Legendarni Željko Bebek uvijek je u blagdansko vrijeme imao pune ruke posla, pa je tako bilo i ovih blagdana. Osim spektakularnog koncerta u Spaladium Areni 21. prosinca, kad mu se na pozornici pridružio sin Zvonimir, na sam Božić nastupao je u popularnom dubrovačkom klubu Revelin, a četiri večeri zaredom, od 27. do 30. prosinca, održao je koncerte u Kaštel Lukšiću, Novom Marofu, Celju i Tivtu. Novu je godinu, ipak, tradicionalno proslavio okružen obitelji.

Naime, koliko god posla imao, Bebek u ovom razdoblju ne zapostavlja obitelj. Supruga Ružica njegova je desna ruka, koja savršeno zna kako balansirati njegove nastupe i privatne obveze. Oboje drže do blagdanskog duha, a tu su ljubav prenijeli i na djecu. Zato ćete gotovo uvijek ovu veselu četvorku vidjeti zajedno.

Zašto vam je privatno prosinac toliko važan mjesec?

- U tom mjesecu slavim rođendan, i to 16. prosinca. Božić nastojimo dočekati s djecom uz poneku blagdansku pjesmu i mir kakav se od nas očekuje u ovom blagdanu. Nova godina je dernek koji provodimo u velikom veselju s petardama i svime što djeci daje jednu posebnu radost dočeka Nove godine. Najviše volim kad praznike provodim u okruženju obitelji, međutim, prema prirodi mog posla, kad se ljudi najviše vesele i zabavljaju, ja moram pjevati s njima. Zato sam sretan što Ružica radi sa mnom, sin Zvone je na pozornici, a i kćerka Katarina je uz nas.

Kakav odnos gradite sa svojom djecom?

- Jako sam emotivan čovjek i sada kad su moja djeca odrasla - najmlađa kćerka ima 15 godina, to više nije vrijeme kad se ljubav izriče zagrljajem, poljupcem, nošenjem u naručju, ali u svakom slučaju prema njima nastojim biti što je moguće bliskiji, što je moguće tiši, što je moguće razumljiviji, strpljiviji, da bi i oni naučili kako se gradi najbolji međusobni odnos. Ako želiš dobre rezultate kao roditelj, onda moraš dobro razumjeti dijete. Prošla su vremena teških drilova koji su se u srednjem vijeku upotrebljavali, kad je šiba izišla iz raja.

U posljednje vrijeme svjedoci smo čestih automobilskih nesreća. Kako ste se vi pobrinuli da vaša djeca postanu odgovorna?

- Trudio sam se da ne dođu do nekih stvari za koje smatram da im ne trebaju. Jako strogo vodim računa kakvom društvu pristupaju, je li im u blizini alkohol, droga, cigarete. Nastojao sam im osigurati da budu u sportu i glazbi. Nisam ih samo savjetovao i osiguravao nego sam se vrlo često priključio njima. Jako rano smo svi obiteljski počeli voziti bicikl, djeca su uz nas naučila skijati, zbog čega smo često na snijegu.

Sin Zvonimir već svira s vama, u kojem smjeru biste voljeli da se razvija njegova glazbena priča?

- To će svakako on odlučiti. Činjenica da je već sada u mom bendu pokazuje da sam na ispravan način postupao s njima te da nisam, primjerice, paničario što do dvanaeste godine nije uopće gledao u moje instrumente. Gotovo da nije ni tražio koju glazbu će slušati. Uglavnom, morao je slušati ono što ja slušam, ali sam na indirektan način utjecao na njega, i to tako da, recimo, njegov instrument na samom početku bude gitara, a da u međuvremenu isto kao što sam ja osjećao potrebu za klavirom, zapravo poželi svirati klavir. Na Rock akademiji u Zagrebu ide na predmete gitara, klavir i pjevanje. Hvala Bogu, bio sam u prilici da kupim neki klavir kojim se on sad služi i zaista može dobro napredovati. Zasad je Zvone u mom bendu, prati sve što sviram na gitari kao ritam-gitarist, već je počeo pjevati i back vokale, a na koncertu u Splitu sa mnom je prvi put pjevao u duetu.

Sa suprugom Ružicom u braku ste 22 godine, nerazdvojni ste i stječe se dojam da je ona vaša desna i nezamjenjiva ruka. Tada kad ste se upoznali, je li to bila ljubav na prvi pogled?

- Jest. Sreli smo se u jednom klubu u Posušju, gdje sam nastupao bez benda, na matricu. Bila je u prvom redu i gestikulacijom mi je pokazivala da se želi poslije svirke fotografirati sa mnom. Tada nije bilo mobitela na kojem se rade selfiji kao danas, samo me fotografirala dok sam bio na pozornici te smo poslije snimili zajedničke fotke, koje su nam i danas jako važne. U trenutku kad sam je zagrlio dok smo se fotografirali osjetio sam nešto posebno. Otkrili smo jedno drugom poslije da smo se isto osjećali na tom prvom susretu. Neko vrijeme smo bili bliski prijatelji, to je nekako bio lijep ulaz za sve što nas je u životu dočekalo.

Kako je izgledao vaš prvi službeni spoj?

- Išli smo na prekrasnu večeru u Splitu. Ona je ondje studirala, a i ja sam u Splitu često, imam svoj brod i uživam u tom dijelu Dalmacije sigurno i po pola godine. Pozvao sam je na večeru, na ribe i škampe i popili smo tri decilitra bijelog vina popola. Mislim da mi je tada bila još ljepša nego kad smo se prvi put sreli. Bila je jako tiha, duhovita, s krasnim dosjetkama držala me stalno u osmijehu i time mi dala hrabrosti da ipak budemo nešto više od prijatelja.

Dugo ste na sceni. U čemu je tajna vašeg uspjeha i popularnosti?

- To je jedna priča koja je gotovo pri kraju. Ja sam senior i već sam pred kraj karijere doživio da se moj sin popeo na pozornicu. Nekako sve izgleda kao što sam i maštao, kako ću taj tron sada prepustiti njemu. Ali teško mogu reći recept za uspjeh. Jedno je sigurno: bilo koja količina talenta mora biti dobro potkrijepljena velikim odricanjem i napornim radom, jer postati izvrstan možeš samo uz veliko zalaganje. Mislim da je tako u svakom zanimanju; i u sportu, i u znanosti, i u glazbi osobito je važno biti sposoban za dobru komunikaciju.

Koja je godina za vas bila najsretnija i zbog čega?

- Obično si najsretniji u svojoj najuspješnijoj godini. U mojoj solokarijeri najuspješnije je i najradosnije razdoblje ovih posljednjih pet godina. Za to vrijeme sam prvi put u životu uspio osvojiti srca i onih koji su bili vrlo hladni prema meni cijelog života. To su oni koji daju nagrade, priznanja, jer odjednom sam dobio nagradu za hit godine 2016. i 2017., zatim dva Porina, četiri „Cesarice“, dakle, to je jedno jako uspješno razdoblje. Na početku karijere također, ali to je bilo jako davno i ne daj Bože da od toga možeš živjeti, to su samo lijepa sjećanja. No realno sam uspio napraviti i zaokružiti svoju karijeru posljednjim albumom koji je snimljen i ovaj koji spremam za proljeće. To su za mene velike stvari. Ako baš moram birati najbolje, onda neka bude upravo to.

Koliko ljudi na ovim prostorima poštuje velike ljude i uspjehe?

- Kako kažu, najteže je biti prvak u svom selu. Mislim da te uvijek oni izvana bolje razumiju i kao da više žele. Ali kad jednog dana pokažeš svojoj sredini što si i kad priznaju da si uspio, onda se smatra da si doista uspješan. Budući da se to meni dogodilo, da me i moj grad zavoli, i to dosta davno, smatram se sretnim glazbenikom i sretnim čovjekom.

Mnoge pjesme koje ste otpjevali danas su kultne. Koja pjesma je vama jako draga?

- Postoji mnogo pjesama koje sam snimio, pjevao sam mnoge od sjajnih autora iz jednog razdoblja mog umjetničkog življenja. Zapravo, iz svakog razdoblja mogu pronaći jednu pjesmu. No mislim da je pjesma koju sam otpjevao s Halidom Bešlićem “Da zna zora” bila poseban izazov u karijeri. Nisam pjevač koji ima na taj način sentimente okrenute da ulazim u sferu narodnog stvaralaštva, imam konkretne žive autore koji mi osim teksta objasne što su mi htjeli reći, ali kada s jednim pjevačem koji ima sjajne narodne pjesme dobiješ priliku otpjevati takvu jednu legendarnu pjesmu iz naroda, kojoj se autor ne zna, kao što je ova, i napravite uspješno kao što ja jesam, onda se nekako tom pjesmom najviše ponosim i jako često je pjevam na svojim koncertima.