S razlogom pretpostavljam da čitatelji znaju kako je Barbara Vine pseudonim slavne, možda i jedne od najboljih autorice kriminalističkih bestselera, Ruth Rendell (1930. - 2015.). Ova "kraljica krimića" dobitnica je mnogih nagrada za svoje sjajne i neponovljive romane pa je tako nekoliko puta dobila prestižno odličje Edgar Allan Poe, zatim nagrade British National Book, Popular Culture Association, Silver Dagger, Gold Dagger, Diamond Dagger…

Njezini romani prevedeni su na 25 svjetskih jezika, a neke od knjiga poslužile su i kao filmski predlošci, a o izdanjima Ruth Rendell pisao sam u više navrata na stranicama Magazina. Međutim, ne znam točno prave razloge zbog kojih je Ruth Rendell odlučila pod stare dane početi pisati pod pseudonimom Barbara Vine. Bilo kako god, ta promjena imena ni na koji način nije utjecala na kvalitetu njezinih tekstova. Štoviše, i kao Barbara Vine samo se još jednom potvrdila kao izvrsna spisateljica.

Ruth Rendell napisala je 14 romana pod tim novim imenom, a neki od njih prevedeni su i objavljeni upravo u nakladi zagrebačke Mozaik knjige ("Dimnjačarov sin", "Oko koje vidi u tami", "Nijedna noć nije preduga", "Rođendanski dar" i "Godišnjica". Pročitao sam, manje-više, sve te romane, ali čini mi se da roman "Djetetovo dijete" (Mozaik knjiga, 2019.) predstavlja sam vrh spisateljskog umijeća Ruth Rendell, odnosno Barbara Vine. I što je najzanimljivije, ovaj roman uopće nije krimić, već jedna vrlo ozbiljna literarna studija s puno znanstvenih elemenata, pasusa. Ali taj znanstveni diskurs, ti pasusi u kojima se opisuju neka, za današnje pojmove, čudna društvena pravila viktorijanske, ali i postviktorijanske Engleske, u odnosu na prakticiranje homoseksualnih veza, fenomena izvanbračne djece, koji uvijek predstavlja uljeza, "strano tijelo" u literarnim tekstovima, u ovome romanu dan je na tako diskretan i šarmantan način, koji vas na kraju natjera da o tim društvenim fenomenima, otklonima od "normale", i sami počnete intenzivno razmišljati.

Upravo kao i junakinja ovoga (okvirnog) romana, koji se događa 2011. godine, Grace, koja piše doktorat iz engleske književnosti. A tema romana je sudbina literarnih "junakinja" u engleskoj književnosti koje su stjecajem nesretnih okolnosti ostale trudne, a nisu bile u braku. I možda su najbolji dijelovi romana upravo ta njezina stručna razmišljanja i usputni komentari pojedinih klasika engleske književnosti (primjerice, romana "Tessa iz porodice D’Urberville" Thomasa Hardyja), u kojima se takve teme, takvi slučajevi pojavljuju (bilo bi zanimljivo vidjeti je li moguće i hrvatsku književnost čitati kroz tu malo iščašenu optiku!?). Naravno, njezina razmišljanja, njezini komentari, dani su iz ove naše, današnje (post)moderne perspektive, koja je navodno puno liberalnija u odnosu na vladajuće stavove 19. i dobrog dijela 20. stoljeća:

"James to nikada neće gledati sa strane. Doživjet će to kao da je progonjen zato što je gej. Suđenje Oscaru Wildeu dogodilo se prije više od stotinu godina, ali on tvrdi da se gotovo ništa nije promijenilo. Javnost možda tolerira homoseksualce, ali ne želi znati što činimo, a bude li ljudima pozornost usmjerena na to, kao što će poroti i biti usmjerena, svi će biti zgroženi. Govorim ti ono što vjeruje James, a ne ono što i sam nužno mislim", piše autorica na 49. stranici ove vrsne knjige.

Naše je vrijeme vrijeme izrazite političke korektnosti i mi se jako trudimo da nikoga, ni jednu društvenu grupu, pogotovo ako ona o sebi voli misliti da je "manjinska", da je "ranjiva", da pripada tzv. slabim subjektima, ne uvrijedimo. Biramo svaku riječ, jer ćemo biti sankcionirani zbog neprimjerenog govora, koji te "ugrožene" grupe često doživljavaju kao "govor mržnje". I te kako se mora paziti da vas netko kojim nesretnim slučajem ne doživi kao bijelog heteroseksualnog muškarca koji disponira s određenom količinom moći. Budući da sam, između inih svojih funkcija, i sveučilišni profesor, imao sam prilike osjetiti što u stvarnom životu znači prakticiranje "političke korektnosti". Srećom, u ovome romanu, na mnogim mjestima autorica se ruga toj poplavi "političke korektnosti", koja uopće nije tako beznačajan problem kako se mnogima to čini:

"U tom sam se trenutku bila prisjetila kako mi je jedna majčina prijateljica nekoć ispričala da je prokrijumčarila primjerak Sexusa Henryja Millera kroz carinsku kontrolu, vraćajući se brodom iz Francuske, negdje u pedesetim. Cijeli svijet daleko je od današnje zabranjene robe, koja je uglavnom droga, a ne knjiga", piše Rendell na 11. stranici, a na 31. dodaje i ovo: "Carla mi je ispričala da su je nekoć svi zvali ‘gospođa Gaskell‘, dok se feminizam nije umiješao i odbacio takve titule."

Sve u svemu, knjigu "Djetetovo dijete" obvezno treba pročitati! Možda najbolje poslije napornog skijaškog dana. Uvjeravam vas da ćete istinski uživati u neponovljivom stilu i jezičnom bogatstvu, koji je na hrvatski jezik sjajno pretočio prevoditelj Ozren Doležal.