Živimo u svijetu pokvarenih telefona. Netko nam je skrojio otuđeni sekularni advent nalik na luđačku košulju i sada moramo trpjeti teror pomahnitale božićno-novogodišnje industrije. Zašto uopće advent, a ne dernek? Što uopće iščekujemo? Kobasicu? Gajbu piva? Dijabetes 2?

Teško je objasniti što slavimo i čemu se radujemo. Malo koga normalnoga išta veseli vezano za blagdane koje slavimo krajem godine. Taj umjetno pumpani optimizam, u duboko provincijalnoj osječkoj inačici tu ulogu odrađuju kojekakvi tamburaši i samozvani DJ-evi, glavni je razlog depresivnog stanja koje ljude obuzima krajem godine ili u siječnju kada je i najviše samoubojstava, to će potvrditi i psiholozi, liječnici s hitne i mrtvozornici. Dobar dio tog sumornog posla lažnog uveseljavanja ljudi odrađuju kvazibožićni pjesmuljci koji nas svake godine počinju sve ranije bombardirati u trgovačkim centrima i samoposlugama, a sve s jednom svrhom da što više novca potrošimo na stvari koje nam vrlo često i ne trebaju te besmislene i neželjene darove što nerijetko završavaju već drugog dana u smeću.

Jedna od pjesama koju smo nekada možda i voljeli “Do They Know It’s Christmas?” navršila je ovih dana 35 godina od svog nastanka. Njezini autori su Bob Geldof i Midge Ure. Za prvoga, britanskog pankera koji je doživio sitniji uspjeh sa skupinom Boomtown Rats, mnogi su čuli tek nakon što je zahvaljujući spomenutom božićnom pjesmuljku stekao svjetsku slavu. Uspjehu ovog projekta itekako je pridonijela činjenica da je Geldorf bivši novinar tada utjecajnog lista New Musical Expressa, ali i njegova gluma odnosno pjevačka rola u filmu “Pink Floyd - The Wall” redatelja Alana Parkera. Pjesma je nastala kao odgovor na humanitarnu krizu koja je 1983. - 1985. poharala Etiopiju u kojoj je bjesnio građanski rat. Mjesec dana uoči Božića 1984. tu pjesmu je snimila ad hoc sastavljena supergrupa Band Aid, a sav prihod od prodaje singla završio je u dobrotvorne svrhe. Za razliku od smotanog Urea, Bob Geldof je zajedno s Bonom Voxom iz skupine U2 ostvario karijeru planetarnog dobrotvora pa trenutno sjedi u upravnim vijećima udruga poput One Campaign i Africa Progress Panel koje se navodno bore protiv siromaštva i skrbe za poticanje razvoja u Africi.

Uspjeh s dobrotvornim singlom “Do They Know It’s Christmas?” ohrabrio je Geldofa i Urea da iduće godine organiziraju cjelodnevni koncert “Live Aid” na londonskom stadionu “Wembleyju” i stadionu “John F. Kennedy” u Philadelphiji koji je bio javno prenošen u brojnim zemljama svijeta, uključujući i tadašnju Jugoslaviju. Procjenjuje se da je taj događaj na svojim TV- prijamnicima pratilo gotovo dvije milijarde ljudi iz 150 država, potvrđujući u praksi postavku kanadskog filozofa i teoretičara Marshalla McLuhana o globalnom selu.

Zanimljivo je ponašanje komunističke Jugoslavije. Beograd je načelno dao pristojnu medijsku potporu ovome događaju, a pjesma “Za milion godina” koju je snimila YU rock misija emitirana je u skraćenoj inačici tijekom koncerta “Live Aid”. Režimski mediji su tada na sav glas trubili o velikom uspjehu glazbene diplomacije i rastućem ugledu bivše države. Naravno, bilo je to još jedno bla, bla, bla. Tek koju godinu kasnije zahvaljujući istraživačkim novinarima slovenskog časopisa Mladina mogli smo saznati kako je u građanskom ratu u Etiopiji na strani monstrouznog marksističkog režima koji je umjetno proizveo oskudicu kako bi pobunjeni Eritrejci i Tigrejci poumirali od gladi stajala tadašnja Jugoslavija. Naime, Beograd je diktatoru Mengistuu Haileu Mariamu tijekom tog konflikta uredno dostavljao oružje. Bila je to prvorazredna perfidija, Generalštab JNA, tzv. namjenska (vojna) industrija, Savezni sekretarijat za narodnu obranu i Savezno izvršno vijeće zdušno su podupirali genocid u Etiopiji, a kako bi se svjetskoj javnosti zamazale oči u igru je ubačena tzv. YU rock misija. Prilikom posjeta “našeg nesvrstanog prijatelja” Mariama i članova njegove hunte Osijeku 1980. prekinuta je nastava kako bi učenici mogli etiopskom diktatoru dirigirano mahati.

Pitate se sigurno, koliki je bio prihod od prodaje dobrotvornog singla “Do They Know It’s Christmas” u bivšoj Jugoslaviji? Doslovce je riječ o nula dinara. Naime, talibanska cenzura bivše države u svom je borbenom ateizmu spomenutu pjesmu stavila na crnu listu upravo zbog spominjanja Božića, pojma koji je tada u medijima bio pod potpunom zabranom, kao da je riječ o kakvoj psovki ili antisocijalističkoj paroli, a ne miroljubivom kršćanskom blagdanu. Kako bi režimska televizija nekako objasnila zašto se gastarbajteri iz zemalja zapadne Europe vraćaju kući u dugačkim automobilskim kolonama baš krajem prosinca izmišljen je termin Novogodišnjih praznika. Proskribirana božićna pjesma počela se normalno emitirati tek 1990., što je još jedan odgovor na pitanje s koje smo strane željezne zavjese živjeli.