Jednim kratkim i (brzim) rezimeom - kao kada odrasli gledaju seriju, pa prije početka svake epizode bude nezaobilazni previously da se prisjete što se dogodilo u prethodnom nastavku - tako su se i osječki mališani prisjetili prošlogodišnje božićne predstave Božićni kolačić, koja je dobila i prigodni nastavak - Božićna panika. Režija i autorstvo ponovno je djelo Đorđa Dukića koji je prema prokušanom receptu (da, to je ključna riječ kada je ovaj božićkasti serijal u pitanju), zadržao i autorsku i glumačku ekipu. Zapravo, ansambl je proširio jednom (zakratko) misterioznom članicom.

Kako je i inače intencija kazališta ovu predstavu isproducirati vlastitim snagama (što i čine dugi niz godina), ne škodi i minimalizirati troškove, što im je ove godine itekako uspjelo, jer su nova priča i glazba (provjereno sigurna karika svakog projekta kada je to rad Osječanina Ivice Murata), a sve je ostalo isto (scena, kostimi, lutke). U novom ‘ruhu‘ Božićna panika zabavila je mališane na premijeri (3. prosinca) pričom o anđelu (Lidija Helajz), Mišku (Aleksandra Colnarić) i Maški (Inga Malidža), pomoćnicima (Đorđe Dukić i fantastični Gordan Marijanović), ali i tajnovitoj osobi (Ivana Vukičević), čiji se identitet ipak (raz)otkrije. No, prije toga je umalo upropastio Božić, ukravši ne samo kolač, nego i božićne pjesme, pa svaki pokušaj pjevanja Zvončića završava neslavno, nekim čudnim stihovima. Medvjedići i pomoćnici shvaćaju da je netko kriv za to, ali i da je Anđeo nestao. Sve se to zbilo u trenutku nestanka struje. Tu počinje frka, pa odluče krenuti u potragu za lopovom koji im je ‘maznuo‘ Božić, pa jedan odlazi SZ od Čepina, a drugi JI od Višnjevca. Sve se brzo i sretno raspliće hvatanjem nepoznate i nadasve sumnjive osobe... "Mučili" su ju ‘pokvarenim‘ Zvončićima i sve je priznala...


Uz sve plesne akrobacije, Gordan Marijanović publiku je dodatno osvojio otpjevavši kiticu Zvončića - na mađarskom. I to zapravo, jer, kaže Gordan, s majčine je strane Mađar, pa mu je to kao drugi materinski jezik.


Iako ne pretjerano zahtjevne i zapletene priče, Božićna panika odradit će svoju svrhu. S obzirom na to da ovakve predstave uglavnom nastaju kao kolektivni čin - premda kostur potpisuje autor, u ovom slučaju Đorđe Dukić - nije teško otkriti ni one, tako simpatične, spontane slojeve, poput internih (i svevremenih šala). Nisu tako glumci ostali dužni ni ravnatelju (koji se upravo u toj ulozi glasom pojavljuje i u predstavi), prigovorivši mu što lupa vratima, ponekad lupa i gluposti, i još mu za to trebaju pomoćnici. No, istina je upravo suprotna, znaju svi, zato su se i našalili na ravnateljev račun...

Bilo kako bilo, do novog Božića s nestrpljenjem čekamo neko kreativnije i božićnije uprizorenje.