U povodu Božića, o aktualnostima hrvatskog društva i Đakovačko-osječke nadbiskupije razgovaramo s đakovačko-osječkim nadbiskupom i predsjednikom Komisije HBK Iustitia et pax, mons. dr. Đurom Hranićem.

Kako ocjenjujete aktualni trenutak u našem društvu, a kako u nadbiskupiji?

- Jednom je prilikom papa Franjo rekao da se danas ne nalazimo u epohi promjena, nego u promjeni epoha. Doista, očigledno je da se čovjek mijenja. Zajedno s njim i društvo doživljava promjene. Premda se sve one u ovom času još uvijek ne daju točno definirati, a još manje naslutiti kamo sve to vodi, može se ustvrditi da su procesi života pojedinca i društva toliko dinamični da ih se teško može pratiti; štoviše da smo istodobno svjedoci prijelomnog vremena te rađanja nečega novoga u ljudskoj povijesti.

- Nažalost, nemamo ni dovoljno vremena da bismo nad svim procesima studiozno promišljali. Odvijaju se na političkom, ekonomskom, financijskom, odgojnom, ali i vjerskom području. Pogled u hrvatsku stvarnost te u stvarnost svijeta moguć je, čini se, samo djelomično, fragmentarno. Iz vida se olako izgubi cjelovitost. Tako kad je riječ o ekonomskim pitanjima i financijskim strukturama, očita je i stalna jedino nesigurnost pojedinca i društva. Nema nikakvih garancija uspješnosti niti se nazire definirani koncept koji bi ulijevao sigurnost i obećavao uspjeh. Odgoj je, također, odavno izgubio utvrđene obrasce ili neki jedinstveni prihvaćeni koncept koji bi služio dobru, potrebnome za razvoj čovjeka. Politika na poseban način pokazuje svoju promjenjivost na osobnim ili stranačkim razinama. Naravno da je posljedica tog dinamizma promjena, među ostalim, i iseljavanje s našega područja. Svi traže nešto novo, nova iskustva, nove horizonte i svjetove. Mnogi će reći da je takva stvarnost neizbježna jer živimo u vremenu stalnih migracija, u epohi pluralizma, u bogatstvu raznolikosti mišljenja i svjetonazora, u stalnim mijenama. Na određeni način vidljivo je to i u životu vjernika, ali i Crkve. Češće se, naime, može dobiti dojam da osobna vjera pojedinca više ne traži podršku u vjeri Crkve. Vjernici se, unatoč evangelizacijskim i pastoralnim naporima, teško odlučuju za predani život s Crkvom, za svakodnevno očitovanje pripadnosti Crkvi, za aktivno sudjelovanje u životu župnih zajednica. Imamo prekrasnih dozrelih vjernika, osobito među mladima i mlađim bračnim parovima, no oni najčešće nisu međusobno povezani niti razmišljaju kao vjernici o udruženom nastupu u javnosti, ostajući skriveni i ne utječu kao svjedoci na javno mnijenje. Što mi, kao Crkva, ovdje u istočnoj Slavoniji, možemo učiniti da se takvo stanje promijeni? Sinodski hod, započet prije 20 godina u našoj nadbiskupiji, pozvao je vjernike na zajednički angažman, na zajedničko poslanje i misionarsku zadaću. Sobom je donio brojne lijepe plodove, ali kao da je sada došao u određenu fazu zamora. U tom smislu, nikada mi se nije činilo kao sada da Božić dolazi u pravo vrijeme: nama pastirima pozvanima na autoevangelizaciju i svim vjernicima pozvanima na veći stupanj vjernosti Kristu i svom kršćanskom identitetu! Božić je vrijeme tišine noći u kojoj Bog postaje čovjekom i u kojoj dječji osmijeh nadjačava svu buku svijeta odraslih. To je vrijeme u kojemu je jedino ljubav Božja prema čovjeku vrijedna spomena. Ništa, apsolutno ništa drugo! To je trenutak koji je promijenio ljudsko vrijeme. Tu se zapravo dogodila promjena epoha, ali istodobno i epohalna promjena. Božić je znak nade novoga života, novih odnosa, znak novoga čovjeka! Ono što mi kao pojedinci, bilo da smo zaređeni, zavjetovani ili vjernici laici, te kao Crkva možemo i trebamo učiniti je da zastanemo bar na tren u toj svetoj božićnoj noći, da zaboravimo naše ljudske pobjede, ali i poraze te da se divimo toj veličanstvenoj stvarnosti u kojoj Bog želi upravo postati onim što mi jesmo: čovjekom. Naše je dostojanstvo uronjeno u njegov identitet. To je, kršćanski gledano, jedino sigurno! Bog, koji je "migrirao" s nebesa, postaje dijelom, ali i središtem nove stvarnosti. On je taj koji ponovno može "urediti" svijet, kako god on pluralan i sekularan bio, jer po njemu Bog ponovno sklapa savez s čovjekom, koji neće prestati trajati do Kristova drugog dolaska. Koliko god nam se, dakle, činilo da ne možemo sagledati smjer kojim putuje suvremeni čovjek, ali s njim i društvo; koliko god se i u životu Crkve suočavamo s tolikim problemima i otvorenim pitanjima, Božić nas uči da ćemo jedino vjerom u darovanu nam i utjelovljenu ljubav Božju, sačuvati pogled i sigurnost na čitavoga, cjelovitog čovjeka i čovječanstvo. Aktualni trenutak u hrvatskom društvu i u našoj nadbiskupiji ocjenjujem, stoga, kao glas i poziv: stvorena je stvarnost antropocentrična, ali su čovjek i stvarnost oko njega kristocentrični. Otvorimo svoja srca zato Bogu i Ocu našemu, koji nas pohađa u svome Sinu Isusu Kristu i poziva: "Njega slušajte."

- Ove godine za vrijeme došašća trajala je i kampanja za predsjedničke izbore. Jeste li u utrci 11 kandidata, u njihovim politikama, porukama, vidjeli lice čovjeka?

- Demokratski procesi u Hrvatskoj omogućuju mnogima da se, ako smatraju da imaju nešto ponuditi, mogu prijaviti kao predsjednički kandidati. Njih 11 ušlo je u predizbornu kampanju za novoga predsjednika ili predsjednicu RH. Političko djelovanje, kao oblik neposredne skrbi za opće dobro, prijeko je potrebno i časno služenje u zajednici. Iako ovlasti predsjednika nisu odveć široke, doista nije svejedno tko će biti predsjednik naše domovine u godinama pred nama. Komisija HBK Iustitia et pax u tom je smislu dala svoju izjavu. Osobno sam nastojao sagledati ponuđene programe i kandidate koji iza njih stoje. Posebno sam bio osjetljiv za poruke kandidata koji su pokušavali naznačiti prosperitet Slavonije te onih koji su govorili o vlastitim vizijama odnosa između Crkve i države te Crkve i društva. U predizbornim kampanjama, na javnim skupovima, u izravnim i neizravnim sučeljavanjima mnogo se toga čuje, ali i prečuje te brzo zaboravi. Mediji ne samo da prate i izvještavaju nego se ponekad i uključuju u javnu kampanju - nažalost, ne kao objektivni i neutralni izvjestitelji, nego i kao podržavatelji određenih kandidata. U mnoštvu odaslanih silnica, koje su ponekad zadirale i u intimu pojedinoga kandidata, bili smo svjedoci čak i netolerantnih te uvredljivih poruka. Vjerujem da smo ipak svi po vlastitoj savjesti dali glas onom kandidatu za kojeg smatramo da će biti u stanju ispuniti sve zahtjeve službe te da će doista biti predsjednikom svih nas. Neka nas dragi Bog prosvjetljuje, nadahnjuje i vodi u daljnjem hodu.

Donedavno je trajao višetjedni štrajk prosvjetara. Kako ga ocjenjujete, kako gledate na položaj djece zbog tih aktivnosti?

- Štrajk je, prema socijalnom nauku Crkve, pravo, ali i krajnja mjera za postizanje određenih ciljeva radnika, tj. prosvjetnih djelatnika. Opravdan je onda kad se smatra da se prema radu određenih skupina ne postupa pravedno te kad se tom nepravdom zadire i ruši kredibilitet, dostojanstvo ljudi, a time i neke profesije. Crkva, shvaćajući štrajk kao ozbiljan demokratski proces, kaže da bi pri organiziranju i ostvarenju štrajka trebalo voditi brigu i o eventualnim štetama koje bi mogao donijeti. Kad je riječ o štrajku prosvjetara, naravno da treba voditi brigu o mogućim štetama koje bi se mogle nanijeti djeci koja su, bar u određenom razdoblju, zakinuta za pravo na odgoj i obrazovanje. Danas, kad je ipak sve završilo, te kad je između Vlade RH i sindikata pronađen prihvatljiv kompromis, očito je da su posljedice vidljive. Najprije se to odnosi na odluku ministrice kojom je objavljen datum završetka školske godine za sve, ali i za maturante. Kako bi se nadomjestili izgubljeni sati, školama je ne samo omogućeno nego su one i obvezne nastavu održavati i u inače neradnim danima. Posljedicama štrajka bile su zahvaćene te pogođene i brojne obitelji, u pitanje je bio doveden njihov zadani ritam života te su propali i promijenjeni njihovi planovi. Ostala su otvorena i pitanja nenastavnog osoblja koje je također pogođeno posljedicama štrajka. U zraku su ostala i drukčija razmišljanja onih sindikata koji do danas nisu na referendumu prihvatili prijedlog Vlade. Ne dovodeći u pitanje pravo na štrajk, kao ni njegove rezultate, ipak, upravo zbog ovih otvorenih pitanja, smijemo si postaviti pitanje: je li sve bilo potrebno održati na način na koji je to bilo ostvareno? Naravno, pitanje smije biti postavljeno i Vladi, koja je, čini se, i puno ranije mogla izići s rješenjima koja bi bila prikladna za brže rješavanje spora. Čini se legitimnim analizirati i stavove resorne ministrice, čija uloga u štrajku nije bila najjasnija, što se moglo uočiti u različitim, ponekad i nedosljednim, pa i međusobno oprečnim stavovima. Sve je to zapravo pokazatelj da bi se stvari trebale rješavati na vrijeme, bez ovakvih štrajkova, u ozračju većeg te blagovremenog uzajamnog uvažavanja i cjelovitog sagledavanja situacije iz svih perspektiva. No ne smije se zaboraviti - ovim je štrajkom donekle riješeno važno i doista goruće pitanje unutar sustava odgoja i obrazovanja. No unutar njega je još toliko drugih otvorenih pitanja - provedba kurikularne reforme itd., o kojima se treba raspravljati i koja traže sustavan pristup te sustavno rješavanje. Tako, iako je štrajk, smijemo ustvrditi, uspio s obzirom na bolje nagrađivanje i vrednovanje učitelja, on ipak nije riješio preostala otvorena pitanja sustava odgoja i obrazovanja niti je iscrpio sve ono što u njemu ne funkcionira na najoptimalniji način. Tko će otvoriti ta pitanja i biti nositelj njihova rješavanja? Kada će se otvoriti dijalog sa stručnjacima oko tih pitanja? Sve je to, na određeni način, za sada ostalo po strani. Nažalost.

Koji je stav Crkve prema migrantskoj krizi?

- Nama kršćanima i članovima Crkve ne smije se dogoditi da zaokupljeni zaštitom vlastite sigurnosti ili zbog ekonomskih razloga u migrantima ne prepoznamo ljudska bića poput nas te da ih promatramo tek kao strance druge vjere i kulture. Čovjeka u potrebi treba zbrinuti. Temeljna ljudska prava su etički i civilizacijski doseg kome su kršćanstvo i prosvjetiteljstvo udarili temelje, a crkve su od davnina bile skloništa progonjenih i obespravljenih. Papa Franjo upozorava da ne smijemo ostati ravnodušni pred bijedom i nesrećom migranata. Ponosan sam zato na spontane reakcije stanovništva, na naš nadbiskupijski Caritas i njegove volontere na području naše nadbiskupije za izbjegličkog vala 2015. kad su posvjedočili humano lice Isusa Krista stotinama tisuća migranata koji su tada prelazili preko naše nadbiskupije. No ilegalni prelasci granica, osobito bez dokumenata, ugrožavaju nacionalni suverenitet, javni poredak, mir i sigurnost građana i nisu prihvatljivi. Neprihvatljivo je i stvaranje logora te rezervata za migrante u blizini granice, kao što smo imali donedavno slučaj, te indirektno poticanje ilegalnih migracija. Komisija Iustitia et pax je 17. srpnja 2018. izdala dokument o pitanju migracija i migranata; kaže da osobama progonjenima zbog rasne, vjerske, nacionalne i socijalne pripadnosti, kao i političkih stavova treba pružiti pomoć i zaštitu. No istodobno se kaže da međunarodna zajednica mora učiniti sve da se njima i onima koje su ratovi ili prirodne nepogode otjerali s njihovih ognjišta omogući povratak. Očito je da, uz gospodarski razvoj, treba raditi i na integralnom, cjelovitom razvoju da bi se spriječili uzroci nasilnih migracija te stvorile pretpostavke za dostojanstven život svakog čovjeka i svake zemlje. One koji zbog siromaštva i bijede traže bolji život izvan svoje domovine, Hrvatska i svaka druga zemlja može primati samo sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama. Ali od svih migranata koji dolaze valja zahtijevati i poštovanje zakona i građanskog reda te običaja i vrijednosti Hrvatske i svake druge zemlje u koju dolaze. Ako ih se primi i omogući im se život u Hrvatskoj, tada oni sami, čitavo društvo i svi mi građani trebamo učiniti sve da se oni što prije potpuno integriraju.