S nezavisnim predsjedničkim kandidatom Miroslavom Škorom razgovarali smo u njegovu zagrebačkom stožeru desetak dana prije izbora kojima prethodi zanimljiva kampanja.

Da razjasnimo, kakav to strah vidite u Hrvatskoj u kojoj se mediji svakodnevno obračunavaju s Vladom, deseci tisuća ljudi prosvjeduju tijekom štrajka prosvjetara, a premijera napada tko god stigne?

- Taj je strah mjerljiv. Može ga se mjeriti brojem izbačenih članova HDZ-a koji su se usudili sa mnom dopisivati i fotografirati se, dati mi podršku ili brojem ljudi koji prilaze riječima da mi ne mogu dati potpis jer se boje za egzistenciju. Izišli smo iz jednopartijskog jednoumlja da bismo ušli u dvopartijsko jednoumlje. A najveći je problem mojih političkih protivnika moja neovisnost u svakom smislu. Odgovaram dragom Bogu, svojoj obitelji, odgovaram sam pred sobom za sve ono što radim i što sam napravio, a narodu ću odgovarati za svoje političke poteze. Ne oligarhijama koje su nam ukrale demokraciju, nego samo narodu. Taj strah među ljudima definitivno je izazvan krađom parlamentarne demokracije kroz kupoprodaju zastupnika u Saboru, krađom izravne demokracije onemogućavanjem referendumskog odlučivanja i naposljetku krađom unutarstranačkog pluralizma i demokracije. Živio sam u državama u kojima je normalno da premijer ili predsjednik mora kroz ozbiljan unutarstranački proces doći u poziciju da bude kandidat. Kod nas je sve svedeno na to, pogotovo posljednjih 20 godina, da je šef vladajuće stranke "bog i batina“. On je taj koji određuje izborne liste, koji određuje i slaže vladu, bira ustavne suce, glavnog državnog odvjetnika, ravnatelja HRT-a i zaposlenike na naplatnoj kućici u Čepinu. Mi živimo u političkoj trgovini, nema prave demokracije, postoji samo projektna suradnja. Ja tebi dižem ruku ako ti mene ne diraš ili ako mi osiguraš neka sredstva. Proračun nije razvojni i pravih reformi nema. A strah definitivno postoji, možda je sve legalno, ali moralno nije i zakoni koji to reguliraju definitivno nisu dobri.

Rekli ste da vas ne može nitko nazvati i reći što da radite, kažete i da ne okupljate desnicu, nego ljude željne promjena, no najviše vam potpore stiže upravo s krajnje desne strane političkog spektra, a i velik dio javnosti smatra da ste vi kandidat krajnje desnice, i da to uglavnom određuje vaše djelovanje.

- Tu bismo sada prvo morali definirati javnost, pa dobar dio javnosti, ljevicu i desnicu. Primjećujem da ljudi puno govore o pojavnostima i stvarima, a definicijski to sve ne drži vodu. Ne znam koji je to dobar dio javnosti, osim ako mislite na ovu koju kontroliraju hrvatski mediji. Dakle, govorimo li o tome, o toj percepciji, ili je to pak dobar dio javnosti ako govorimo o komentarima mojih političkih protivnika. Znate li tko sam ja u ovoj priči? Da ljudima bude najjasnije, ja sam onaj Kinez s najlon-vrećicom ispred tenka na onoj poznatoj snimci. Tenk je taj sustav, a ja sam taj čovjek s vrećicom. Samo što ja u toj vrećici imam vrlo bogatu popudbinu svog iskustva, javna sam osoba i sve je moje na stolu - moji poslovi, karijera, život, obitelj i moji prijatelji. U toj vrećici imam još jednu stvar, a to je vaučer hrvatskog naroda koji želi promjenu. Dakle, dobar dio hrvatske javnosti sporna je sintagma i ja do nje ne držim. Ima kod nas u Osijeku i Višnjevcu jedna izreka: I na plotu svašta piše.

Ali prevladavajuća potpora ipak vam stiže s tog dijela političkog spektra.

- Morali bismo opet definirati lijevo i desno. Za mene je kao doktora ekonomskih znanosti lijevo rad, a desno je kapital, pojednostavljeno govoreći. Kada je u pitanju rad, odnos prema čovjeku, imam puno radnika koji rade za mene. Oni su za mene najvažniji i u tom sam smislu lijevo. Mene su odgojili isusovci u Višnjevcu, koji ne posjeduju ništa, odgojili su me moja majka i otac koji nisu imali ništa, otac koji je bio nezaposlen od 1971. do 1976., a bio je majstor-moler i završio svoj život s 49 godina, kopajući kanale za osječki Vodovod. Gdje sam ja to, za Boga miloga, drugdje nego s tim ljudima?! Pa ne mogu pljunuti na sve to. Dakle, kada je rad u pitanju, ja sam lijevo, a kada je u pitanju nacionalni interes i suverenitet, ja sam apsolutno desno. Ne dopuštam da me se gura ni lijevo, ni desno. Zašto sam ja desno? Jer sam napisao "Ne dirajte mi ravnicu" i "Matu"? Pa to je istina. Desno sam jer sam napisao "Sude mi"? Napisao sam i "Otvor‘ ženo kapiju", pa gdje me to onda svrstava? Znači, kod nas si desno ako staviš ruku na srce kada se intonira himna ili pak izvjesiš hrvatski barjak na kuću. Mi smo doživjeli određene stvari koje su, rekao bih, pokušaj atentata na nacionalni identitet. Od 2000. do danas živimo 20 godina nekakve činovničke Hrvatske koja se zapravo više brine o interesima Bruxellesa i nekih međunarodnih čimbenika nego o hrvatskim građanima i onome što jesmo. Ne dam da sam desno i ne dam da sam lijevo.

Kako je uopće došlo do vaše kandidature? Odjednom ste se pojavili u anketi HTV-a bez najave, tko vam je predložio ponovni ulazak u politiku?

- U medijskim nastupima nikada sa mnom nije bilo moguće razgovarati samo o glazbi i poslu, uvijek je bilo i politike. Mnoge su moje pjesme društveno angažirane i vrijednosno prilično jasne. Očito se stvorila jedna kritična masa koja je rezultirala time da se u istraživanju HRT-a pojavilo moje ime. A zašto, to morate vidjeti s njima ili agencijom koja je za njih to radila. Vjerojatno na temelju trendova u Europi i svijetu koji pokazuju da nekarijerni političari i ljudi iz umjetničkog svijeta sve bolje prolaze među biračima. Stavili su u ispitivanje ime jedne javne osobe, moje, i iznenadili se rezultatom. I ja sam bio iznenađen i na neki način ponukan da počnem o tome razmišljati. Oduvijek sam želio vratiti dug svome Višnjevcu, svom Osijeku, Slavoniji i domovini Hrvatskoj. Bez njih ja ne bih bio to što jesam. Počeli su razgovori u mojoj obitelji, za početak. A kako sam ja u javnom prostoru jako dugo, krenuo sam razgovarati i s ljudima koji bi mi rekli, poput jednog mog dobrog prijatelja i kuma: "Ne buš znal ak‘ ne buš probal." Možda je i ključni trenutak bio kada me je nazvala jedna gospođa u emisiji Hrvatskog katoličkog radija, iz okolice Pitomače i rekla: "Gospon Škoro, nemojte nas ostavit‘". Stala mi je knedla u grlu, a nisam čovjek koji lako ostaje bez riječi. No nisam znao što bih joj odgovorio. Jer hrvatski narod traži neku nadu i razlog da se okupi, naš je narod vrijedan i ima potencijal. Ima veliku želju promijeniti stvari, samo treba krenuti u dobrom smjeru. Čini mi se da u ovom valu nezadovoljstva, i s druge strane izgubljenog ponosa i dostojanstva, ljudi traže nešto što nije kompromitirano da bi stali iza toga. Prstom Božjim ostao sam živ prošle godine, a sve što se od tog prvog mog spominjanja vezano uz izbore pa do danas događa procesi su koje odnarođene oligarhije silno žele kompromitirati i zagaditi. Tko to mene gura? Prigovara mi se zašto me promovira Bujanec, jedan dio političkog spektra kao nije sretan s tim. Ali o meni ima lijepo za reći i puno ljudi s lijevog spektra. Rajko Ostojić neki dan na TV-u, pa i Ivo Josipović u nekoliko navrata. Stvari nisu crno-bijele, svi smo mi ljudi i kao takvi prilično kompleksna bića.

Fokus u kampanji držite na premijeru Plenkoviću, iako se natječete za posve drukčiju političku poziciju. Zašto ste usmjereni prema njemu, a ne prema aktualnoj predsjednici i kandidatkinji?

- On se sam stavio u tu poziciju. Najavio je kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović dok je ona još razmišljala o sunčanom danu. Na svim tim pojavljivanjima prvo govori on, pa onda gospođa Grabar-Kitarović, pa opet on. Kada god se dogodi da Grabar-Kitarović nešto izjavi, Plenković je taj koji to pojašnjava. On je šef njezine kampanje, ona je njegova kandidatkinja. Ovi su izbori ključni za Andreja Plenkovića i ja razumijem zašto je on jako nervozan. Ljudi su nezadovoljni stanjem u državi, članovi njegove stranke nezadovoljni su načinom na koji on vodi HDZ, a nakon lošeg rezultata na europarlamentarnim izborima dolaze mu predsjednički i, oni za njega najvažniji, parlamentarni izbori. Jasno je da je to njemu biti ili ne biti. I angažirao se preko svake
mjere.

Od objave kandidature zauzimate se za širenje predsjedničkih ovlasti. Koje ovlasti želite proširiti i kako to mislite ostvariti kada je neprijeporna politička činjenica da se Ustav zbog nužnosti dvotrećinske većine može mijenjati samo iznimno širokim konsenzusom?

- Jedina je neprijeporna činjenica to da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Sve drugo je trenutna zakonska regulativa koja se može promijeniti voljom naroda. I to ne samo voljom izraženom kroz Sabor, nego i na referendumu. To mnogi zaboravljaju, Ustav se može mijenjati i referendumom, kao što je to bilo u slučaju referenduma o braku. Vjerujem i znam da narod to može napraviti, želim demokratski proces. Svjestan sam da sam dijelu ustavnopravnih stručnjaka svojim prijedlozima povrijedio taštinu zato što ih nisam konzultirao. Ali postoji i dio stručnjaka, u što će se javnost vrlo brzo uvjeriti, koji smatraju da su moji prijedlozi normalni i ostvarivi, nikakva diktatura kojom ljude plaše. Imputiraju mi da želim Tuđmanove ovlasti, ali ovo što ja tražim ima malo veze s ovlastima prvog hrvatskog predsjednika. Jedina je sličnost pravo sazivanja sjednica vlade. Samo tražim bolji način kontrole i sinergiju, da bi izvršna vlast bila učinkovitija, a volja naroda ispoštovana.

Predsjednik Republike je i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, za potrebe kojih NATO traži veća izdvajanja. Kakav je vaš stav spram novih ulaganja u vojsku?

- Mi smo članica NATO-a, i izvolimo se tako ponašati, kad smo već ušli u taj klub. Ako to ne želimo, onda izvolimo izići. Nema drugoga. Dva posto BDP-a mora ići za to - ispunjavamo li mi taj uvjet? Ne. Izdvajamo 1,3 posto. A sjetili smo se i da u to ubacimo i mirovine hrvatskih branitelja, pa će to biti 1,7 posto. Znači, mi to ne ispunjavamo i imamo rok do 2024. da ispunimo. Je li to moguće u postojećim okolnostima? Mislim da jest. Ima država i drugih prioriteta, ali treba podići granicu proizvodnih mogućnosti, pa će biti za sve. Treba stvoriti bolju poduzetničku i ulagačku klimu, pa će se i državni proračun bolje puniti. Nemoguće je to očekivati ako se do kraja iscijedi one koji nekim čudom opstaju na tržištu.

Predsjednik Republike može najizravnije djelovati u području vanjske politike, koja su vaša tri ključna vanjskopolitička cilja i prvi potezi u tom pogledu?

- Broj jedan je rješenje odnosa s gotovo svim susjednim zemljama. Moramo riješiti granicu s Crnom Gorom, Slovenijom i Srbijom. Sa Srbijom imamo i neriješeno pitanje nestalih, odštete ljudima koji su bili u logorima, kao i pitanje arhiva i otetog kulturnog blaga. Pitaju me kako ću to riješiti. Jednostavno, postoje službe koje će sve dogovoriti. Hoću li se ja sresti s Vučićem ili nekim njemu sličnim? Da, kada se za to steknu uvjeti, kad niža razina sve pripremi da ne bude iznenađenja. Drugi mi je veliki prioritet pitanje Hrvata u BiH koji nisu ravnopravni i suvereni u vlastitoj državi. I kao treće, moramo napraviti ozbiljnu reviziju diplomatsko-konzularne mreže. Pogledajte kako je hrvatska diplomatsko-konzularna mreža opterećena aferama. Nedavno je i službenički sud o tome donio određene odluke, a akteri te posljednje afere i dalje su visoko u diplomaciji dok je zviždač udaljen s posla. A zna se da premijer i predsjednik to supotpisuju i opet šalju takve ljude. Dakle, moramo znati tko nas zastupa u svijetu.

Koliko planirate novca potrošiti u kampanji i kako ćete ga prikupiti?

- Može se potrošiti do osam milijuna kuna. Ja toliko nemam, ovisim ponajprije o svom novcu i donacijama. Zasad sam potrošio između milijun i pol i dva milijuna. Uvijek sam se u životu ispružio onoliko koliko sam mogao.

Kako komentirate prozivke što u vrijeme najtežih dana Domovinskog rata niste bili u Osijeku, pa ni u Hrvatskoj, kao i tvrdnje da ne govorite punu istinu o svojem djelovanju u tom razdoblju?

- Rekla je moja pokojna mater: "Nije važno što se govori, nego tko govori." Imao sam u svom Osijeku skup gdje je bilo jako puno ljudi. Svirao sam puno puta na trgu, također pred jako puno ljudi. Nikada mi nitko nije došao i rekao to što izgovaraju pojedini mutni likovi u ovoj kampanji. Nitko me nikad nije optužio dok nisam svojom kandidaturom ugrozio pozicije pojedinim krugovima. Moj je put vrlo jasan. Godine 1989. oženio sam se u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. Odjavio se uredno iz Višnjevca i Osijeka i odselio se u Ameriku. S malim djetetom, koje je tamo rođeno, vratio sam se u ratni Osijek 1992., kad je u njemu ostalo jedva 20 tisuća ljudi. Naša Ivana imala je oko šest mjeseci i odonda do danas ja sam tu gdje jesam. Ako je rat trajao samo od jeseni 1991. do travnja ili svibnja 1992., taj dio nisam proveo u Osijeku. Jer 1989. nisam znao da će biti rat. Ali ako je rat trajao do 1995., a čini mi se da jest, a mirna reintegracija dogodila se tek 1998., ja sam većinu vremena bio tu. Dapače, bio sam Tuđmanov čovjek koji je odradio dio mirne reintegracije. Znaju oni jako dobro zašto sad time manipuliraju. Zato što uz mene stoje heroji s Trpinjske ceste, osječki branitelji, kao i veći dio braniteljske populacije iz cijele Hrvatske. Njima moja biografija ne smeta, pa se trebamo dobro zapitati kome to smeta. Pojedinim eksponentima starih struktura koji odrađuju za moje protukandidate, a neke i izmišljaju i skupljaju im potpise. Mislim da to najbolje govori o tome da me se jako boje. Imaju i zašto. Jer nema te stege koja će branitelje i sve druge ljude koji sanjaju pravedniju i ponosniju Hrvatsku okrenuti protiv mene.

Što ćete učiniti sa svojim tvrtkama ako budete izabrani za predsjednika?

- Za početak moram napraviti ono što zakon predviđa, prebaciti to na odvjetnički ured. To je, po meni, još jedno loše zakonsko rješenje. Čovjek sam koji inače zarađuje daleko više nego što iznosi plaća predsjednika države. Objektivno govoreći, tu plaću rješavam s nekoliko koncerata, maksimalno dva. Novac mi u ovoj priči apsolutno nije motiv, kao ni moć. Ja ovo radim da bih vratio dug svom narodu. Ne bih nikada bio to što sam danas da nisam tu rođen i odgojen, da nisam pio tu dravsku vodu i igrao se po imotskom kamenu.