Arhitektura i književnost - na prvi bi se pogled reklo da nemaju mnogo toga zajedničkoga. No mlada osječanka Ena Katarina Haler pokazala je, i pokazuje, kako ih ljubav prema umjetnosti očito može spojiti. Naime, krajem studenoga prošle godine u Zagrebu je javnosti predstavljen roman prvijenac ove 23-godišnje studentice arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od malih nogu sklone različitim oblicima umjetničkoga izražavanja.

Riječ je o djelu znakovita naslova Nadohvat, objavljenom u nakladi izdavačke kuće V.B.Z., koje na 462 stranice donosi dirljivu ispovjednu priču jedne žene smještenu u razdoblje 40-ih godina prošloga stoljeća, obilježenu ratnim te poslijeratnim zbivanjima. Većinu istraživačkoga i ozbiljnijega literarnog rada, kao i završno uređivanje ovoga romana, Ena Katarina napravila je za vrijeme studija u Zagrebu - pišući noću, pod pauzama na fakultetu, u autobusu na putu prema Osijeku...


Svestrana Osječanka kaže da će svoj prvi objavljeni roman smatrati uspješnim ako bar ponekoj osobi izvan obiteljskoga i prijateljskoga kruga bude nešto značio.
Studentica si arhitekture, međutim, odmalena si pokazivala sklonost i potencijal za umjetnost. Kako je tekla ta priča?


- Rekla bih da se moja sklonost i ljubav prema umjetnosti svakako razvijala odmalena, ‘odrasla‘ sam u Dječjem kazalištu. Također, otkad pamtim, imala sam potrebu izražavati se likovno - to je zapravo bila neka prva ljubav i dugo sam mislila da ću se baviti likovnom umjetnosti, bilo praktično ili teorijski. Književnost je ‘došla‘ negdje u višim razredima osnovne škole, kada sam počela čitati ozbiljniju literaturu. Prvi su nekako bili Salinger, Hesse, Hemingway, pa onda i klasici, primjerice Balzac i Flaubert. Tada sam počela i pisati, prvenstveno za sebe, ali i dalje uvjerena da ću se baviti vizualnom umjetnošću, što se nekako i dogodilo na kraju. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja taj se interes za slikarstvo polako uobličio u arhitekturu, htjela sam raditi nešto kreativno, baviti se "lijepim" kroz tu tehničku, korisnu, pa onda i angažiranu stranu. A pisanje je uvijek ostalo tu paralelno.

Kako je nastao i o čemu govori tvoj roman?


- Nastao je iz jedne priče napisane u tom mom razdoblju ‘literarnoga sazrijevanja‘. Riječ je o povijesnoj priči nastaloj na osnovi obiteljske priče koju sam slušala u djetinjstvu i onda ju imala potrebu zapisati, pa poslije i ‘ispričati‘ i drugima. Priča je to o Banovini u Drugom svjetskom ratu, o međunacionalnim sukobima i njihovim posljedicama na ljude koji nisu bili politički ni društveno aktivni, nego su se jednostavno našli u situacijama na koje nisu mogli utjecati i, nažalost, tragično prošli. Priča je i o društvu toga doba, namjera mi je bila izvući ljudskost iza ideologija, razložiti kako se ljudi priklanjaju određenim uvjerenjima, nebitno koje orijentacije, kada nemaju drugih izlaza. Radnja romana započinje u Banovini, ali širi se i na Zagreb, opisuje dio puta za Bleiburg, doseljavanje u Slavoniju...

Istraživanja pokazuju da kao društvo sve manje čitamo. Koliko je i zašto važno čitati? Koliko uopće stigneš čitati s obzirom na fakultetske obveze?


- Čitanje je neizmjerno važno i to se vjerojatno ne može dovoljno puta ponoviti. Knjige odgajaju, usmjeravaju, ukazuju na činjenice, probleme, kulturu i daleko izvan okvira same literature. Naposljetku, tako se formira jezik i vokabular, a i književnost nas senzibilizira i prema ljudima, otvara prostore osobnih priča i intime. Uvijek su društva koja više čitaju uspješnija i u svakom drugom pogledu. Stignem čitati. Sve se stigne ako se odrede prioriteti, ali naravno da ne čitam koliko bih htjela. Dok mi traju predavanja i vježbe, čitam uglavnom prije spavanja ili nosim knjigu sa sobom pa čitam usput, kada mi se dogodi neka ‘rupa‘ u danu. Čitam i dosta stručne i teorijske literature koja je vezana uz fakultet, volim proširivati razmatranje arhitekture i na taj način i mislim da to nije zanemarivo. Bitna je pisana riječ, nečija misao i način izražavanja - sve nas to obogaćuje.

Možeš li izdvojiti neke pisce kao tvoje svojevrsne uzore ili one za koje smatraš da su presudno utjecali na tvoj književni izričaj?


- Imam pisce koji su mi na neki način bili formativni. Već sam neke spomenula. To su Salinger, Hesse, Flaubert, Carver, Ljermontov, Hemingway, pa i Krleža... oni uz koje sam odrastala i zbog kojih sam zavoljela književnost. Ipak, ne mogu reći da su mi uzori, možda jedino u smislu ostvarenja, ali stilski ne vidim neki izravan utjecaj, mada sigurno postoji podsvjesni. Poslije su mi važni bili još mnogi drugi. Recimo, voljela sam Thomasa Manna, Hardyja, Marqueza, Modiana, Harper Lee. Neki izravni utjecaj mi je stvarno teško navesti, ne mogu svoje pisanje izravno usporediti s nekim. Vjerojatno ‘skupljam‘ utjecaje odsvuda pomalo. Jedan kolega nedavno mi je rekao da ga stilski jako podsjećam na Brunu Schultza, kojeg sam zavoljela tek nakon toga.

Što čitaš u posljednje vrijeme?


- Trudim se čitati više hrvatske književnosti u kojoj stvarno ima sjajnih autora, pa bih kao posljednje pročitano što mi je bilo važno i dojmljivo izdvojila Put u Gonars Nikole Petkovića, Divlje guske Julijane Adamović, roman Katarina, Velika i Mala Olje Knežević i Doba mjedi Slobodana Šnajdera. Što se tiče stranih, posljednje sam čitala Flannery O‘Connor. Ima sjajne literature i blizu nas, nadam se da ne će uvijek biti u drugom planu iza one "svjetske". Ne čitam koliko bih htjela i koliko bih voljela, to bih voljela promijeniti, odnosno raditi na vlastitoj čitateljskoj disciplini.

Kako se zamišljaš u budućnosti? Mogu li supostojati ljubav prema arhitekturi i književnosti i možeš li procijeniti koja je od njih u tvom slučaju trenutačno jača?



- Meni je to jedna ljubav - ona prema stvaranju i, u mom slučaju, nekom obliku angažmana i društvenoga djelovanja. Na koji će se način manifestirati u budućnosti, ne znam sada reći. Svakako bih htjela pisati i dalje. To mi djeluje neizbježno, ali voljela bih raditi i u struci. E sada, hoće li to biti klasičan rad u birou ili neki derivat arhitekture nekako povezan s književnosti, u ovom trenutku ne mogu znati. Činjenica je da se od književnosti u Hrvatskoj ne živi i da je to, nažalost, uvijek svedeno na neku vrstu ‘posla sa strane‘. Ne mislim da će se glede toga mnogo promijeniti. Osobno bih svakako voljela biti aktivna u oba područja.