Savez vojvođanskih Mađara najjača je manjinska stranka koja ima zastupnike u Skupštini Vojvodine i u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Mađari sudjeluju u vlasti u desetak lokalnih sredina. Njih 250 tisuća u AP Vojvodini izrazito je nacionalno osviješteno i bezrezervno podržano od strane Republike Mađarske, u što ulaze i zamjetne financijske donacije.

Mađarska nacionalna manjina živi diljem Vojvodine i šire, oko Karpatskog bazena, a na području grada Subotice oni su oduvijek većina. Iz toga razloga u Subotici i okolnim općinama sudjeluju u svim dijelovima i na svim razinama društveno-političkih organizacija. Osim političke stranke vojvođanski Mađari za artikulaciju vlastitih potreba i težnji imaju na raspolaganju i 300 registriranih udruga. Putem njih organiziraju čitav niz formalnih i neformalnih manifestacija od kojih je najpoznatiji festival narodne glazbe "Durindo", koji se održava u Staroj Moravici, u Sjeverobačkom okrugu, četrdesetak kilometara od Subotice.

Festival smo posjetili pretprošle godine, a ove smo, spajajući poslovne obveze sa zabavom, iznova otišli u Suboticu na sportsko-rekreativni događaj Subotička pješčara trail. Njega također suorganizira jedna od mnogobrojnih mađarskih udruga. Ova hodačko-trkačka utrka startala je iz dvorišta objekta gradske mjesne zajednice Makova sedmica. Sastojala se od dvije dužinske kategorije, kraće (12 km), i one duže, od 24 km. Trčalo se po pretežito valovitom terenu šumskih putova i staza. Najčešće su to bagremove, grabove, hrastove i šume breze i brijesta, a tlo je pjeskovito. Osim brzinskog razgledanja okoliša, vrijeme tijekom utrke kratili smo i na različite druge načine kao što su usputna stajanja na okrijepnim postajama i obični slobodni razgovori s ostalim natjecateljima.

Od njih se, osim priča o sportu i rekreaciji, ponekad može čuti i pokoja živa riječ o životu ovdašnjih ljudi. Tako nam je, onako u trku s ledenim vjetrom u lice, svoj doživljaj Vojvodine ispričao ondašnji Slovak Adam Dubovsky:

- Moji preci su na područje Bačke, odnosno u Futog, došli u 18. stoljeću, za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kao najamni radnici. Postupno smo kao zajednica rasli i ovdje se ukorijenili u jedinstvu i slozi. Trenutačno smo druga prema veličini nacionalna manjina u Vojvodini. Prije desetak godina bilo nas je više od 60 tisuća, a najnovije statistike o broju Slovaka još mi nisu poznate. No znam da svakoga dana najmanje 40 osoba u potrazi za boljim životom napuste Vojvodinu. Iz moga sela Kovačnica otišli su tako mnogi moji prijatelji i poznanici zajedno s obiteljima. Svi oni odlaze u zemlje Europske unije i u maticu Slovačku, u kojoj je gospodarska i politička situacija sve bolja - kazuje Dubovsky.

Na tome dijelu razgovora, baš kada je priča počela o furioznoj autoindustriji u Nitri, zahtjevan teren prisilio nas je na prestanak razgovora. Nakon što smo ponovno došli do zraka i puls nam se iznova umirio, izrazio sam mu svoje oduševljenje slovačkim selom Pivnice. Ispričao sam mu što sam radio i koliko sam tamo boravio ljetos u sklopu biciklističkog proputovanja iz Osijeka prema Temišvaru. Sretan zbog toga, Adam je prijateljski nastavio razgovor. Rekao je kako svi vojvođanski Slovaci izuzetno drže do kulture, jezika, urednosti kuća, okućnica i sela, obitelji i običaja svojih predaka. Njih održavaju kroz kulturna društva, radijske i televizijske postaje, lokalni list i internetske stranice koje se izrađuju i pune u kulturnim društvima u Bačkom Petrovcu, Kovačnici i Pivnicama. To su ujedno i najveća sela od petnaest općina većinski naseljenim Slovacima u Srbiji. Također smatra da oni za Republiku Srbiju nikada nisu predstavljali političku opasnost te im je država zbog toga omogućila relaksirajuću kulturnu autonomiju čiji razvoj prije svega ovisi o njihovoj motivaciji, sposobnosti i organizacijskoj sposobnosti. Načelno ih, u perspektivi, muči jedino to što je stari Ustav Republike Srbije opisivao Srbiju kao zemlju naroda koji u njoj žive, a od 2006. Srbija je postala država Srba i ostalih građana koji u njoj žive.

Negdje prije kraja utrke, u šumi Makova sedmica, zaostali smo za izdržljivim Adamom. Ostalo nam je još kratko vrijeme za uživanje u kretanju po pješčari, odnosno po ostacima erodiranih dina nekada velike i prostrane pustinje. Negdje oko podneva, ili koju minutu poslije, postupno smo svi završili utrku. Ukupno najmlađa natjecateljica bila je naša petnaestogodišnja Dariana kojoj je to bila prva prava dugoprugaška utrka. Kao posljedica ostao joj je prekrasan osmijeh zadovoljstava koji se širio rumenim licem od jednog do drugog uha.

Nakon predaha okupirani osjećajem instant-zadovoljstva razmjenjivali smo dojmove s ostalim natjecateljima uspostavljajući nova prijateljstva i pozdravljajući stare prijatelje. Mnogi od njih su i vojvođanski Hrvati, Šokci, bunjevački Hrvati i Bunjevci. Za razliku od Mađara i Slovaka upravo ovo razdvajanje stvara najveći problem hrvatskoj nacionalnoj manjini u Vojvodini, zbunjujući neupućene u pokušaju razlučivanja stvarnog identiteta ondašnjih Hrvata. No polazište za tumačenje ove šizme jest činjenica da se više od 50 tisuća Vojvođana izjašnjava Hrvatima, a njih nešto manje od 20 tisuća Bunjevcima, dok su Šokci kao kategorija iščezli iz Vojvodine. Ovakvo razbijanje hrvatskog političkog i kulturnog korpusa ima svoju dalju i bližu povijest. Počevši s Mađarima, Srbima i Jugoslavenima koji su svi odreda zatirali hrvatstvo kao zajedničko opredjeljenje ondašnjih stanovnika.

Što o svemu tome danas misle Bunjevci, moglo se saznati za vrijeme našeg boravka u Subotici (25. studenoga). Tada je, naime, svečanom sjednicom obilježen bunjevački nacionalni praznik Dan Velike narodne skupštine Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena. Na njemu je dr. Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnica Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine izjavila, a Subotica info prenio:

- Večeras obilužavamo 101 godinu od Velike narodne skupštine i pišemo prve stranice drugog vika ovog istorijskog događaja. Tad smo izabrali izlazak iz Austro-Ugarske i građenje Kraljevine Srba, Slovenaca i Hrvata. Tili smo svoj nacionalni napridak, al i napridak ostali naroda nuz nas. Izabrali smo veliku porodicu slovenski naroda u kojoj ćemo bit grana velikog stabla. Izabrali smo, al to nismo i dobili. Već posli Prvog svitskog rata žrtve koje su Bunjevci dali u svojim muškim pripadnicima bile su velike. Nedugo potom uslidio je Trianonski mirovni sporazum, granicom su nam odvojeni braća i sestre u Mađarskoj. Uslidio je Drugi svitski rat, novi gubici, a i Dekret po kojem smo se imali pravo izjašnjavat samo ne onako kako mislimo. Duge decenije tišine i društvene nepravde trajale su sve do 2003. godine kad se osniva prvi Bunjevački nacionalni savit. Sve se pokreće ko potok u proliće, izlaze Bunjevačke novine, niču brojna bunjevačka udruženja, emisije na televiziji i radiju. Kreće bunjevački govor u škulama, a posli deset godina rada govor postaje jezik. Davne 1918. godine u subotičkoj Gimnaziji učio se bunjevački ko maternji jezik, a proće cili 100 godina dok se opet ne uvede. Rasle su generacije Bunjevaca koje su o sebi znale samo da su s rike Bune, a u po glasa u kućama divanilo se bunjevački. Al opstali smo u tim uslovima i danas. Korak po korak, ostvarujemo danas snove naši bunjevački velikana, biskupa Ivana Antunovića, Blaška Rajića, Paje Kujundžića i mnogi drugi. Put je bio dugačak i trnovit, al priprike nisu bile snažnije od naše volje da budemo Bunjevci - pojasnila je Kujundžić Ostojić.

Ovakav eksplicitni identitetski ponor između Hrvata i Bunjevaca te sam položaj Hrvata u Srbiji, pojasnio nam je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov:

- Hrvati u Srbiji nalaze se u, strukturalnom i formalno-pravnom smislu, u relativno nepovoljnom društvenom položaju. Najprije, Srbija kao država ima značajnih deficita kada je riječ o konsolidaciji demokracije, ostvarenoj razini vladavine prava te nezavisnosti i funkcionalnosti institucija, o čemu govore i posljednjih nekoliko izvješća Europske komisije o napretku Srbije u procesu europskih integracija. Ako, naime, imate deficite u tim segmentima demokratske države onda vam treba biti jasno da i društveni položaj i ostvarivanje prava iz područja kulturne autonomije također imaju brojne deficite. Za razliku od prilika u Hrvatskoj, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, napose uključenost u procese odlučivanja - institut zajamčenih mandata i manjinska samouprava na lokalnoj razini, kao i slaba razvijenost manjinskih politika i financijska sredstva koja se imaju na raspolaganju za ostvarenje istih, daleko su povoljnije riješeni kada je riječ o prilikama u Hrvatskoj. Drugim riječima, reguliranje manjinskih prava nije u Srbiji najsretnije riješeno - ne postoji ustavni zakon, a prateći institucionalni aranžmani ni na koji način nisu riješili pitanje manjinske samouprave i sudjelovanja predstavnika nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka, dok su financijska sredstva s kojima hrvatska zajednica u Srbiji pomalo smiješna. Usto, stalne napetosti u hrvatsko-srpskim odnosima i široko rasprostranjeni negativni stavovi građana o Hrvatima (Hrvati u Srbiji imaju status najomraženijeg naroda), dodatno priječe ostvarivanje prava Hrvata u Srbiji. Recimo, u obrazovanju - još uvijek nemamo sve udžbenike koji su potrebni za nastavni proces na hrvatskom, ne postoji ni jedan udžbenik na hrvatskom za nastavu u srednjim školama, više od 70 % nastavnika jezično je nekompetentno, a ni nakon 18 godina postojanja obrazovanja ne postoji prosvjetni savjetnik za nastavu na hrvatskom; ili u kulturi - ne postoji nikakav popis ni materijalne ni nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, a godinama izostaje cjelovitija zaštita ili obnova sakralnih objekata vezanih uz Katoličku Crkvu. Izostaju osude predstavnika vlasti i sankcije pravosudnih tijela kada je riječ o etnički motiviranim incidentima kojih, na žalost, još uvijek znade biti. Ne postoji točna slika o kvaliteti ostvarivanja prava na službenu uporabu hrvatskog jezika i pisma. Nema podataka, osim na razini Autonomne Pokrajine Vojvodine, o broju Hrvata uposlenih u državnoj upravi.

Manjinsko "samoupravno" tijelo nema ni jednu izvornu nadležnost u svome djelokrugu rada, osim što daje mišljenja na odluke koje donose tijela vlasti iz kojih su Hrvati isključeni, budući da ne postoje zajamčeni mandati. Na koncu, ali ne i manje važno, Republika Srbija više od tri desetljeća jednostrano se, a s brojnim aktivnostima, miješa u identitetska pitanja ovdašnjih Hrvata i tako odlučujuće pridonosi izgradnji tzv. bunjevačke nacije - zaključuje Žigmanov.