Ako izuzmemo suludu adventsku sezonu koju obilježava neumjereno bombardiranje u pravilu stupidnim pjesmuljcima lažnog blagdanskog ugođaja, popularna glazba baš i nema neke veze s religioznošću. Kod Amerikanaca ćemo još i naći nekakav kršćanski rock poznat i kao Isusova glazba (Jesus music) pa čak i kršćanski country i kršćanski punk, ipak velika većina izvođača popularne glazbe vrlo dosljedno se drži krilatice “sex, drugs & rock and roll”.

Mnoge su zato iznenadili dva prošlogodišnja albuma, “Finding Gabriel” pijanista Brada Mehldaua te “Jesus Is King” repera Kanyea Westa koji su se svaki na svoj način pozabavili vjerskom tematikom, iz židovskog i kršćanskog kuta. Koliko su Westu uistinu bliske kršćanske teme govori i njegova brak s posvudušom Kim Kardashian, poznatom po pornofilmu iz 2002. Vjerojatno iza svega stoje banalni i frivolni motivi, ako ništa drugo onda zbog velikog angažmana Kardashian u promociji ovog albuma. U Sjedinjenim Državama postoji veliki komad tržišta koji ispunjavaju pojedinci i skupine bliske intenzivnom doživljaju vjerskih tema i sadržaja. Zašto se onda ne uključiti u tu priču i ne uzeti im novac? Da je Kanye West odlučio Amerikancima barem dva puta naplatiti svoj rad govori i prateći istoimeni dokumentarni film koji je snimio britanski modni fotograf Nick Knight. Tobožnji novoobraćenik je u društvu svoje žene, bivše pornoglumice, objavio kako je svrha filma “Jesus Is King” evangelizacija, a ne zabava. Preostaje nam još samo da u to slijepo povjerujemo. Naposljetku se kritičari nisu mogli dogovoriti je li “Jesus Is King” izvrstan (Tha Daily Telegraph, NME, Pitchfork) ili ispodprosječan album (The Guardian, The Independent, Rolling Stone). Ako ništa drugo ovaj uradak koji krasi puno reminiscencija na gospel po nečemu je ipak poseban, u njemu nema prostačenja i psovanja bez čega nije moguće zamisliti ni jedan noviji album hip-hopa, neosoula ili R&B-ja. Gledano na taj način ovaj Kanyeov “Jesus…” kao da je uistinu poškropljen svetom vodicom. Dapače, dobio je i svojevrsni nastavak jer je prateći zbor Sunday Service snimio svoj samostalni album “Jesus Is Born”, a za dan objavljivanja je odabran 25. prosinca. Tako je i sam Božić poslužio marketinškoj promociji još jednog Westovog albuma.

Slučaj Brada Mehldaua je puno zanimljiviji. Ovaj pijanist i skladatelj čiji rad možemo pratiti u rasponu od posljednjih tridesetak godina zaintrigirao je svojim pristupom jazzu, brojnim albumima ostvarenim najčešće u formaciji glasovirskog trija, ali i brojnim eksperimentima. Dok je u jazzu uglavnom bio vjeran stilskim počelima post-bopa hrabro iskoračivši u prostor kojim je devedesetih suvereno vladao Keith Jarrett sa svojim glasovirskim triom, u dva je navrata posegnuo za suradnjom s opernim pjevačicama, sopranisticom Renée Fleming i mezzosopranisticom Anne Sofie von Otter, izvodeći posve neočekivan repertoar. Među ekskurse svakako spadaju i albumi u kojima koketira s rockom i elektronikom. Tu negdje spada i njegov posljednji uradak naslova “Finding Gabriel”. Neobičnost ovog albuma nije samo neočekivani spoj jazza i elektronike sa zanimljivom ulogom neverbalnih vokala nego i starozavjetni citati koji prate gotovo svaku od deset skladbi. Brad Mehldau je židovskog podrijetla što objašnjava njegovu fokusiranost na hebrejsku Bibliju. Posve je jasno da je Gabrijel u ovoj priči arkanđeo iz biblijske tradicije. Iako na prvo čitanje odabranih citata iz Knjige o Jobu, Propovjednika, Hošee, Psalama i Danijela nekome tko nema duboke uvide u starozavjetni tekst nema pravog objašnjenja što je pisac htio reći.

Ako je istina ono što smo pročitali u časopisu Jazzwise, a riječ je o intervjuu Brada Mehldaua, svrha ovih citata je obračun s političkom stvarnošću u Sjedinjenim Državama, točnije s politikom kontroverznog američkog predsjednika Donalda Trumpa, onog istog koji je ovih dana zaprijetio Iranu masovnim uništenjem njegovih kulturnih spomenika. Pretpostavljamo da je riječ o drevnim šijitskim džamijama. Naravno da se radi o nevjerojatnoj ljudskoj bijedi i najgorem moralnom potonuću Sjedinjenih Država koje su se nekada dičile izvozom demokracije i ljudskih prava svuda po svijetu, iako se ta misija počesto svodila na puko izbacivanje golemih količina defolijanata, bombi i streljiva s osiromašenim uranijem po neprijateljskim ciljevima.

Pit, i to je Amerika!, rekli bi Mile Rupčić i Johnny Štulić. Upravo svome predsjedniku Mehldau je posvetio skladbu “The Prophet Is a Fool”. Ipak biblijska kritika Trumpa nama se ne čini previše dojmljivom, riječ je ipak o jeftinoj dosjetci. Bez obzira na sve, posrijedi je zanimljivi album koji bi se mogao svidjeti ne samo hipsterima nego i onima kojima jazz nije stran.