Magazin
INTERVJU: BRANIMIR JANKOVIĆ

Vidljiva je tendencija zanemarivanja kritika koje su Tuđmanu upućivane
Objavljeno 7. prosinca, 2019.
DOC. DR. SC. BRANIMIR JANKOVIĆ, ODSJEK ZA POVIJEST, FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

Vezani članci

INTERVJU: JOSIP JURČEVIĆ

Jedni Tuđmana do karikaturalnosti glorificiraju, drugi ga potpuno obezvrjeđuju

TEMA TJEDNA: FRANJO TUĐMAN - OBLJETNICA SMRTI (I.)

Od vizionara i domoljuba do državnika i Europejca

Kako komentira javni prijedlog skupine istaknutih hrvatskih intelektualca da se Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, u povodu 20. obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika i prvog ravnatelja tog instituta, preimenuje u Hrvatski institut za povijest dr. Franje Tuđmana, pitali smo dr. sc. Branimira Jankovića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Smatram da je takav prijedlog trebao doći iznutra, od Hrvatskog instituta za povijest, i struke, a ne izvana. Pogotovo držim da o takvom imenovanju ne bi trebali odlučivati političari - a prijedlog je upućen i njima - jer se vode političkim i osobnim ciljevima, što često čine i intelektualci. Razumljivo je zašto do sada povjesničari s Hrvatskog instituta za povijest nisu formulirali takav prijedlog, jer je to političko pitanje koje bi izazvalo oprečne poglede u stručnoj i široj javnosti. Za mene osobno taj prijedlog i eventualno imenovanje ponajprije označavaju političku upotrebu povijesti. Iako je i Franjo Tuđman, kao povjesničar i političar, provodio političku upotrebu povijesti, mislim da to u 21. stoljeću ne bismo trebali više činiti. Instituti i fakulteti uglavnom nose nazive prema područjima bavljenja ili istaknutim znanstvenicima, a ne političarima, upravo kako bi naglasili autonomiju svoje struke.

Ističete da instituti trebaju nositi nazive po znanstvenicima umjesto političarima, ali Franjo Tuđman nije bio samo političar, nego i povjesničar?

- Točno. Tuđman je bio i povjesničar, no nazive ulica, trgova i državnih institucija dobiva prije svega za svoje političko djelovanje i mjesto koje ima u hrvatskoj povijesti. Tako i spomenuta skupina intelektualaca navodi sljedeće: "Akademik Franjo Tuđman, doktor povijesnih znanosti, istaknuti hrvatski znanstvenik i hrvatski državnik (…) utemeljitelj i predsjednik HDZ-a, glavni politički i vojni strateg uspostave neovisne, suverene i demokratske Republike Hrvatske i njezin prvi predsjednik", itd. Dakle, ipak ne obrazlažu njegov znanstveni, nego primarno politički opus, što je zapravo u skladu s tim kako gledamo na Tuđmana.

POLITIČKA BORBA
Kako ocjenjujete Franju Tuđmana kao povjesničara? U Vašoj knjizi "Mijenjanje sebe same. Preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma", bavite se hrvatskom historiografijom 1970-ih i 1980-ih godina, međutim, malo prostora dajete Franji Tuđmanu kako povjesničaru. Zašto?

- U knjizi sam se bavio onim povjesničarima koji su 1970-ih i 1980-ih iznutra mijenjali hrvatsku historiografiju promoviranjem povijesti društva, socioekonomske povijesti, povijesti svakodnevice i žena, umjesto političke povijesti koja je tada dominirala. Tuđman kao povjesničar nije u tome sudjelovao, jer je bio usmjeren na dovođenje u pitanje niza dominantnih interpretacija jugoslavenskih i hrvatsko-srpskih kontroverzi 20. stoljeća. Partija je te kritike držala nacionalističkim, pa je Tuđman prvo odstupio s mjesta direktora Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, zatim je isključen iz Saveza komunista te zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću i javnih istupa dva puta osuđen i zatvaran, da bi se krajem 1980-ih izravno stranački aktivirao. Tuđman je tako prešao put od marksističkog povjesničara, preko disidenta, do političara i državnika. Iako mu je povijest oduvijek služila za suvremene potrebe, postupno ju je sve više politički upotrebljavao. Zato se danas na Tuđmanove knjige manje gleda kao na historiografska djela, nego ponajprije kao na oružje u političkoj borbi.

NASLJEĐE 90-ih
Može li se u taj kontekst smjestiti i Tuđmanovo djelo "Bespuća povijesne zbiljnosti"? Ili ga izdvojiti kao zaseban slučaj?

- Da, to je njegova medijski najeksponiranija knjiga koja je 1989. preispitivala prevladavajuća politička tumačenja povijesti i odražavala više Tuđmanovih aspiracija. Osim u jezičnim novokovanicama vidljivima već u naslovu knjige - "Bespuća povijesne zbiljnosti". Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja i poglavljima poput "Povijest kao zločinidba i mitska pričimba", one su se očitovale i u namjeri iznošenja određene filozofije povijesti. Osim toga, Tuđman u knjizi polemizira s mitom o 700.000 jasenovačkih žrtava i srpskim autorima koji su govorili o genocidnosti hrvatskog naroda i krivnji Katoličke Crkve. Protivljenje je izazvalo njegovo umanjivanje broja žrtava logora Jasenovac i prikaz Židova u njemu te tumačenje holokausta i politike Izraela prema Palestincima. Neki su dijelovi stoga izostavljeni u engleskom prijevodu. U cjelini knjiga je sadržajno i stilski prilično heterogena i teško prohodna, a njezino značenje više proizlazi iz toga što je njezin autor postao predsjednik, nego samih njezinih kvaliteta i vrijednosti, iako o tome ima različitih mišljenja. Neki su iz perspektive rata 1990-ih upozoravali na pojedine Tuđmanove napomene o ratu, nasilju, genocidu, teritorijima i preseljenju stanovništva kao anticipaciji njegovih poteza u ratu. Mnogi su u knjizi vidjeli nacionalni i politički program, kao u završnim rečenicama da je "svaki pokušaj sputavanja nacionalne suverenosti povijesnih naroda neodrživ oblik tiranije u suvremenom svijetu". I "Bespuća povijesne zbiljnosti" svjedoče da je Tuđman sebi pridavao nacionalnu misiju u kojoj povijest ima ključnu ulogu, što će se u potpunosti vidjeti 1990-ih.

Još malo o Tuđmanu - 10. prosinca napunit će se 20 godina od njegove smrti. Koje su Tuđmanove najveće zasluge, a koje dvojbene odluke kad se u cijelosti povijesno sagleda stvaranje neovisne i samostalne Republike Hrvatske?

- Tuđman je kao prvi predsjednik samostalne Hrvatske osigurao svoje mjesto u povijesti. No domaći i strani povjesničari i politolozi, intelektualci i novinari, od samog početka ocjenjivali su ga krajnje različito. Iako o njemu i dalje nema konsenzusa, Tuđman je danas uvelike memorijaliziran, a protekom vremena vidljiva je tendencija zanemarivanja kritika koje su mu upućivane. Zbog stalnih hagiografskih napora, čini mi se važnim podsjetiti na te kritike. Tuđman je uspješnije od protukandidata osigurao političku podršku i bio je spreman ostvariti samostalnu državu pod svaku cijenu. Iako je Milošević odgovoran za pokretanje ratnog stroja, Tuđman i HDZ su na teze o genocidnosti Hrvata odgovorili antagonizirajućom politikom prema Srbima. Cijenu su zato platili i mnogi hrvatski Srbi koji nisu pristali uz pobunu dijela svojih sunarodnjaka. Otkazi, deložacije i ubojstva Srba u Hrvatskoj gotovo uopće nisu kažnjavani. Hrvatska je na kraju pobijedila u ratu, ali je u konačnici ostanak bez većine hrvatskih građana srpske nacionalnosti poraz za sve, kao što je i sam rat s tolikim žrtvama na svim stranama.

Posebno se to odnosi na rat u Bosni i Hercegovini koji je Hrvatskoj donio međunarodnu izolaciju, a Tuđmanu presudu Haškog suda. Ističem i autoritarnu političku kulturu, djelovanje političke stranke HDZ kao nacionalnog pokreta koja se izjednačavala s državom, ekskluzivističku medijsku, kulturnu i jezičnu politiku te politiku povijesti, kao i način provedbe pretvorbe i privatizacije. Danas se govori o komunističkom nasljeđu, ali ne i o nasljeđu 1990-ih koje su nam ostavile stalno tinjajući nacionalizam.(D.J.)
I “Bespuća povijesne zbiljnosti” svjedoče da je Tuđman sebi pridavao nacionalnu misiju u kojoj povijest ima ključnu ulogu, što će se u potpunosti vidjeti 1990-ih.
Tuđman je uspješnije od protukandidata osigurao političku podršku i bio je spreman ostvariti samostalnu državu pod svaku cijenu.
Možda ste propustili...

INTERVJU: ALEKSANDAR DRAGAŠ, O KNJIZI "GORAN BARE - BUDI PONOSAN"

Bare je grandiozan kantautor i pjesnik!

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana