Najuspješnije ličnosti su i najskromnije. To nije floskula. Ivica Kostelić, skijaški as, jedan je od takvih. Više ne skija, ali adrenalina i slaloma, bar u kući, dok na oku drži dvojicu živahnih sinova, ne manjka. Ivica će uskoro dobiti i dvije djevojčice, blizanke. Sretan je jer velika je obitelj, priča nam, uvijek bila njegov san.

Put do skijaškog vrha nije mu bio lak, ali na njemu nikada nije bio sam. Uvijek je imao podršku oca Ante, koji mu je veći dio karijere bio i trener, baš kao i sestri Janici. Oni su dokaz da je složnost stup svega i da ni jedan vjetar ne puše u leđa toliko jako kao onaj iz obiteljskog okruženja. Osjeti se nostalgija kad priča o početku svoje karijere, u kojoj nije bilo novca ni hotela u blizini austrijskih i slovenskih staza, ali je bilo volje za treninge, iako se noć morala provesti u hladnim okolnim šumama i automobilima.

- Legenda je da smo spavali u šatoru. Ne, nikada nismo spavali u šatoru. Janica je najčešće spavala u automobilu, a ja i otac u šumi. Napravili bismo sklonište, ali nismo imali šatore. Uglavnom su to bile šume u Austriji, rijetko u Hrvatskoj, kad bi pao snijeg. Austrija ili Slovenija. U Sloveniji smo imali ljude koji su razumjeli našu situaciju i pomogli nam. Dali bi nam smještaj za bagatelu, to su bili većinom tatini davni prijatelji iz skijaških dana. Neki od njih više nisu među nama, ali zlatnim slovima su zapisani u sjećanjima naše obitelji. Ne znam jesu li tada vjerovali u nas, ali nije ni bitno. Važno je koliko nam je to tada značilo – ispričao je Ivica prije nekoliko godina u jednom od svojih životnih intervjua.

Iz svijeta profesionalnog skijanja povukao se zbog ozljede koljena jer, kako kaže, bol je bila jača od želje, međutim, ovaj sport nije napustio. Danas je savjetnik u Hrvatskom skijaškom savezu, dok se u slobodno vrijeme bavi jedrenjem. Što čovjeku koji s olimpijskih igara ima četiri srebrene medalje, sa svjetskih prvenstava zlato, srebro i broncu, i koji je Svjetski kup 2011. godine završio kao pobjednik, još od pehara nedostaje u pobjedničkoj vitrini, pitam ga na početku.

- Moglo se još svašta osvojiti, ali ja sam zadovoljan svime što sam postigao. Nikada nisam osvojio zlatnu olimpijsku medalju, nikada nisam pobijedio u spustu, veleslalomu, tu sam bio drugi. Ali jako sam zadovoljan svime što sam osvojio i ne mogu reći da imam osjećaj da mi te medalje nedostaju – kaže Ivica.

Trenerske metode vašeg oca se prepričavaju i danas, mnogi ih nazivaju i genijalnom sportskom strategijom. Često nam je svima ostavljao dojam hladne osobe kojoj je najvažniji rezultat, no što je ono što ljudi ne znaju o njemu? Koja je toplija strana vašeg oca?

- Ma tko? Naš stari je ostavljao takav dojam? To je daleko od toga, on je mekan čovjek. Veliki emotivac, premda je jako ozbiljan u gotovo svakoj stvari koju radi, posebice u treninzima. Vjerojatno je ta ozbiljnost ostavila dojam hladnoće, ali vjerujte mi da nije.

U jednom intervjuu rekli ste da Janica nije imala ni za kombinezon, te da ga je posudila od kolegice iz BiH. Kakve vi situacije iz tog razdoblja pamtite?

- Sigurno da je bilo zanimljivih situacija, pomagali su nam ljudi koje uopće ne poznajemo. Jednom je jedan čovjek uhvatio mene i tatu kako spavamo na parkingu u kombiju ispred hotela. Pitao nas je što mi tu radimo, a mi smo rekli da nemamo novca i da spavamo ispred hotela. Ispostavilo se da je taj čovjek vlasnik jednog velikog lanaca hotela i dopustio nam je da spavamo u hotelu, jer je rekao da neće dopustiti da ljudi pokraj njegova hotela spavaju u kombiju. Bilo je mnogo dogodovština koje nisu za priču, posebno ne za medije, jer bi ljudi sigurno rekli da pretjerujemo i lažemo.

Imate dva sina, petogodišnjeg Ivana i trogodišnjeg Leona, a nedavno ste podijelili sretne vijesti da u obitelj dolaze i dvije djevojčice. U čemu je najveća sreća velike obitelji?

- Uvijek sam želio veliku obitelj. Mislim da su djeca najveće bogatstvo koje imamo i najvrjednije što ostaje iza nas. Uvijek sam želio imati mnogo djece, i to mi se ostvarilo.

Supruga Elin je s Islanda. Je li ljubav prema sportu bila presudna za vašu vezu ili ipak neki drugi faktori?

- Ponajprije ljubav prema sportu. Prvi put smo se i sreli na skijalištu Hintertux u Austriji. Vjenčali smo se 2014. te smo uvijek priželjkivali veliku obitelj. Divna je kao supruga, iako su Hrvatska i Island uistinu različiti. Nisam bio toliko često kući da bih je naučio hrvatski, išla je u školu te je s mojom majkom isključivo govorila hrvatski jezik i odlično ga je naučila. Ja sam, ipak, daleko od toga da savršeno govorim islandski jezik, iako ga sve bolje razumijem, jer supruga s djecom razgovara na islandskom i stalno ga slušam.

Vi niste samo otac, nego i ujak. Kako se osjećate u toj ulozi?

- Presretno. Biti ujak je nešto posebno, on je djetetu vrlo bliska osoba. Posebno jer smo Janica i ja vrlo bliski kao brat i sestra. Jako mi je drago što je postala majka, posebno stoga što je njezin sin vršnjak moje djece. Veseli me što će odrastati zajedno i posebno mi je drago što sam se našao u toj ulozi.

Budući da se u obitelji Kostelić drži do obitelji, jeste li si ikada dopustili propustiti važne datume, obiteljske ručkove, godišnjice?

- Mi smo vrlo usko povezana obitelj, ali ne na onaj sladunjavi način da slavimo godišnjice i neke datume zajedno. Sretni smo kad sjednemo svi za isti stol i to nam je najveći blagoslov. Sloga je doista u zajedništvu i povezanosti te u održavanju obiteljskih veza.