Tijekom prva dva slušanja novog, četrnaestog, albuma Becka Hansena nekoliko sam se puta uhvatio kako rukama prekrivam oči i lice jer to je moja reakciju kada mi je neugodno zbog nekog drugog. Zamalo sam zaboravio na taj svoj tik, jer s godinama mi je prestalo biti neugodno zbog drugih. Posebice zbog onih koje ne poznajem. A onda nakon višestrukog druženja s albumom "Hyperspace" neke su mi pjesme postale simpatične pa sam napravio najgori mogući potez. Naime, odlučio sam poslušati neka davna Beckova izdanja zbog kojih smo ga isprva i zavoljeli, poput recimo "Odelaya" ili "Sea Changea". Nepotrebno je trošiti riječi koliko je kvaliteta njegovih albuma, tamo negdje nakon "Guera" iz 2005. godine u opadanju, no, opet, u međuvremenu čovjek je osvojio nekoliko Grammyja pa je interes za njegovim novim idejama narastao u očima šire javnosti.

Jednu večer, netom prije nego što ću krenuti pisati ovaj tekst, pustio sam ga još jednom, valjda petnaesti put, kako bih potvrdio svoje mišljenje o albumu "Hyperspace". Vratio mi se onaj prvotni osjećaj možda ne neugode, nego prije razočaranja u vlastite misli, jer album mi je bio grozan. Slušajući ga, poželio sam da što prije završi, jer ove poluideje kojima se tako hvali zvuče poput izlaska na mjesta gdje se sluša glazba koja nije po vašem ukusu. Pa mi je na pamet pao Moby i njegovi albumi na prijelazu stoljeća koje su svi voljeli dok sam ja svim srcem pokušavao ljudima dokazati koliko su "Play" i "18" isprazna kolekcija glazbe za peglanje. A upravo tako zvuči Beckov novi album, kao glazba za peglanje s daškom dobrih ideja inspiriranih modernom R‘n‘B produkcijom i rap scenom. Plitko, površno i prije svega dosadno, novo Beckovo izdanje jedno je od onih koja se slušaju jednom i potpuno zaborave. Osim ako mu, na račun stare slave, date nekoliko šansi pa pjesme poput "Saw Lightning" ili "Stratosphere" počnu zvučati simpatično.