto de amor a la vida". Poljak, koji živi u Španjolskoj, točnije u Zaragozi u centru Aragonije, svojim recitacijama, popraćenim nenametljivim klavirom, uz koji se iz pjesme u pjesmu vežu razni instrumenti, uspio me je zarobiti na duže vrijeme jer atmosfera koju nudi, ispunila je moju znatiželju za glazbom koja ne dolazi iz engleskog govornog područja. I poželio sam saznati o čemu pjeva, ima li nešto zaista spektakularno u njegovom rapu, ali onda me na mjestu broj četiri, zvanom "Fausto y el mundo sin alma" (u prijevodu "Faust i svijet bez duše"), iznenadio sa Satijevom "Gnossiennes", koja svira kao podloga njegovoj legendi o Faustu - velikom umjetniku duše koji je želio više.

Njegov glazbeni stil opisuje se kao alternativni ili jazz-rap, žanr u kojemu je Gil Scott-Heron bio pionir, a koji je tijekom desetljeća izrodio neke od najboljih, ili bar najhvaljenijih albuma u hip-hopu. No ovo je potpuno drukčiji svijet, možda čak i svemir, slavenska pjesnička duša koja živi u latinosvijetu, pa u "De paso por lo eterno (Canción del extranjero)" malo baca rime na španjolskom, ne bi li se već u sljedećoj sekundi prebacio na poljski. Pjesmu pak posebno obogaćuje tango na gitari i klaviru i prekrasan glas Ane Colom. S obzirom na moju trenutačnu opsesiju latinokulturom, "El canto de amor a la vida" mi je od početka zajedničkog druženja zvučao fascinantno, što bi trebao uzeti s rezervom, pa ću pričekati koji mjesec i iznova mu se vratiti negdje tijekom proljeća i provjeriti je li naša veza izdržala kušnje koje će biti prouzročene slušanjem nekih drugih albuma. No dok se to ne dogodi, meni je ovo maestralno djelo vrhunskog glazbenika.